- 1 -              Rev-x 1027/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1027/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. K. K., 2. R. K., 3. N. D. rođ. K., 4. E. K. i 5. D. K. K. iz S. B., fra. L. I., koje zastupa punomoćnik M. C., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2757/13-2 od 13. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3295/99-85 od 18. srpnja 2013., u sjednici održanoj 29. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja K. K. i tužiteljice R. K. u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Odbacuju se revizije tužiteljica N. D. rođ. K., E. K. i D. K. K. kao nedopuštene.

 

2. Odbacuje se revizija tužitelja K. K. i  tužiteljice R. K. u dijelu koji se odnosi  na odluku o troškovima postupka, kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3295/99-85 od 18. srpnja 2013. odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe, i to zahtjev 1. i 2. tužitelja za iznose od po 221.000,00 kuna, te zahtjevi 3. do. 5. tužitelja za iznose od po 76.000,00 kuna, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška i pripadajuće kamate (st. I. izreke).

 

St. II. izreke naloženo je tužiteljima da naknade tuženiku parnični trošak u ukupnom iznosu 104.500,00 kuna i to 1. i 2. tužitelji po 29.000,00 kuna, a 3. do. 5. tužitelji po 15.500,00 kuna, dok je odbijen tuženik s preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška za iznos od 66.250,00 kuna.

 

Pobijanom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2757/13-2 od 13. svibnja 2014., odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3295/99-85 od 18. srpnja 2013.

 

Protiv drugostupanjske presude kao i odluke o troškovima postupka reviziju su izjavili svi tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelji predlaže preinačiti ili ukinuti nižestupanjske presude uz naknadu troškova revizije

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tužitelja K. K. (dalje: prvotužitelj) i tužiteljice R. K. (dalje: drugotužiteljica) djelomično nije osnovana, dok djelomično nije dopuštena.

 

Revizija tužiteljica: N. D. rođ. K., E. K. i D. K. K. nije dopuštena.

 

O reviziji tužitelja K. K. i tužiteljice R. K., u odnosu na glavnu stvar:

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 ,57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji kao takvi ne proturječe sadržaju isprava i zapisnika u spisu. Prema tome, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

 

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Po ocjeni ovoga suda pobijana presuda sadrži pravilno obrazloženje, jer se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe tužitelja očitovao o svim žalbenim navodima koji su relevantni za odluku o predmetu spora. Pritom, drugostupanjska presuda sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i primijenjenom materijalnom pravu u odnosu na izraženo shvaćanje o nepostojanju adekvatne uzročno posljedične veze između postupanja djelatnika Ministarstva i smrti B. K., pa pobijana presudu nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati.

 

U tom smislu, prigovori tužitelji o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. i 8. ZPP, svode se na protivljenje načinu na koji su ocjenjeni provedeni dokazi i utvrđene relevantne činjenice. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke jer ih u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati (čl. 385. ZPP).

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe - sina prvotužitelja i drugotužiteljice, te brata treće do petotužitelja koji tužitelji temelje na tvrdnji da je njihov sin, odnosno brat (sada pokojni B. K.) poginuo u nesmotrenoj i neorganiziranoj akciji specijalnih djelatnika (policajaca) tuženika dana ..., u S. B.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su ..., u povodu prijave M. M., stanodavca i ujaka pokojnog B. K., u kuću M. M., u kojoj je B. K. stanovao i koju je odbijao napustiti, došla dva djelatnika policije zbog dojave o narušavanju javnog reda i mira, koje je B. K. napao i istjerao iz dvorišta kuće, pucajući u njih;

 

- da se B. K. odbio predati na poziv policije te da je upotrijebio vatreno oružje na policajca K. C., a potom je otvorio ulazna vrata dvorišta te u automobilu izišao velikom brzinom iz dvorišta i uputio se kolnikom ulice V. K. s tim da je istovremeno kroz otvorena vrata vozila pucao iz automatske puške u pravcu djelatnika policije;

