1

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. N. iz Z., OIB:.., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika H. o. k. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2947/15-35 od 30. travnja 2019., 29.  travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

1. Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2947/15-35 od 30. travnja 2019..

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda u točci I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 8.674,93 kn, sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 9.296,87 kn.

Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Žalbom se poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a. Ističe da obrazloženje pobijane presude ne sadrži opis činjeničnog stanja utvrđenog na osnovi ocjene svih izvedenih dokaza, već samo dokaza na temelju kojih je sud odbio tužbeni zahtjev odnosno na temelju kombiniranog sudsko-medicinskog vještačenja, iako da zaključak vještaka kako pri promjeni brzine od 8,4 km/h ne može nastati ozljeda istegnuća vratne kralježnice, predstavlja samo statističku kategoriju pa u tzv. ekstremnim situacijama takva ozljeda može nastati i pri nižim promjenama brzine. Nadalje, ističe da sud nije obrazložio iz kojih razloga smatra da ne postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i izgubljene zarade, pretrpljenih bolova i straha, pri nespornoj činjenici nastanka štetnog događaja i posljedično istome medicinske obrade tužitelja i bolovanja, a niti da je sud obrazložio iz kojih razloga ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. T. T.. Konačno, osporava odluku o troškovima postupka.

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude, uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

              Žalba nije osnovana.

Prvenstveno valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o postupku male vrijednosti u kojem se sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda  ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava.

Suprotno žalbenim navodima, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je izreka presude razumljiva i neproturječna, presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude o odlučnim činjenicama navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2.u svezi s čl. 467. ZPP-a na ostale bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4,. 8. i 9. ZPP-a, nije utvrđeno da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem prvostupanjske presude bila ostvarena koja od tih procesnih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale u prometnoj nesreći 15. travnja 2014..

Prvostupanjski sud nespornim utvrđuje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju tuženika.

Na temelju provedenih dokaza i to kombiniranog sudsko-medicinskog vještačenja, prvostupanjski sud utvrđuje da je do predmetne prometne nesreće došlo na način  da je vozilo osiguranika tuženika naletjelo na stražnji dio vozila tužitelja, kojom prilikom je došlo do promjene brzine od oko 8,4 km/h i trzajnog gibanja tijela tužitelja unatrag, a pri kojoj brzini nije mogla nastati ozljeda istegnuća vrata tužitelja (trzajna ozljeda).

Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da nema uzročno posljedične veze između predmetne prometne nesreće i tegoba tužitelja, već da su iste u svezi s višegodišnjim tegobama koje tužitelj ima s vratnom kralježnicom pa pozivom na čl. 1045. ZOO-a odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

              Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a pa tuženiku dosuđuje parnični trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje:Tarifa).

              Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

              Naime, sukladno čl. 1045. st. 1. ZOO-a za postojanje odštetne odgovornosti potrebno je da se ispune slijedeće pretpostavke: postojanje subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete, te protupravnost, s time da pravno relevantna uzročna veza postoji samo ako je određena štetna radnja bila podobna da izazove štetnu posljedicu, tako da se kao pravno relevantni uzrok štete uzima samo događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna štetna posljedica, odnosno koji je tipičan za nastanak određene štetne posljedice. U konkretnom slučaju, pri utvrđenju da s obzirom na dinamiku nastanka predmetne prometne nesreće, tužitelj nije mogao zadobiti ozljedu vratne kralježnice, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da između štetne radnje i štete nema pravno relevantne uzročno posljedične veze, slijedom čega nije ispunjena jedna od pretpostavki iz čl. 1045. ZOO-a za odštetnu odgovornost tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

              Žalbeni navodi tužitelja kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda o izostanku uzročno posljedične veze predstavljaju prigovore činjenične naravi, zbog čega se sukladno čl. 467. st.1.ZPP-a presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati.

              Također, tužitelj se žalbom neosnovano poziva na postojanje uzročno posljedične veze između predmetne prometne nesreće i pretrpljenih bolova i straha, izgubljene zarade i troškova tuđe pomoći i njege. Naime, posljedica koja prema redovnom tijeku stvari nije adekvatna štetnoj radnji, sve i da je uz nju (u situaciji više mogućih uzroka štetne posljedice) vezana, ne može se staviti na teret počinitelju radnje pa u situaciji kada je utvrđeno da tužitelj u predmetnoj prometnoj nesreći nije mogao zadobiti ozljedu vratne kralježnice, to ne postoji pravno relevantna uzročna veza između nesreće i tegoba koje je osjećao, već su one posljedica nespornih ranijih tegoba tužitelja s vratnom kralježnicom.

              Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava  iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

Slijedom navedenog,valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

 

U Rijeci 29. travnja 2020.

                                                                                                                  Sutkinja

Ingrid Bučković