Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 2811/2014-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2811/2014-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. J. iz M., P., zastupana po punomoćnici A. M., odvjetnici iz D. S., protiv tuženika C. b. d.d. Z. u stečaju, OIB: ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj D. M., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i utvrđenja ništavim, rješavajući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru broj -917/13-3 od 4. lipnja 2014., kojima je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda  Općinskog suda u Pagu broj P-240/10-16 od 19. listopada 2012. i odbačena tužba, u sjednici održanoj 29. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

  1.       Revizija tužiteljice u dijelu protiv odluke o trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

  1.    Revizija tužiteljice podnesena protiv rješenja suda drugog stupnja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

“I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika protiv ovršenika-tužitelja u ovršnom predmetu Općinskog suda u Pagu, posl. broj: Ovr-318/00 radi naplate iznosa od 112.395,76 EUR-a, protuvrijednosti u kunama, temeljem Sporazuma zaključenog kod Općinskog suda u Pagu, dana 16 srpnja 1993 godine posl. broj: I-112/93."

 

II. Odbija se kao neosnovan alternativno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je ništav Sporazum zaključen kod Općinskog suda u Pagu, dana 16 srpnja 1993 godine, posl. broj: I-112/93, kojim je potvrđen Ugovor, br. ..., o dugoročnom kreditu za kupnju opreme, zaključenog između tuženika i poduzeća za ulov ribe U. d.o.o., kao korisnika kredita na iznos od 400.000 DEM u kojem je ugovoreno da se kao osiguranje povrata kredita daje u zalog kumulativno i nekretnina k.č.br. 2218/15 upisane u zk.ul.br. 842 k.o. D.."

 

III. Prihvaća se prijedlog tužiteljice i oslobađa se istu od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

 

IV. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 27.241,31 kuna u roku od 15 dana.”

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

“Odbija se djelomično žalba tužiteljice B. J. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pagu broj P-240/10 od 19. listopada 2012. godine u dijelu pod toč. II. i IV. izreke.”

 

Rješenjem suda drugog stupnja suđeno je:

 

“Ukida se djelomično presuda Općinskog suda u Pagu broj P-240/10 od 19. listopada 2012. godine u dijelu pod toč. I. izreke i odbacuje tužba u dijelu kojim tužiteljica traži proglašenje nedopuštenom ovrhe po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika protiv ovršenika-tužitelja u ovršnom predmetu Općinskog suda u Pagu, posl. broj: Ovr-318/00 radi naplate iznosa od 112.395,76 EUR-a, protuvrijednosti u kunama, temeljem Sporazuma zaključenog kod Općinskog suda u Pagu, dana 16 srpnja 1993 godine posl. broj: I-112/93.”

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, ukinuti presudu suda prvog i drugog stupnja i rješenje suda drugog stupnja, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija u dijelu protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Revizija tužiteljice protiv rješenja nije osnovana.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije, ispitalo dopuštenost revizije, imajući na umu da je tužiteljica podnijela i tzv. redovnu reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i tzv. izvanrednu reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP. Revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP je dopuštena samo u slučaju u kojemu nije dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP.

 

Tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 112.395,76 eura.

 

Tužbom u ovoj pravnoj stvari tužiteljica je zahtijevala proglašenje nedopuštenosti ovrhe koja se vodi pod brojem Ovr-318/00, pokrenute temeljem Sporazuma od 16. srpnja 1993. Tužiteljica je postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi da je Sporazum od 16. srpnja 1993. ništav. Pri tome za eventualno kumulirani postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica nije naznačila novu vrijednost predmeta spora. Pri eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva za dopuštenost revizije mjerodavna je vrijednost svakog pojedinog zahtjeva. Vrijednosti predmeta spora tih zahtjeva ne zbrajaju se, jer tužiteljica ne traži da se prihvate oba postavljena zahtjeva (tako i u odlukama Rev -961/95 od 4. veljače 1999. i Rev -1093/2007 od 14. svibnja 2008.).

