- 1 -              Rev 176/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 176/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Javne ustanove „N. p. K.“, M., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., protiv tuženice O. M.-K., M., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Š., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1660/13-4 od 24. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Tisnom, poslovni broj P-1849/12 od 4. travnja 2013., na sjednici održanoj 29. travnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1660/13-4 od 24. listopada 2016. i presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Tisnom, poslovni broj P-1849/12 od 4. travnja 2013. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

„1. Utvrđuje se da je tužitelj Javna ustanova N. p. K. (OIB: ...) vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi na dijelu drugog kata zgrade z.k. oznake čest. zgr. 596/1 (zgrada od 1206 m2) K.O. M.-B., a koji poslovni prostor se sastoji od sedam uredskih prostorija, sanitarnog čvora, čajne kuhinje, hodnika, ulaza i stubišta, ukupne površine 119,05 m2, a što je sve prikazano na Arhitektonskom snimku postojećeg stanja izrađenom 29. lipnja 2012. po V. p. d.o.o. Š., koji snimak je sastavni dio ove presude.

 

2. Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 60.000,00 kuna.“

 

Ujedno je, toč. II. drugostupanjske odluke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 88/05, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica istu predlaže odbiti kao neosnovanu. Traži troškove na ime sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Neosnovan je i revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se nije očitovao na sve žalbene navode tuženice. To iz razloga što je isti sud u obrazloženju presude, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

Predmet spora je utvrđenje da je tužiteljica stekla vlasništvo gore pobliže opisanog poslovnog prostora na 2. katu zgrade bivše RO S. kojega tužiteljica drži u posjedu i to po osnovi Ugovora o ustupanju poslovnih prostorija u upravnoj zgradi od 6. studenog 1989. (dalje: Ugovor o ustupanju poslovnih prostorija) kojim je RO S. prenijela tužiteljici, kako tvrdi tužiteljica, pravo vlasništva spornog poslovnog prostora za cijenu od 600.000.000 tadašnjih dinara, a za koji Ugovor o ustupanju poslovnih prostorija tužiteljica tvrdi da predstavlja kupoprodajni ugovor.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je RO S. od tužiteljice ishodila dvije pozajmice koje nije mogla vratiti pa je ugovorena isplata na način da se je tužiteljica odrekla prava na povrat novčanih sredstava, a zauzvrat je sklopljen predmetni Ugovor o ustupanju poslovnih prostorija od kojeg trenutka se tužiteljica nalazi u posjedu predmetnog poslovnog prostora za koji je plaćala režijske troškove te ga je i renovirala,

 

- da je RO S. iz društvenog poduzeća pretvorena u S. d.d., nad kojim društvom je otvoren stečajni postupak te je predmetna nekretnina ušla u stečajnu masu,

 

- da je Stečajna masa S. d.d. vodila parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva predmetne nekretnine protiv pravne osobe koja je imala isto ime kao upisani nositelj prava vlasništva – U. z. M. i koja se predstavljala kao pravni sljednik te zadruge, međutim da je stečajna masa S. d.d. uspjela u sporu,

 

- da tužiteljica nije prijavila svoje potraživanje u pogledu predmetne nekretnine u stečajnom postupku kao izlučni vjerovnik,

 

- da je tuženica sa Stečajnom masom S. d.d. zastupanom po stečajnom upravitelju, po provedenom stečajnom postupku, 2009. sklopila ugovor o kupoprodaji cijele zgrade u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor,

 

