- 1 -              Rev-x 835/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 835/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. o. d.d. Z., OIB: ... (prije B. o. Z. d.d.,), kojeg zastupaju punomoćnici D. E. i M. Š., odvjetnici iz Odvjetničkog društva E. i Š. u Z., protiv 1. tuženika H. c. d.o.o., Z., OIB: ... i 2. tuženika H. a. d.o.o., Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5621/14-2 od 17. veljače 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4632/03-51 od 11. srpnja 2014., u sjednici održanoj 29. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5621/14-2 od 17. veljače 2015. i sudi:

 

Odbija se žalba 1. i 2. tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4632/03-51 od 11. srpnja 2014. u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

 

II. Nalaže se 1. i 2. tuženiku da tužitelju naknade trošak parničnog postupka u iznosu 25.526,00 kuna, sa zateznim kamatama koje na iznos od 23.651,00 kuna teku od 11. srpnja 2014. pa do 31. srpnja 2015., prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„Nalaže se I tuženiku i II tuženiku solidarno namiriti tražbinu tužitelju u iznosu od 28.579,16 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, prema stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate od 11. listopada 1999.g. pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, kao i nadoknaditi parnični trošak u iznosu 23.651,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude, dana 11. srpnja 2014. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, u roku 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4632/03-51 od 11. srpnja 2014., i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi

 

Nalaže se I-tuženiku i II-tuženiku solidarno namiriti tražbinu tužitelju u iznosu od 28.579,16 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, prema stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od 11. listopada 1999. pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, kao i nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 23.651,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude, dana 11. srpnja 2014. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, u roku 15 dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP, ističući da je riječ o materijalnopravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona.

 

Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu te odbiti žalbu tuženika i potvrditi presudu suda prvog stupnja, kao i naložiti tuženicima snošenje troškova parničnog postupka i troškova revizije, odnosno podredno predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Prema odredbama članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP stranke mogu podnijeti tzv. redovnu reviziju protiv presude suda drugog stupnja ako je presuda suda drugog stupnja donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, tj. ako je presuda suda prvog stupnja potvrđena ili preinačena prema stanju spisa (kada bitne činjenice među strankama nisu sporne ili ih je moguće utvrditi na temelju isprava i posredno izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze), te ako je drugostupanjska presuda donesena nakon održane rasprave pred drugostupanjskim sudom.

 

U konkretnom slučaju međutim presuda suda drugog stupnja nije donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP već pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP (sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja jer je zaključio da je osnovan prigovor zastare), a koja odredba ovlašćuje sud drugog stupnja da preinači presudu suda prvog stupnja ako smatra da je činjenično stanje u presudi suda prvog stupnja pravilno utvrđeno, ali da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Kako odluka suda drugog stupnja nije donesena na temelju odredbe članka 373.a i članka 373.b ZPP, revizija nije dopuštena na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP.

 

Stoga je dopuštenost revizije ispitana prema vrijednosnom kriteriju (200.000,00 kuna) iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora u tužbi označena je sa iznosom od 28.579,16 kuna, to predmetna revizija nije dopuštena ni pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP. Nije dopuštena ni revizija po članku 382. stavak 1. točka 2. ZPP budući da presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, niti se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje postojanja radnog odnosa.

 

Dakle revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP nije dopuštena.

 

U pogledu dopuštenosti izvanredne revizije valja reći da prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema stavku 1. istog članka (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to propisano odredbom članka 382. stavak 3. ZPP.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu (u smislu odredbe članka 392.a stavak 2. ZPP) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužitelj u podnesenoj izvanrednoj reviziji postavlja materijalnopravno pitanje:

 

              „U kojem roku zastarijeva regresna tražbina osiguratelja s naslova iznosa koji je isplatio oštećenoj osobi s naslova obveznog osiguranja, a koja osoba nije osiguranik osiguratelja (već putnik u osiguranom vozilu) prema štetniku-odgovornoj osobi za nastanak štetnog događaja, odnosno njegovom osiguratelju?“

 

Pritom se tužitelj poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revx-899/11 i presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3936/2005 od 31. listopada 2006. i Gž-4319/2007 od 9. rujna 2009.

