- 1 -              Revr 451/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 451/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz V., kojeg zastupa punomoćnik N. G. R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu R. i partneri, Z., protiv tuženika H. P. prijevoz d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., P., R. i R., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad - po tužbi, te pravnoj stvari tužitelja H. P. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., P., R. i R., Z., protiv tuženika T. K. iz V., kojeg zastupa punomoćnik N. G. R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu R. i partneri, Z., radi sudskog raskida ugovora o radu - po protutužbi, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-103/17-2 od 14. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-384/16-25 od 17. studenog 2016., u sjednici održanoj 29. travnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Odbija se revizija tužitelja T. K., kao neosnovana.

 

2. Tuženiku H. P..o.o., ne dosuđuju se troškovi odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-384/16-25 od 17. studenog 2016., suđeno je:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja broj 160/2016 od 12. siječnja 2016.g. nedopuštena, te je nedopuštena odluka tuženika broj 651/16 od 09. veljače 2016.g., kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava tužitelja, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto strojovođe I domovni kolodvor B., Regionalna jedinica H. P. V."

 

II. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za oslobođenjem obveze vraćanja tužitelja-protutuženika na rad i isplate naknade plaće.

 

III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se sudski raskid ugovora o radu, broj: 220-59/2014, od dana 08. siječnja 2014. godine, zaključen između tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja s danom podnošenja zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, broj 220-59/2014, od dana 08. siječnja 2014. godine, zbog nemogućnosti nastavka radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja."

 

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove."

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-103/17-2 od 14. veljače 2017. odbijena je žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske sud ukine nižestupanjske presude i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova cjelokupnog postupka uključujući i trošak sastava revizije.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju. U bitnom pobija revizijske navode i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži trošak sastavljanja odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

S obzirom na to da pobijana prvostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, to u drugostupanjskoj odluci nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, koju tužitelj smatra ostvarenom time što je drugostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene navode koji su, prema njegovom mišljenju, bili od odlučnog značenja.

 

Suprotno tvrdnjama tužitelja, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da ta presuda sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge iz kojih se može provjeriti na kojim uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe i kojima je taj sud odgovorio na sve relevantne žalbene navode, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Nadalje, u odnosu na navode tužitelja kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja time što iznosi tvrdnje o činjenicama koje smatra odlučnima, treba istaknuti da ovaj sud takve, činjenične, navode iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenom odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 160/2016 od 12. siječnja 2016., kao i odluke tuženika broj 651/16 od 09. veljače 2016., kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava tužitelja, kao i zahtjev za vraćanje tužitelja u radni odnos.

 

U provedenom postupku utvrđeno je:

 

- da je tužitelj temeljem Ugovora o radu od 8. siječnja 2014. obavljao poslove radnog mjesta Strojovođe 1, domovni kolodvor B., Regionalna jedinica H. P. V.;

 

- da je tužitelj 28. prosinca 2015., na kolodvoru B. u 12,54 sati dobio pisani nalog EPS-5broj 44 u kojem je obaviješten o neosiguranom Ž. M. S.;

 

- da je tužitelj ... upravljajući vlakom 2310 na relaciji V.-K. na željezničko cestovnom prijelazu M. S. u km 31+715 pruge B. – K. naletio na osobni automobil prilikom kojeg je došlo do nesreće sa smrtnom posljedicom;

 

- da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. siječnja 2016. tužitelju otkazao ugovor o radu;

 

- da je tužitelj protiv Odluke o otkazu podnio Zahtjev za zaštitu prava 21. siječnja 2016., koji je tuženik kao neosnovan odbio Odlukom od 9. veljače 2016. te

 

- da je tužitelj pravovremeno 12. veljače 2016., sudu podnio tužbu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da su postojali opravdani razlozi za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelja, s obzirom na to da je počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, uslijed čega je poslodavac izgubio povjerenje u njega pa nastavak radnog odnosa nije moguć, odnosno da je tužitelj nesavjesnim i neodgovornim ponašanjem postupio protivno odredbi čl. 165. st. 1. toč. 1. Pravilnika o načinu i uvjetima za obavljanje sigurnog tijeka željezničkog prometa ("Narodne novine" broj 133/09, 14/10 i 56/12 - dalje: Pravilnika) u vezi s čl. 165. st. 2. Pravilnika, kao i čl. 7. st. 1. ZR, kojom je propisano da je osobno obavljanje preuzetog posla temeljna obveza radnika.

 

Odredbom čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14. - dalje: ZR-a) propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Predmetnom revizijom tužitelj dovodi u pitanje zakonitost pobijane odluke smatrajući da postupak koji je prethodio izvanrednom otkazu ugovora o radu nije proveden zakonito, odnosno da mu nije dana mogućnost iznošenja obrane pa posljedično sindikalnom povjereniku nije predočena cjelokupna dokumentacija.

 

Čl. 119. st. 2. ZR propisano je da je poslodavac prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu.

 

U ovoj pravnoj stvari je pravilno utvrđeno da pravo tužitelja na obranu nije povrijeđeno jer je tužitelj svoju obranu iznio 4. siječnja 2016., dakle, prije odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

Pritom, ovaj sud smatra potrebnim naglasiti kako eventualni propust poslodavca da prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu radnika pisano upozori na mogućnost otkaza ne znači da je riječ o povredi postupka otkazivanja ugovora o radu koja uvijek i bezuvjetno dovodi do ništetnosti otkaza, odnosno ne dovodi do toga da sud u svakom takvom slučaju mora utvrditi otkaz nedopuštenim (tako i Vrhovni sud u odluci Revr-614/08 od 28. siječnja 2009.). Nadalje, eventualni propust poslodavca da omogući radniku iznošenje obrane pravno je relevantan samo u slučaju ako otkaz ugovora o radu ne bi uslijedio da je tužitelju omogućena obrana (tako i Vrhovni sud u svojoj odluci Revr-840/05 od 22. ožujka 2006.), što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj.