 

Dakle, u ovom slučaju pitanje dopuštenosti revizije podnesene protiv presude suda drugog stupnja ispunjava uvjete po vrijednosnom kriteriju (članak 382. stavak 1. točka 1. ZPP), pa je protiv te presude dopuštena redovna revizija, a samim time u smislu navedenih odredaba ZPP nije dopuštena izvanredna revizija. Stoga je zakonitost presude ispitana po redovnoj reviziji, prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je Sporazuma od 16. srpnja 1993. ništav.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužiteljica ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da su ugovor o dugoročnom kreditu za kupnju ribarske opreme od 15. srpnja 1993. broj ... zaključili tuženik kao kreditor i tvrtka U. d.o.o. iz R. kao korisnik kredita, u iznosu od 400.000,00 DEM,

 

- da je 16. srpnja 1993. sklopljen Sporazum između tuženika kao vjerovnika, tvrtke U. d.o.o. kao dužnika, te P. J. iz R. kao zalogodavca i kao punomoćnika tužiteljice, radi osiguranja potraživanja vjerovnika prema dužniku po osnovi ugovora broj ... od 15. srpnja 1993.,

 

- da je navedenim Sporazumom određeno da se u korist vjerovnika zasniva založno pravo i pravo namirenja iz nekretnina zalogodavca i to zgrada M. i dvorište M., kč.br. 2218/15, upisanih u zk.ul.br. 842, k.o. D., a koja je nekretnina sada u vlasništvu tužiteljice,

 

- da uknjižbom vjerovnik stječe založno pravo namirenja iz založenih nekretnina zalogodavca, te da se zalogodavcu zabranjuje raspolaganje založenom nekretninom,

 

- da je Sporazum od 16. srpnja 1993. postao pravomoćan i ovršan danom donošenja jer su se stranke odrekle prava na žalbu,

 

- da je 4. travnja 1996. sklopljen Sporazum o preuzimanju duga po dugoročnom kreditu (ugovor broj ...) između C. b. d.d., tvrtke M. d.o.o. S. L. i U. d.o.o. R., kojim su ugovorne strane konstatirale da postoji dugovanje korisnika kredita – tvrtke U. d.o.o. prema banci temeljem ugovora o dugoročnom kreditu u ukupnom iznosu od 243.905,31 DEM (članak 1.), te da se novi dužnik obvezuje u cijelosti i pod istim uvjetima, izuzev dinamike otplate, preuzeti dug korisnika kredita po osnovi ugovora o kreditu u ukupnom iznosu od 223.582,38 DEM uvećano za obračunatu kamatu (članak 3.),

 

- da iz podataka o solventnosti na dan 25. rujna 1996. za tvrtku M. d.o.o. proizlazi da je račun u neprekidnoj blokadi od 8. studenoga 1994.,

 

- da je tuženik putem obavijesti od 1. listopada 1996. obavijestio tvrtku U. d.o.o. da je otkazao tvrtci M. d.o.o. Sporazum o preuzimanju duga po dugoročnom kreditu od 4. travnja 1996.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nižestupanjski sudovi zaključuju da Sporazum o preuzimanju duga od 4. travnja 1996. sklopljen između C. b. d.d. kao vjerovnika, tvrtke U. d.o.o. kao korisnika kredita i tvrtke M. d.o.o. kao novog dužnika, nije ugovor o preuzimanju duga u smislu članka 446. Zakona o obveznim odnosima kojim bi se prijašnji dužnik oslobađao povrata duga odnosno obveze, nego se u konkretnom slučaju radi samo o dodatnom osiguranju zalogom. Kako je tuženik putem obavijesti od 1. listopada 1996. otkazao Sporazum sklopljen 4. travnja 1996., Sporazum sklopljen 16. srpnja 1993. je ostao na snazi i proizvodi pravne učinke, te ne postoji razlozi temeljem kojih bi se isti smatrao ništavim (članak 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima), odnosno da bi isti bio protivan moralu društvu, Ustavu i prisilnim propisima, jer je isti sastavila i ovjerila ovlaštena osoba pred Općinskim sudom u Pagu, te isti ima sve po zakonu potrebne sastojke da bi se smatrao valjanim.

 

Odredbom članka 446. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) propisano je da se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao vjerovnik (stavak 1.). Pretpostavlja se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime (stavak 3.). Preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obveze (članak 448. stavak 1.). Ali, ako je u vrijeme vjerovnikova pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimalac bio prezadužen, a vjerovnik to nije znao niti je morao znati, prijašnji dužnik ne oslobađa se obveze, a ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o pristupanju dugu (članak 448. stavak 2.).