 

- da je tada prvi put naređena uporaba vatrenog oružja i to u smjeru guma vozila s namjerom sprječavanja daljnjeg bijega i daljnje uporabe vatrenog oružja, nakon čega je B. K. napustio vozilo i nastavio se kretati pucajući iz automatske puške prema djelatnicima policije, a potom kada je došao pred ugostiteljski objekt O., automatskom puškom je pucao po parkiranom vozilu marke ... u kojem su se nalazili vozač A. S. i Ž. K., koji je tom prilikom zadobio dvije prostrijelne rane u desnu potkoljenicu i lijevu natkoljenicu, te ozljedu u predjelu lijeve nadlaktice;

 

- da je B. K. prišao Š. Z. koji mu je uspio oduzeti automatsku pušku, nakon čega je B. K. iza pojasa izvadio pištolj uz pomoć kojeg je u više navrata pokušao zaustaviti prolazeća vozila, no kako u tome nije uspio nastavio se kretati u pravcu dječjeg vrtića S. u čijoj se blizini sakrio u grmlje i gdje je ispalio dva metka u službenog psa koji mu je prilazio;

 

- nakon toga je po zapovjedi nadređene osobe upotrijebljeno vatreno oružje te je B. K. i usmrćen.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjsku sudovi su odbili tužbeni zahtjev, zaključivši nisu ostvarene pretpostavke za odgovornost države predviđene čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 48/ 99, 15/00 i 59/01.) jer nije bilo nezakonitog djelovanja policijskih djelatnika s obzirom na to da je policija uporabila oružje tek po zapovijedi najviše rangiranog djelatnika MUP-a i to nakon što je B. K. u više navrata upotrijebio vatreno oružje pucajući na djelatnike policije i na treće osobe, bježeći naoružan gradskim ulicama i približavajući se dječjem vrtiću, što je u skladu s odredbom čl. 41. st. 4. Pravilnika o načinu policijskog postupanja  a imajući u vidu navedeno.

 

Ovaj sud suglasan je pravnim shvaćanjem nižestupanjskih sudova. Naime, Republika Hrvatska odgovara, u smislu odredbe čl. 13. ZSDU (iako nižestupanjski sudovi očitom omaškom u pisanju navode čl. 43. toga Zakona) za štetu koja se građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave.

 

Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete.

 

Nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.

 

Prema odredbi čl. 42. toč. 6. Zakona o unutarnjim poslovima („Narodne novine“, broj 29/91 - pročišćeni tekst, dalje: ZOUP-a) te odredbama čl. 181. st. 1. toč. 4. i čl. 185. Pravilnika o načinu postupanja službe javne sigurnosti („Narodne novine“, broj 25/83), važećim u vrijeme štetnog događaja, ovlaštene službene osobe Ministarstva mogle su upotrijebiti vatreno oružje pri obavljanju službenih poslova „(…) ako drugačije ne mogu odbiti od sebe neposredni napad kojim se ugrožava njihov život“ s tim da se neposrednim napadom smatrao i „(…) napad vatrenim oružjem, opasnim oruđem ili drugim predmetima kojima se može ugroziti život“ - dok se napadom vatrenim oružjem smatralo i „(…) samo potezanje tog oružja ili pokušaj da se isto potegne“.

 

Podredno, ovdje treba napomenuti kako se nižestupanjski sudovi u obrazloženju svojih odluka pogrešno pozivaju na Pravilnik o načinu policijskog postupanja umjesto na Pravilnik o načinu postupanja službe javne sigurnosti. Međutim, ta pogreška nije dovela do pogrešne primijene  materijalnog prava jer oba pravilnika definiraju postupanja službenih osoba pri upotrebi službenog oružja na jednak način.