 

U konkretnom slučaju je tuženik pozvao tužitelja na davanje pisane obrane 30. prosinca 2015. (tužitelj je poziv zaprimio 31. prosinca 2015.) koji je pisanu obranu iznio 4. siječnja 2016. Dopis za savjetovanje o namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu je dostavljen sindikalnom povjereniku 31. prosinca 2015., dakle, prije iznošenja obrane tužitelja, što nije bilo utjecaja na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Naime, prema odredbi čl. 150. st. 1. ZR, poslodavac se mora prije donošenja odluke važne za položaj radnika savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. U tom slučaju, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje (čl. 150. st. 2. ZR). Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke (čl. 150. st. 4. ZR-a).

 

Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik - u svrhu savjetovanja sukladno čl. 150. ZR - sindikalnom povjereniku u funkciji radničkog vijeća dostavio podatke važne za donošenje pobijane odluke i to: prijedlog odluke o izvanrednom otkazu tužitelju-, Odluku o privremenom udaljenju od 29. prosinca 2015., Pismeni nalog EPS-5 broj 44, Prijavu o izvanrednom događaju te pisana upozorenja kao i pisanu obranu tuženika od 4. siječnja 2016. Kako sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća nije zahtijevao održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja u smislu odredbe čl. 150. st. 2. ZR, već je dostavio negativno mišljenje o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu tužitelja zbog nepoštivanja procedure otkazivanja i nepostojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, to pravilno zaključeno kako je tuženik dostavio povjereniku sve podatke (i isprave – uključujući i pisanu obranu tuženika od 4. siječnja 2016.) važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Na taj način je, suprotno tvrdnjama tužitelja, proveo zakonito savjetovanje sukladno odredbi čl. 150. st. 1. ZR.

 

Nadalje, u pogledu opravdanosti razloga otkazivanja ugovora o radu, relevantne su slijedeće odredbe:

 

- odredba čl. 139. st. 2. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava ("Narodne novine" broj 82/13, 18/15 i 110/15), kojom je propisano da do stupanja na snagu pravilnika iz stavka 3. tog članka, ostaju na snazi i odgovarajuće se primjenjuju podzakonski propisi doneseni na temelju Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu ("Narodne novine" broj 40/07. i 61/11.) i podzakonski propisi doneseni na temelju Zakona o agenciji za sigurnost željezničkog prometa ("Narodne novine" broj 120/08.), osim odredbi koje su suprotne odredbama tog Zakona, odredbama propisa kojim se uređuje željeznica i izravno primjenjivim propisima Europske unije;

 

- odredba čl. 51. st. 2. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu ("Narodne novine" broj 40/07), kojom je propisano da vlak odnosno željezničko vozilo na željezničko-cestovnom prijelazu ili pješačkom prijelazu preko pruge ima pravo prednosti prolaska u odnosu na vozila i drugoga sudionika u cestovnom prometu;

 

- odredba čl. 165. st. 2. Pravilnika ("Narodne novine" broj 133/09 - dalje: Pravilnik 09) donesenog temeljem odredbe čl. 99. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu, kojom je propisano da se strojovođa o stanjima iz st. 1. tog čl. pod toč.1., 2., 3. i 4. obavještava sredstvima sporazumijevanja ili pismenim nalogom;

 

- odredba čl. 83. st. 2. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava, kojom je propisano da vlak odnosno željezničko vozilo na željezničko-cestovnom prijelazu ili pješačkom prijelazu preko pruge ima pravo prednosti prolaska u odnosu na vozila i drugoga sudionika u cestovnom prometu;

 

- odredba čl. 165. st. 2. Pravilnika ("Narodne novine" broj 56/12 - dalje: Pravilnik 12), donesenog temeljem odredbe čl. 139. st. 2. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava, kojom je propisano da se strojovođa o stanjima iz st. 1. tog čl. pod toč.1., 2., 3. i 4. obavještava sredstvima sporazumijevanja ili pismenim nalogom.

 

Iz sadržaja citiranih zakonskih, odnosno podzakonskih pravila proizlazi kako i Pravilnik 09 i Pravilnik 12, na isti način određuju režim (prednost) prolaska prugom. Stoga, suprotno revizijskim navodima, nižestupanjski sudovi nisu krivo primijenili odredbe važećeg Pravilnika/12, pa nije došlo do pogrešne primijene materijalnog prava jer oba Pravilnika jednako propisuju prednost prolaska vlaka na željezničko-cestovnom prijelazu u odnosu na vozila ili drugoga sudionika u cestovnom prometu.

 

Kako prema utvrđenjima suda proizlazi da je tužitelj već kršio obveze iz radnog odnosa i na njih je pisano upozoravan u smislu odredbe čl. 110 st. 1. ZR (pisana upozorenja prileže spisu), da je tužitelju omogućeno iznošenje obrane te da su konkretne povrede koje su bile i predmet ispitivanja ovog postupka učinjene nesavjesnim obavljanjem radnih obveza, to su se ispunile sve pretpostavke propisane odredbom čl. 116 st. 1. ZR za izvanredno otkazivanje ugovora o radu jer uz uvažavanje svih okolnosti slučaja i interesa obiju stranka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo (tako i Vrhovni sud u odlukama, primjerice Revr-1452/14 od 25. kolovoza 2015., Revr-668/14 od 19. svibnja 2015. i drugima).

 

Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u toč. 1. izreke presude na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u toč. 2. izreke presude.

 

Zagreb, 29. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.