- 1 -              Rev 687/2017-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 687/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja T. J. iz S., zastupanog po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V. odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lj. & V. d.o.o. S., protiv I. tuženika Grada S., S., II. tuženika B. p. d.o.o. S., zastupanog po punomoćnicima T. K. i B. R., odvjetnicima u S. i III. tuženika M. Š. iz T., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljene protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžnš-302/14 od 11. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pi-402/11 od 14. svibnja 2014., u sjednici održanoj 29. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžnš-302/14 od 11. listopada 2016. odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pi-402/11 od 14. svibnja 2014. kojom je suđeno:

 

„I Dužni su tuženici ad 2) B. p. d.o.o. i ad 3) M. Š. solidarno, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 192.000,00kn sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a koja kamata teče od dana 31. ožujka 2011. godine, pa do isplate, dok se za više traženo tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II Dužni su tuženici ad 2) B. p. d.o.o. i ad 3) M. Š. solidarno, počev od dana 31. ožujka 2011. g. pa svaki mjesec ubuduće, na ime izgubljene zarade plaćati tužitelju iznos od po 6.400,00kn mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a koja na svaki pojedini mjesečni iznos dospijeva 15-tog dana u mjesecu za protekli mjesec, s time da su dospjele obroke do pravomoćnosti presude dužni platiti odjednom, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za više traženo tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika ad 1) Grad S. u cijelosti kao neosnovan.

 

IV Dužni su tuženici ad 2) B. p. d.o.o. i ad 3) M. Š. solidarno, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 90.200,00kn.“

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, pobijajući je u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen (točka III. izreke prvostupanjske presude) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i manjkavo utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev prihvati i u odnosu na I. tuženika ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade pretrpljene uslijed štetnog događaja od 18. kolovoza 2002. na plaži B. u S. do kojeg je došlo pri korištenju zračnim jastukom nepravilno postavljenim u moru, a na način da je tužitelj sa zračnog jastuka iznenada proklizio i naglavce pao u more te udarom u dno zadobio teške i po život opasne povede, a zbog posljedica kojih je kod tužitelja zaostao trajni i potpuni invaliditet u opsegu od 100%. Tužitelj štetu potražuje od I. tuženika Grada S. kao nositelja koncesije na pomorskom dobru, II. tuženika B. p. d.o.o. kao podkoncesionara te III. tuženika M. Š. kao nositelja koncesijskog odobrenja i imatelja opasne stvari koja je uzrok štete.

 

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u povodu redovne revizije (iz čl. 382. st. 1. ZPP) sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Pobijana presuda, kao niti presuda suda prvog stupnja, nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP. Obje nižestupanjske presude sadrže razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje, baš kao što o odlučnim razlozima, a posebice u pogledu nepostojanja odgovornosti I. tuženika Grada S. za štetu koju trpi tužitelj, nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

Kako je pak drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za iste dao valjane razloge, detaljno pri tome obrazlažući razloge iz kojih I. tuženik nije odgovoran za štetu (a ne da nije pasivno legitimiran u ovom sporu), to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. ZPP. Inače revizijski navodi tužitelja, a kojima se prigovora pravilnosti i ocjeni izvedenih dokaza na okolnost visine štete koju trpi tužitelj te ujedno vrši i njihova procjena (da je visinu zahtjeva trebalo utvrđivati na temelju drugih isprava), sadrže prigovore činjenične naravi i kao takvi, uključivo i istaknuti razlog „pogrešno i manjkavo utvrđenog činjeničnog stanja“ su nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, a u smislu odredbe čl. 385. ZPP pa ih ovaj sud nije razmatrao.

 

U pogledu pogrešne primjene materijalnog prava navodi iz revizije svode se u suštini na tvrdnje da je I. tuženik Grad S. pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari te da je, solidarno s II. i III. tuženicima, odgovoran za štetu koju trpi tužitelj budući da je propustio kao koncesionar odrediti mikrolokaciju na koju će se na moru postaviti zračni jastuk, a zbog kojeg propusta je došlo do štetnog događaja i štete.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su, s obzirom na spornu odgovornost za štetu, slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je Ugovorom o koncesiji na pomorskom dobru u uvali B. u S. (urudžbiranog 1. ožujka 1996.) na temelju Odluke o koncesiji na pomorskom dobru, Skupština Županije … kao koncedent dala u koncesiju Gradu S., pomorsko dobro - Uvala B. u S., radi gospodarskog korištenja u cjelokupnoj površini 14.367 m2 i pripadajućeg morskog akvatorija, s time da se može koristiti za plažu, sportske terene i komercijalne sadržaje uz određenu naknadu,