 

Suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, Sporazum sklopljen 4. travnja 1996., je ugovor o preuzimanju duga, a kojim je tvrtka M. d.o.o. preuzela dugovanje tvrtke U. d.o.o. po dugoročnom kreditu, te je tuženik kao vjerovnik na preuzimanje duga dao svoju suglasnost. Tuženik kao vjerovnik suglasnost na preuzimanje duga u smislu odredbe članka 446. stavak 1. ZOO, dao je 4. travnja 1996. kako to proizlazi iz Sporazuma. Davanjem suglasnosti na preuzimanje duga, novi dužnik  tvrtka M. d.o.o. preuzeo je obvezu iz ugovora o kreditu, prvotno zaključenim sa tvrtkom U. d.o.o. , čime je dakle omogućeno da treća osoba stupi na mjesto dotadašnjeg dužnika iz ugovora o kreditu odnosno da se dotadašnji dužnik kao korisnik kredita oslobodi obveze (članak 448. stavak 1. ZOO).

 

Prema odredbi članka 18. stavak 2. ZOO sudionik u obveznom odnosu dužan je u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, a prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Tuženik kao bankarska institucija, za okolnost prezaduženosti novog dužnika - tvrtke M. d.o.o. morao je znati (članak 448. stavak 2. ZOO). Nepostojanje novčanih sredstava za pokriće dospjelih obveza svakako je okolnost za koju je tuženik trebao znati imajući u vidu standard pažnje dobrog stručnjaka koji se u predmetnom slučaju zahtijeva.

 

Nadalje, odredbom članka 449. stavak 1. ZOO propisano je da sporedna prava koja su dotle postojala uz potraživanje ostaju i nadalje, ali jamstva te zalozi koje su dale treće osobe prestaju, ako jamci i zalogodavci ne pristaju da odgovaraju i za novog dužnika.

 

Tvrtka M. d.o.o. kao preuzimatelj duga stupio je na mjesto dužnika tvrtke U. d.o.o., i stari dužnik se oslobodio obveze prema vjerovniku (članak 448. stavak 1. ZOO), a tužiteljica kao zalogodavac nije dala pristanak da odgovara i za novog dužnika te je njezin zalog na temelju odredbe članka 449. stavak 1. ZOO prestao u odnosu na dug koji je preuzeo tvrtka M. d.o.o.

 

Međutim, kako je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništav Sporazum zaključen kod Općinskog suda u Pagu, 16. srpnja 1993., sudovi su pravilno zaključili da tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim Sporazuma od 16. srpnja 1993. nije osnovan.

 

Odredbom članka 103. ZOO propisano da ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

U smislu odredaba članka 103. – 109. ZOO ništav ugovor ne proizvodi pravne učinke. Posljedice sklapanja takvog ništavog ugovora propisane su odredbama članka 104. ZOO.

 

Predmet Sporazuma od 16. srpnja 1993. između parničnih stranaka upravo je zasnivanje založnog prava, za pravni učinak takvog Sporazuma bitno je da se stranke suglase o sadržaju tražbine koja se osigurava i da se na propisani način izrazi volja dati osiguranje na predmetu osiguranja, zalogu. Nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da je Sporazum valjano sklopljen i da nema elemenata za njegovu ništavost u smislu odredbe članka 103. ZOO.

 

Tužiteljica razlog za ništavost spornog Sporazuma vidi u činjenici da je tuženik nakon što je sklopio Sporazum od 16. srpnja 1993., sklopio i Sporazum o preuzimanju duga po dugoročnom kreditu od 4. travnja 1996., za koji tužiteljica kao zalogodavac nije dala pristanak da odgovara za novog dužnika, ocjenjujući takvo postupanje tuženika protivno moralu društva.

 

Pojam „moral društva“ nije zakonom definirana kategorija, a zbog čega se kod ocjenjivanja je li određeno ponašanje društveno moralno ili ne, treba ocjenjivati u okolnostima svakog pojedinog slučaja, vodeći računa o elementima koji su odlučni upravo u toj situaciji.