 

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio da je revizija dopuštena jer je postavljeno materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 28.579,16 kuna sa zateznim kamatama, isplaćenog s osnova naknade štete oštećeniku iz štetnog događaja od 9. listopada 1997., a prema tuženicima koji su solidarno odgovorni za nastanak predmetnog štetnog događaja.

 

Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da je riječ o regresnom potraživanju društva za osiguranje koji je po objektivnoj odgovornosti isplatio štetu oštećenom putniku (trećoj osobi) na temelju zakonske odredbe članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 9/94, 20/97 i 50/99 – dalje: ZO) kojom je propisano da društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu oštećenoj osobi a nije bilo u obvezi isplate prema ovom Zakonu ili uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. Pritom je sud prvog stupnja ocijenio da se o nastupanju zastare odlučuje primjenom odredbe članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojom je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

 

Sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan jer je zaključio da prema odredbi članka 380. stavak 6. ZOO zastarijevanje potraživanja osiguratelja prema osobi odgovornoj za štetni događaj počinje teći kada počinje i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava u tom roku te da se stoga o nastupanju zastare odlučuje primjenom odredbe članka 376. stavak 1. ZOO (zastarni rok 3 godine).

 

Iz spisa proizlazi da je tužitelj, kao osiguratelj, sukladno citiranoj odredbi članka 87. stavak 3. ZO, 11. listopada 1999. isplatio naknadu štete trećoj osobi – putniku, ozlijeđenom u predmetnom štetnom događaju.

 

Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj nije isplatio štetu svom osiguraniku jer oštećena osoba nije bila osigurana kod tužitelja, već je štetu isplatio trećoj osobi. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj štetu isplatio na temelju zakona, a ne na temelju ugovora sklopljenog s oštećenikom pa tužitelj ima pravo regresa od tuženika sukladno odredbi članka 208. ZOO, kojom odredbom je propisano da solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega.

 

Ovdje treba posebno istaknuti da isplatom naknade štete trećoj osobi (putniku u vozilu) od strane osiguratelja vozila, između tužitelja i tuženika nije nastao odnos iz ugovora o osiguranju. Zbog navedenog u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 380. stavak 6. ZOO, kako to pogrešno zaključuje sud drugog stupnja, na temelju koje se zastara potraživanja računa u slučaju kada je osiguratelj isplatio štetu svom osiguraniku te traži isplatu potraživanja koje je isplatio svom osiguraniku od osiguratelja čiji je osiguranik odgovoran za nastanak štetnog događaja.

 

Budući da za naknadu štete koju je osiguratelj isplati trećoj osobi oštećenoj u štetnom događaju nije propisan neki drugi rok zastare, zastarijevanje potraživanja tužitelja prema osobi koja je odgovorna za štetni događaj zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, koji je propisanom odredbom članka 371. ZOO, pri čemu zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je naknada štete isplaćena trećoj osobi (tako i ovaj sud u Rev 670/12-2 od 20. siječnja 2016. i Rev 1934/14-2 od 12. travnja 2017.).

 

Slijedom navedenog proizlazi da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 3 godine i slijedom toga preinačio presudu suda prvog stupnja, pa je na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP pobijanu presudu suda drugog stupnja valjalo preinačiti i presuditi kao u izreci (točka I. izreke).

 

Tužitelj je uspio sa revizijom, pa je ovaj sud sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka (točka II. izreke).

 

Uz trošak određen pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4632/03-51 od 11. srpnja 2014. u iznosu od 23.651,00 kuna sa zateznim kamatama (članak 154. stavak 1. ZPP), tužitelju je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP dosuđen i trošak revizije: zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) u iznosu od 1.875,00 kuna (Tbr. 10. t. 6. i Tbr. 42. Tarife). Dakle tužitelju je ukupno priznat trošak cijelog postupka u iznosu od 25.526,00 kuna.

 

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 1.590,00 kuna jer spisu ne prileži dokaz da je ista plaćena.

 

Zatezne kamate na iznos od 23.651,00 kuna teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

Zagreb, 29. travnja 2020.

 

              Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.