 

- da je u toč. 5. tog Ugovora navedeno da je koncesionar odgovoran za eventualnu štetu nastalu uslijed gospodarskog korištenja koncesije dok je u toč. 9. navedeno da se ugovor sklapa na vrijeme od 12 godina,

 

- da je Odlukom o izmjeni i dopuni navedene Odluke o koncesiji pomorskog dobra od 27. rujna 2001. Gradu S. kao ovlašteniku koncesije dopušten prijenos prava uporabe i korištenja poslovno-komercijalnih i kupališno-komercijalnih sadržaja na trgovačko društvo B. p, d.o.o. S., ali uz zadržavanje potpune odgovornosti prema davatelju koncesije,

 

- da je i Dodatkom br. 1. Ugovora o koncesiji od 17. listopada 2001. dopušten prijenos prava uporabe i korištenja poslovno-komercijalnih i kupališno-komercijalnih sadržaja na trgovačko društvo B. p. d.o.o. S., također uz zadržavanje pune odgovornosti prema davatelju koncesije (čl. 2.),

 

- da se u Ugovoru broj 6/02 od 15. svibnja 2002. sklopljenom između trgovačkog društva B. p. d.o.o. - II. tuženika i M. Š. - III. tuženika kao vlasnika turističkog obrta A. a. p., navodi da je ugovorom od 17. travnja 2001. G. S. prenio na trgovačko društvo B. p. d.o.o. S. pravo podkoncesije gospodarskog korištenja na pomorskom dobru Uvala B. u S.,

 

- da Ugovorom br. 6/02 od 15. svibnja 2002. B. p. d.o.o. kao "podkoncesionar" ustupa "korisniku" – M. Š. pravo korištenja dijela pomorskog dobra na sjevernoj strani morskog dijela zapadnog betonskog platoa u Uvali B. S. površine cca 70m2, a u svrhu postavljanja rekreacijsko-zabavnog sadržaja na vodi tzv. A. p.,

 

- da je M. Š. 24. svibnja 2002. dobio od nadležnog upravnog tijela … županije koncesijsko odobrenje u kojem je izričito navedeno da će Poglavarstvo grada odrediti nositelju koncesijskog odobrenja mikro lokaciju na morskoj obali u skladu s čl. 13. Pravilnika o načinu, uvjetima i visini naknada za izdavanje koncesijskih odobrenja,

 

- da je zračni jastuk na vodi postavljen na dubini znatno manjoj od one koju je kao sigurnu propisao proizvođač te je postavljen na dubini od oko 1 do 1,5 m ovisno o variranju plime i oseke, dok bi minimalna dubina trebala iznositi 3,05 m, time da je mikro lokaciju III. tuženiku odredio II. tuženik, a ne I. tuženik,

 

- da je tužitelj 18. kolovoza 2002., tada u dobi od 19 godina, bez znanja davatelja usluge, ušao sa morske strane na područje gdje je bio smješten A. p. te se uspeo na vodeni jastuk i postavio se na njemu u ležeći položaj potrbuške, glavom okrenutom prema vanjskom dijelu jastuka, odnosno prema moru,

 

- da je u jednom trenutku, iz nepoznatog razloga, naglo otklizao u more te zbog činjenice da je dubina mora na mjestu urona bila od oko 1 m, da je bio nepovoljan kut uranjanja, da je tužitelj bio korpulentan i visok oko 1,93 m, te da je glavom udario o dno, zadobio je prijelom VII. vratnog kralješka uz oštećenje leđne moždine sa zaostalom paraplegijom i parezom gornjih udova i posljedično smanjenjem životne aktivnosti u opsegu od 100%.

Na osnovi izloženih činjenica nižestupanjski su sudovi zaključili da zračni jastuk u vodenom parku, postavljen u preplitkom moru, zbog svoje namjene, osobina, položaja i mjesta postavljanja, u okolnostima konkretnog slučaja, predstavlja povećanu opasnost za korisnike, zbog čega u smislu čl. 173. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) predstavlja opasnu stvar za koju na temelju čl. 174. st. 1. i čl. 154. st. 2. ZOO odgovara njen imatelj, odnosno konkretno vlasnik po objektivnom kriteriju, a to je III. tuženik M. Š. Nadalje, zaključak je nižestupanjskih sudova da postoji i odgovornost za štetu II. tuženika kao podkoncesionara, a na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZOO, a koji je na osnovi sklopljenih ugovora s koncesionarom, a potom i s III. tuženikom, izabrao i odredio neprimjerenu i nepogodnu mikrolokaciju za odvijanje rekreacijskog sadržaja. Uz navedeno, utvrđeno je da je i tužitelj, djelomično je pridonio nastanku štete i to u omjeru od 20%, jer je ležeći potrbuške zračni jastuk koristio protivno njegovoj svrsi i namjeni te s nedovoljnom pažnjom. Iz navedenih razloga II. i III. tuženici su, na temelju odredbi čl. 206. st. 1. ZOO, obvezani solidarno na naknadu štete tužitelju u omjeru od 80%.