             

Nadalje, prema odredbi čl. 43. ZOUP-a vatreno oružje moglo se upotrijebiti „(…) samo ako se drugim sredstvom prinude ne može izvršiti službeni zadatak“ s tim da se „(…) prije njegove upotrebe mora na to upozoriti osobu protiv koje ga se namjerava upotrijebiti i zastrašiti pucanjem u zrak“ - ako je to u danoj situaciji moguće te da se pri takvom postupanju mora čuvati život drugih osoba.

 

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja te citiranih zakonskih odredbi, ovaj sud smatra kako u konkretnom slučaju pitanje odgovornosti za nastalu štetu nije moguće ograničiti samo na jedan segment događaja (i to krajnji - kad je B. K. ustrijeljen). Događaj treba sagledati u cjelini jer su se svi segmenti događanja zbivali u kraćem vremenskom razdoblju, u kontinuitetu i slijedu postupaka prednika tužitelja i djelatnika policije, pri čemu se svaka radnja sudionika uzročno nadovezivala na prethodnu i stoga se te radnje pojedinačno ne mogu ocjenjivati nezavisno od svih ostalih.

 

Konkretno, ovdje valja voditi računa da je prednik tužitelja usmrćen ispred dječjeg vrtića čemu je prethodilo: njegovo bježanje od policije u automobilu s automatskim oružjem kojim je pucao u djelatnike policije, pucanje i ranjavanje treće osobe te je ubijanje policijskog psa. Kada se ima na umu da je svakim od navedenih postupaka mogao biti usmrćen ili ozlijeđen bilo koji policajac koji je u događaju sudjelovao, odnosno da je svaki od njih bio izložen neposrednoj i konstantnoj izrazito velikoj opasnosti bez mogućnosti da predvidi ili jasno vidi postupke prednika tužitelja, treba prihvatiti kao dopušteno i pravilno postupanje policijskih djelatnika koji su po naredbi neposredno višeg nadređenog i upotrijebili vatreno oružje.

 

Budući da u postupanju pripadnika policije, u konkretnom slučaju, nema elemenata nezakonitog ili nepravilnog rada, to ne postoji ni odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju bi tužitelji eventualno pretrpjeli u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (tako ovaj sud u odlukama Rev-x-749/12 od 19. ožujka 2013., Rev-1045/05 od 21. prosinca 2005. i drugima).

 

Nije, dakle, osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg ističu prvotužitelj i drugotužiteljica.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je njihove revizije odbiti kao neosnovane te odlučiti kao u izreci presude.

 

O reviziji tužitelja K. K. i tužiteljice R. K., u odnosu na odluku o troškovima postupka:

 

Prvotužitelj i drugotužiteljica su podnijeli reviziju i protiv odluke o parničnim troškovima.

 

Revizija u tom dijelu nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, prije svega, potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

 

Uz sve navedeno, još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.“

 

Slijedom svega izloženog, valjalo je reviziju u tom dijelu odbaciti na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. i odlučiti kao u izreci rješenja pod toč. 1.

 

O revizijama tužiteljica N. D. rođ. K., E. K. i D. K. K.:

 

Revizije nisu dopuštene.

 

U smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti reviziju pod pretpostavkom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP), ili da je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl 373.a i 373.b toga Zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

 

U ovom predmetu vrijednost predmeta spora u odnosu na ove tužiteljice je po 76.000,00 kuna za svaku te ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kn po tužiteljici, a ne radi se o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b toga Zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP), pa u ovoj parnici nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP (redovna revizija).

 

Kad protiv drugostupanjske presude nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, tada stranke mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, pod pretpostavkom da revizija sadrži određeno naznačeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetna revizija ne sadrži osnovne elemente takve (izvanredne revizije), pa ovaj sud ocjenjuje kako se ne radi se o izvanrednoj reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

U ovoj pravnoj stvari s obzirom na vrijednost predmeta spora nije dopuštena (redovna) revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, a revizije tužiteljica ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije. Stoga je valjalo njihove revizije protiv presude drugostupanjskog suda odbaciti i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja pod toč. 2. (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 29. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.