- da je 2012. tuženica postigla uknjižbu prava vlasništva zgrade na svoje ime uz istodobno brisanje uknjižbe s imena U. z. M. (pravni prednik RO S., odnosno, nakon provedene pretvorbe – S. d.d. M.) na temelju odluke suda donesene u pojedinačnom ispravnom postupku Z-1171/10.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev kao osnovan, ocjenjujući da se radi o višestrukom otuđenju nekretnine, obrazlažući da pravo vlasništva tuženice u zemljišnoj knjizi nije pravno zaštićeno u smislu odredbi čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZV), zbog toga što prednik tuženice (prodavatelj iz Ugovora sklopljenog 2009. - Stečajna masa S. d.d. M.) u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora iz 2009., jednako kao i u vrijeme zahtijevanja upisa prava vlasništva nad predmetnom nekretninom u zemljišnim knjigama (2012.), nije ni bio uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, slijedom čega tuženica u navedeno vrijeme nije ni mogla postupati s povjerenjem u zemljišne knjige pa nije mogla ni steći pravo vlasništva. Ocjenjujući, nadalje, da je Ugovor o ustupanju poslovnih prostorija iz 1989. za cilj imao prijenos prava trajnog korištenja spornog dijela predmetne zgrade, a koje pravo je stupanjem na snagu ZV pretvoreno u pravo vlasništva te da tuženica u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora iz 2009. i zahtijevanja upisa svog prava vlasništva u zemljišnim knjigama nije postupala u dobroj vjeri, budući da je znala, odnosno s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja imala dovoljno razloga posumnjati da otuđivatelj iz kupoprodajnog ugovora iz 2009. nije vlasnik i spornog dijela predmetne nekretnine, sudovi zauzimaju shvaćanje da tuženica kupoprodajom iz 2009. nije mogla steći i vlasništvo spornog dijela predmetne nekretnine otuđeno tužiteljici po istom otuđivatelju još 1989. Ujedno, drugostupanjski sud dodaje da se pravo vlasništva na taj način može steći samo u slučaju kada je prodavatelj upisan u zemljišnu knjigu, pa je ugovor temelj uknjižbe, a ne i u slučaju kada se uknjižba postigne odlukom suda, kao što je slučaj s upisom prava vlasništva tuženice.

 

Takvo stajalište nižestupanjskih sudova ovaj sud, barem za sada, ne može prihvatiti.

 

U pravu je revidentica kada tvrdi da je pogrešan materijalnopravni pristup drugostupanjskog suda (koji je potvrdio prvostupanjsku presudu istog shvaćanja), prije svega u pogledu ocjene Ugovora o ustupanju poslovnih prostorija koji je sklopljen 1989., kao pravnog posla usmjerenog ka stjecanju prava vlasništva predmetnih nekretnina između tužiteljice i bivše RO S.

 

Naime, točno je da st. 1. čl. 125. ZV propisano je da kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. U st. 2. istog čl. propisano je da brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga čl. i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva. U st. 3. istog čl. propisano je da odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila.

 

Međutim, u odnosu na pravnu osnovu na koju se tužiteljica poziva i za koju tvrdi da predstavlja kupoprodaju - Ugovor o ustupanju poslovnih prostorija iz 1989., valja reći da su sudovi pogrešno raspravili ovu pravnu stvar kroz primjenu ZV, umjesto kroz čitav niz propisa koji su bili na snazi u vrijeme kada je tužiteljica stupila u posjed predmetnih prostorija, pogotovo tada važeće odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list“ SFRJ, broj 43/65, 57/65 i 17/67 - dalje: ZPZZ) kojima su propisivani načini otuđenja društvenog vlasništva između pravnih subjekata kao što su stranke u ovome postupku.

 

Naime, stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list“ SFRJ 52/58) još je nacionalizacijom iz 1958. većim dijelom ukinuto, a u preostalom dijelu ograničeno privatno vlasništvo poslovnih prostorija u poslovnim zgradama pa je većina ranijih vlasnika izgubila pravo da u odnosu na predmetne poslovne prostorije vrše vlasničkopravna ovlaštenja, odnosno da ih nesmetano vrši kao do tada.

 

Tijekom vremena ublažena su pravila u vezi prometa poslovnih zgrada pa tako ZPZZ u brojnim odredbama (čl. 5. st. 1., 2., 3., čl. 6. st. 2., čl. 7. st. 1., čl. 10. st. 1. - 4., čl. 11., čl. 12. i čl. 20. ZPZZ).

 

Osobito valja spomenuti da se prema st. 3. čl. 10. ZPZZ prodaja zgrada od strane radnih organizacija i društveno-političkih zajednica građanima i građanskim pravnim osobama vršila se putem javnog nadmetanja odnosno putem stavljanja pismenih ponuda za kupnju, a putem neposredne pogodbe samo onda kad je prodaja putem javnog nadmetanja odnosno putem stavljanja pismenih ponuda ostala bezuspješna. Prema čl. 4. istog čl. ugovor zaključen suprotno odredbi stava 3. ovog člana ništav je.

 

Nadalje, Zakonom o poslovnim zgradama i prostorijama (Službeni list SFRJ broj 52/71) uređen je institut poslovne zgrade i poslovne prostorije u društvenom vlasništvu te da njima upravljaju radne i druge samoupravne organizacije i državni organi.

 

Nakon što je na snagu stupio ZV, prema odredbi čl. 360. st. 1. ZV pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, a koja stvar je podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

Odredbom čl. 390. st. 1. ZV propisano je da se odredbe čl. 360. do čl. 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

 

Također, prema odredbi čl. 390. a. ZV trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Dakle, prema toj zakonskoj odredbi, trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je, stoga, nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva.

 

U smislu odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96, 71/97, 16/98, 73/00 - dalje u tekstu: ZP) dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju zakona o pretvorbi, prenose se fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

 

U konkretnom slučaju, tijekom postupka nije bilo sporno da su predmetne poslovne prostorije, kao dio zgrade u kojoj se nalaze, ušle (kao dio te zgrade) u stečajnu masu S. d.d. u stečaju pa bi iz obrazloženja nižestupanjskih odluka proizlazilo da je cijela zgrada u postupku pretvorbe bila procijenjena u vrijednost temeljnog kapitala bivše RO S., nakon čega je kasnije postala predmetom stečajnog postupka.

 

Posebno valja istaknuti odredbu st. 2. čl. 395. ZV koja je određivala da se od 1. siječnja 1997., kada je stupio na snagu ZV, odredbe propisa koji je na snazi, a različito uređuju pripadanje zgrada, odnosno dijelova zgrade od pripadnosti zemljišta, treba tumačiti i primjenjivati samo u skladu s načelom jedinstvenosti nekretnine (superficies cedit solo).

 

Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu raspravljena sva sporna pitanja, a u donesenim presudama nedostaju utvrđenja o tome koji je status pravnih prednika stranaka bio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o ustupanju poslovnih prostorija po tadašnjim propisima, kakav je bio pravni status nekretnine u vrijeme sklapanja Ugovora o ustupanju poslovnih prostorija (osobito je li u zemljišnoj knjizi bilo upisano pravo korištenja/upravljanja/raspolaganja RO S., U. z. M. ili nekog trećeg subjekta ili je bilo upisano samo društveno vlasništvo, odnosno nešto treće te kada su i kako predmetne poslovne prostorije upisane u zemljišnoj knjizi, ako su upisane) te, ovisno o tome, jesu li bili ispunjeni svi formalni uvjeti (eventualno javno nadmetanje po ZPZZ i dr.) da bi se predmetni Ugovor o ustupanju poslovnih prostorija mogao smatrati pravnim poslom kojim se po tadašnjim propisima moglo prenositi pravo vlasništva, a nije utvrđeno niti što se pravno događalo s predmetnim poslovnim prostorijama nakon sklapanja predmetnog Ugovora o ustupanju poslovnih prostorija - imajući u vidu nespornu činjenicu da je nekretnina u kojoj se iste nalaze ušla u stečajnu masu S. d.d. (u kom smislu treba razmotriti je li važna činjenica dobre vjere tuženice, jer se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ZV ionako nije primjenjivala u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2010., ako se radi o nekretnini na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ZV stupio na snagu), nije bilo uvjeta za preinačavanje drugostupanjske odluke, već je primjenom čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku sudovi će prvenstveno, s obzirom na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, ispitati je li postavljeni zahtjev podoban za suđenje s obzirom na načelo jedinstva nekretnine, te će raspraviti i utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem, osobito vodeći računa o činjenici da u stečajnom postupku koji se vodio za S. d.d. nije bilo prijavljenih izlučnih tražbina, a nakon čega će ocjenom provedenih dokaza, u smislu čl. 8. ZPP, a vodeći računa i o pravilu o teretu dokazivanja iz čl. 219. ZPP, biti u mogućnosti donijeti novu i zakonitu presudu.

 

Odluka o troškovima postupka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

 

Zagreb, 29. travnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.