 

Nasuprot tome, tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika je odbijen jer su sudovi ocijenili da I. tuženik Grad S. nije odgovoran za nastanak štetnog događaja i štetu koju trpi tužitelj, jer ta šteta nije nastala iz gospodarskog korištenja koncesije prema drugoj ugovornoj strani, a niti iz ugovora kojim je I. tuženik prenio na II. tuženika pravo podkoncesije, već je nastala kao posljedica propusta II. tuženika pri izboru mikrolokacije za postavljanje vodenog jastuka, a u kojem izboru I. tuženik nije sudjelovao, a niti je bio pozvan da sudjeluje pa stoga između činjenice da I. tuženik nije odredio mikrolokaciju i nastale štete nema pravno relevantne uzročno posljedične veze.

Revizijski navodi tužitelja, koji odgovornost I. tuženika nalazi u propustu u određivanju mikro lokacije za postavljanje vodenog parka, imajući na umu ugovorne odredbu o preuzimanju odgovornosti uslijed gospodarskog korištenja koncesije iz ugovora o koncesiji sklopljenog između grada S. kao koncesionara i Županije … kao koncedenta, kao i odredbu čl. 13. st. 3. mjerodavnog Pravilnika o načinu, uvjetima i visini naknade za izdavanje koncesijskih odobrenja ("Narodne novine" broj 51/96), nisu utemeljeni.

 

Naime, nije sporno da je I. tuženik Grad S. u vrijeme štetnog događaja bio ovlaštenik koncesije na pomorskom dobru - Uvala B. u S., dakle nositelj ovlaštenja za posebnu uporabu i gospodarsko korištenje pomorskog dobra u smislu čl. 59. st. 1 Pomorskog zakonika („Narodne novine“, broj: 17/74, 74/94 i 43/96, dalje: PZ), te mu je od strane Skupštine … županije dana koncesija na način i pod uvjetima propisanim čl. 59. st. 2. PZ.

 

Nadalje, prema čl. 5. Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru Grad S. je preuzeo obvezu prema koncedentu odgovornosti za štetu nastalu uslijed gospodarskog korištenja koncesije.

 

Međutim, i prema stavu ovog revizijskog suda, predmetna šteta nije nastala drugoj ugovornoj strani iz gospodarskog korištenja koncesije, niti je nastala iz ugovora kojim je Grad S. prenio na trgovačkog društvo B. p. d.o.o. pravo podkoncesije gospodarskog korištenja na pomorskom dobru. Šteta je nastala upravo kao neposredna posljedica propusta u izboru mikro lokacije na koju će se postaviti zračni jastuk, a koji je propust učinio II. tuženik B. p. d.o.o., a u kojem Grad S. nije sudjelovao. Točno je da je prema koncesijskom odobrenju kojeg je III. tuženik dobio od nadležnog upravnog tijela, … županije 24. svibnja 2002., navedeno je da će Poglavarstvo Grada S. odrediti nositelju koncesijskog odobrenja mikro lokaciju na pomorskoj obali u skladu sa čl. 13. Pravilnika o načinu, uvjetima i visini naknade za izdavanje koncesijskih odobrenja, ali nitko od stranaka u sporu niti tvrdi niti dokazuje da je Grad S. bio pozvan da postupi po navedenom ovlaštenju, a sve da je i bio pozvan, tu mikro lokaciju nije odredio. Pravo određivanja mikrolokacije nije moglo prijeći na II. tuženika, već je isti bio ovlašten i obvezan, zajedno s III. tuženikom, postupiti u skladu s koncesijskim odobrenjem ( i čl. 13. Pravilnika), te zatražiti od I. tuženika da odredi nositelju koncesijskog odobrenja mikro lokaciju za postavljanje vodenog parka (tako i ovaj sud u presudi Rev-513/10 od 30. listopada 2013.).

 

Zbog svega navedenog, nisu ostvarene propisane pravne pretpostavke odgovornosti za štetu pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev usmjeren prema I. tuženiku Gradu S. odbili.

 

Zbog sveg navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 29. travnja 2020.

 

 

                                          Predsjednica vijeća:

                                                                                                  Davorka Lukanović – Ivanišević, v.r.