 

Iz rezultata postupka ne proizlazi da je postupanje tuženika bilo s namjerom oštećenja tužiteljice, pritom treba napomenuti da predmet ovog spora nisu pravne radnje i postupci tuženika koje su uslijedile nakon sklapanja spornog Sporazuma i one ne mogu dovesti do ništavosti ugovora, već eventualno do drugih pravnih učinaka i posljedica (eventualni raskid).

 

Suprotno revizijskim navodima, iz samog teksta predmetnog Sporazuma ne proizlazi da bi davatelji osiguranja namirenje iz vrijednosti zaloga ograničili nekim drugim uvjetima. Tvrdnje tužiteljice da je Sporazum o osiguranju potpisala u dobroj vjeri pod uvjetom da tuženik uzme u zalog i ribarske brodove, može eventualno predstavljati razlog pobojnosti, ali ne i razlog za ništavost Sporazuma.

 

Slijedom navedenoga na temelju članka 393. ZPP, reviziju tužiteljice valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci presude.

 

Revizija tužiteljice podnesena protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojom je odlučeno o troškovima postupka, nije dopuštena.

 

U odnosu na navode tužiteljice iznesene u reviziji kojima pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u presudi suda drugog stupnja treba reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Zbog navedenog je na temelju članka 392. stavak 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

Revizija tužiteljice podnesena protiv rješenja suda drugog stupnja nije osnovana.

 

Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. izreke i odbačena je tužiteljičina tužba za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe u postupku broj Ovr-318/00 koji se vodi pred Općinskim sudom u Pagu.

 

Odredbom članka 400. stavak 1. ZPP propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja suda drugog stupnja kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv presude suda drugog stupnja (članak 382. ZPP).

 

Revizijski sud pobijano rješenje suda drugog stupnja ispitao je u smislu odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP u vezi sa člankom 400. stavak 3. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Budući da tužiteljica revizijom pobija rješenje suda drugog stupnja kojim je postupak pravomoćno završen (rješenjem suda drugog stupnja je odbačena tužiteljičina tužba) te kako vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosi 56.197,88 eura, u ovom postupku su  ostvarene zakonske pretpostavke za dopuštenost redovne revizije protiv rješenja suda drugog stupnja u smislu naprijed citirane odredbe članka 400. stavak 1. ZPP.

 

Na temelju nesporne činjenice da se pred Općinskim sudom u Pagu vodi ovršni postupak broj Ovr-318/00, kao i nesporne činjenice da tužiteljica nije rješenjem ovršnog suda upućena na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenosti te ovrhe u smislu odredbi članka 48. i članka 51. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ), koji se primjenjuje u tom ovršnom postupku na temelju odredbe članka 369. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13 i 93/14), sud drugog stupnja je ukinuo presudu suda prvog stupnja i odbacio tužiteljičinu tužbu ocijenivši da u ovom postupku nije ostvarena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe u smislu odredbe članka 48. stavak 3. OZ.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužiteljica u reviziji neosnovano navodi da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Iz sadržaja odredbi članka 48. stavak 1. i stavak 3. OZ proizlazi da je nužno da se u parničnom postupku može tražiti utvrđenje da je ovrha određena odlukom suda nedopuštena da je ovršenica (u ovom postupku tužiteljica) prethodno podnijela žalbu protiv rješenja o ovrsi zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 46. stavak 1. točke 7., 9., 10. i 11. OZ te da je od strane ovršnog suda upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena.

 

Prema tome, sud drugog stupnja je pravilno zaključio da tužiteljica u ovom postupku ne može pokrenuti parnicu radi nedopuštenosti predmetne ovrhe budući da je ovršni sud prethodno rješenjem nije uputio na pokretanje takve parnice. Dakle, sud drugog stupnja je pravilno zaključio da upućivanje ovršenice od strane ovršnog suda na pokretanje parnice radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe predstavlja procesnu pretpostavku za pokretanje takve parnice. Takvo pravno shvaćanje suda drugog stupnja podudarno je sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim u odluci broj Rev-18/12 od 5. rujna 2012. i odluci broj Rev-690/09 od 4. lipnja 2014.

 

Zbog navedenog je na temelju članka 393. ZPP u vezi s člankom 400. stavak 3. ZPP revizija tužiteljice podnesena protiv rješenja suda drugog stupnja odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 29. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v. r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu