- 1 -              Revr 1035/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1035/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća te Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B.1 iz S., OIB: ..., koju zastupa S. B.2, zaposlena u S. ..., Teritorijalni ured S. Z., protiv tuženika vrtića C., S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. T., odvjetnik u S., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, rješavajući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-57/16 od 10. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-159/13 od 9. studenoga 2015., u sjednici održanoj 29. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

1.Utvrđuje se da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.1.1998. nedopuštena te radni odnos tužiteljici nije ni prestao.

2.Dužan je tuženik vratiti tužiteljicu na rad i omogućiti joj obavljanje poslova iz Ugovora o radu od 15.1.1998. u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

3.Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak.

 

II. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku u roku od 8 dana trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-159/13 od 9. studenoga 2015.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da revizijski sud prihvati reviziju u cijelosti kao osnovanu i preinači presudu suda prvog i drugog stupnja te prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine presude prvog i drugog stupnja i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nezakonitom odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, da se utvrdi da njezin radni odnos kod tuženika nije prestao, te da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad.

 

Suprotno tvrdnji revidentice nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužiteljica ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Revizijskim navodima tužiteljica ukazuje i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članka 377. stavak 1. ZPP, no sud prvog stupnja je raspravio sva sporna pitanja na koja ga je upozorio sud drugog stupnja u ukidnom rješenju, pa se nije ostvarila navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

U odnosu na navode revizije kojima tužiteljica drugačije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od suda drugog stupnja u pogledu postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici, treba reći da se zapravo radi o činjeničnim prigovorima koji nisu od značaja u revizijskom stupnju postupka s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. ZPP).

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

-da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. siječnja 1998.,

 

-da je tužiteljica bila odsutna sa radnog mjesta od 6. travnja 2005. do 8. ožujka 2011., s tim da je godišnji odmor koristila od 6. travnja 2005. do 20. svibnja 2005., nakon čega je otvorila bolovanje koje je koristila do 17. listopada 2007.,

 

-da tužiteljica u razdoblju od 17. listopada 2007. do 8. ožujka 2011. nije imala otvoreno bolovanje i nije dolazila na posao,

 

-da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba S., dana 7. rujna 2007. dostavio poslodavcu rješenje kojim se kod tužiteljice utvrđuje nastanak profesionalne nesposobnosti za rad zbog bolesti te joj se i priznaje od 26. lipnja 2007. pravo na invalidsku mirovinu, nakon čega je poslodavac pokušao stupiti u kontakt sa tužiteljicom, ali bezuspješno,

 

-da se tužiteljica 8. ožujka 2011. pojavila na poslu i donijela doznake o novoj privremenoj nesposobnosti za rad u očekivanom trajanju od 30 dana,

 

-da je tuženik 21. ožujka 2011. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu navodeći kao razlog ove odluke neopravdani izostanak tužiteljice s posla u razdoblju od 17. listopada 2007. do 8. ožujka 2011.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sudovi zaključuju da je tuženik pravilno donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojeg je imao zaključenog sa tužiteljicom i to zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa, te da uvažavajući sve okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa više nije moguć, sukladno članku 108. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 - dalje: ZR) jer tužiteljica u razdoblju od 17. listopada 2007. do 8. ožujka 2011. nije dolazila na posao, a da nije opravdala svoj izostanak s rada.

 

Tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Prema odredbi članka 108. stavak 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (stavak 2.).

 

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe članka 131. stavak 3. ZR mora dokazati poslodavac.

 

Činjenice utvrđene u ovome postupku opravdavaju shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženik u smislu odredbe članka 131. stavak 3. ZR dokazao pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom.

 

Naime, s obzirom na činjenicu neopravdanog izostanka sa posla u razdoblju od 17. listopada 2007. do 8. ožujka 2011., sudovi su osnovano zaključili da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje je tuženik imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu na temelju odredbe članka 108. stavak 1. ZR.

 

Pravilno je zbog navedenog za zaključiti (u smislu citirane odredbe članka 108. stavak 1. ZR) da je tužiteljica svojim ponašanjem počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužiteljice i tuženika, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika više nije moguć i time opravdava dani izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Nadalje, pravilno nižestupanjski sudovi utvrđuju da nije protekao 15-dnevni rok za izvanredni otkaz ugovora o radu, obzirom da rok iz članka 108. stavak 2. ZR ne počinje teći sve dok takvo ponašanje radnika traje, jer upravo kontinuirano i cjelovito trajanje povrede radne obveze čini opravdanim razlog za izvanredni otkaz. Stoga kako je u konkretnom slučaju tužiteljičin neopravdani izostanak trajao u razdoblju od 17. listopada 2007. do 8. ožujka 2011., to su neosnovani navodi tužiteljice da je odluka o otkazu donesena (odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena 21. ožujka 2011.) po proteku prekluzivnog roka (tako i Vrhovni sud u odluci Revr-71/04 od 13. siječnja 2005.).

 

Između stranaka nije sporno da je tužiteljici konačnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđen nastanak profesionalne nesposobnosti za rad zbog bolesti te joj je i priznato od 26. lipnja 2007. pravo na invalidsku mirovinu. No stjecanje prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nije osnova za prestanak ugovora o radu. Prema članku 104. stavak 5. ZR, ugovor o radu prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad, a ne zbog profesionalne nesposobnosti za rad, s time da je navedeno izričito propisano i člankom 192. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130710, 139/10). Međutim, razlog zbog kojeg je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu je osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, neopravdani izostanak s posla u razdoblju od 17. listopada 2007. do 8. ožujka 2011., za koje razdoblje niti u roku iz članka 77. stavak 1. i 3. ZR, a niti naknadno, tužiteljica nije dostavila potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad.

 

Točno je da odredba članka 78. stavak 1. ZR obvezuje poslodavca da radniku kod kojeg je nadležno tijelo utvrdilo postojanje profesionalne nesposobnosti za rad je dužan radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je on sposoban, no ova odredba ne daje radniku pravo da ne dolazi na posao već isti ima pravo ukoliko bi poslodavac tražio od njega da obavlja poslove suprotno rješenju nadležnog tijela odbiti raditi na poslovima opasnim po njegovo zdravlje koje mu je pravo zajamčeno odredbom članka 79. stavak 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 11/08, 75/09).

 

Osim tvrdnje da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz u reviziji se kao razlog nedopuštenosti otkaza ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticana činjenica da se prije donošenja odluke o otkazu tuženik nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, sukladno odredbama članka 149. u svezi s odredbom članka 152. stavak 3. ZR.

 

Kod tuženika nije bilo utemeljeno radničko vijeće, pa sukladno odredbi članka 152. stavak 3. ZR sindikalni povjerenik ima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane Zakonom o radu.

 

Prema odredbi članka 248. stavak 2. ZR sindikati koji imaju članove zaposlene kod određenog poslodavca mogu imenovati ili izabrati jednog ili više sindikalnih predstavnika, odnosno sindikalnih povjerenika koji će ih zastupati kod toga poslodavca, a prema odredbi stavka 7. istog članka sindikat mora obavijestiti poslodavca o imenovanju sindikalnog predstavnika, odnosno sindikalnog povjerenika.

 

Budući da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće i da sindikati koji djeluju kod tuženika nisu se sporazumjeli o sindikalnom povjereniku koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, te nisu obavijestili tuženika o sindikalnom predstavniku odnosno povjereniku, dakle savjetovanje o otkazu nije moglo biti provedeno zbog propusta sindikata, a ne poslodavca, pa to nesavjetovanje ne može imati za posljedicu nedopuštenost otkaza.

 

S obzirom na to da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom, s time u svezi nije osnovan niti zahtjev za vraćanje na posao.

 

Stoga je valjalo odbiti reviziju po članku 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 29. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v. r.