1                            Poslovni broj: Gž-381/2019-2

 

 

 

 

Poslovni broj:Gž-381/2019-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sucu Marijanu Miletiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., Z., OIB: …., zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z., protiv tužene N. D. O.: … iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 120 P-5349/17-20 od 25. listopada 2018., 29 travnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba tužitelja G. Z. kao osnovana, ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 120 P-5349/17-20 od 25. listopada 2018. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da mu tužena isplati iznos od 93.025,01 kunu sa pripadajućim zateznim kamatama, a točkom II. izreke, odbijen je u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

Žali se tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, u smislu članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 73.467,00 kuna, a koji iznos tužena da je kao zaposlenica tužitelja, zadržala za sebe.

 

Po provedenom dokaznom postupku, sud prvog stupnja utvrdio je:

 

- tužena da je bila zaposlena kod tužitelja i da je zadržala za sebe iznos od 73.467,00 kuna, oštetivši za taj iznos tužitelja, te da je zbog navedenog, temeljem pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem KO-1793/11 od 27. rujna 2011. proglašena krivom, zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti pronevjerom, a u navedenom kaznenom postupku, u kojem postupku tužitelj da je postavio imovinskopravni zahtjev, da je donesena odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, u iznosu od 73.467,00 kuna;

 

- pregledom spisa Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem KO-1793/11, da je, temeljem kaznene prijave G. Z., u kojoj kaznenoj prijavi G. Z., kao oštećenik, da je postavio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 73.467,00 kuna, od strane Općinskog državnog odvjetništva u Z., dana 08. prosinca 2010., Županijskom sudu u Zagrebu podnesen istražni zahtjev protiv tužene N. D., te u tom postupku, protiv okrivljenice, a tužene iz ovog postupka, da je dana 27. rujna 2011. donesena pravomoćna presuda, kojom presudom okrivljenici da je određena kazna, te i da se od okrivljenice, ovdje tužene, oduzima protupravna imovinska korist u iznosu od 73.467,00 kuna;

 

- spis u kojem da je donesena navedena presuda, da je arhiviran 02. svibnja 2016., a dana 03. kolovoza 2016. G. Z., kao oštećenik, sudu da je podnio podnesak, u kojem da ističe, da nikad nije obaviješten o tijeku i ishodu predmetnog postupka, pa tako niti o sudbini postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, pa stoga da moli da mu se dostavi odluka kojom da je pravomoćno okončan taj predmetni postupak, te pravomoćna presuda Općinskog kaznenog suda, pod poslovnim brojem KO-1793/11 od 27. rujna 2011., od strane Općinskog kaznenog suda da je 07. rujna 2016. upućena G. Z.;

 

- u predmetu pod poslovnim brojem Ovr-2190/15, povodom prijedloga za ovrhu ovrhovoditeljice Republike Hrvatske, protiv ovršenice N. D., a temeljem presude Općinskog kaznenog suda pod poslovnim brojem KO-1793/11 od 27. rujna 2011. radi namirenja iznosa od 72.967,00 kuna, da je 03. lipnja 2013. doneseno rješenje o ovrsi, koje da je postalo pravomoćno 04. travnja 2014., a FINA navedeno rješenje o ovrsi da je zaprimila 21. ožujka 2014., te da je u očevidniku o redoslijedu zabilježen iznos od 72.967,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

Na osnovu ovako provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja, a pozivom na odredbe članaka 23. i 24. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim dijelom Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 145/10, dalje u tekstu: ZPO), zaključuje, da tužitelj, koji da je kao oštećenik, u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev, nema pravo od tužene u posebnoj parnici potraživati naknadu štete koju štetu tužena da je počinila kao zaposlenik tužitelja, zadržavši za sebe sporni iznos novca, jer da je postavljenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku isključena mogućnost vođenja parničnog postupka, radi ostvarenja imovinskopravnog zahtjeva, a nakon što da je u kaznenom postupku donesena pravomoćna presuda o oduzimanju imovinske koristi, pa odbije tužbeni zahtjev, presuđujući kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu u granicama svojih zakonskih ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je istom presudom ostvarena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su razlozi presude nejasni, pa presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a i izreka presude je nerazumljiva.

 

To stoga, što kao prvo, iz obrazloženja prvostupanjske presude i stanja spisa predmeta proizlazi, da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari protiv tužene sudu podnio tužbu, radi isplate iznosa od 73.467,00 kuna (tužba – listovi od 1 do 3 spisa), u odnosu na isplatu kojeg iznosa sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude daje i razloge o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, dok iz točke I. izreke prvostupanjske presude proizlazi da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da mu tužena isplati iznos od 93.025,01 kunu, dakle da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u odnosu na viši iznos, od iznosa isplatu kojeg je tužitelj zahtijevao svojom tužbom, pa je izreka prvostupanjske presude u tom dijelu nerazumljiva.

 

Nadalje, nije jasno, zašto sud prvog stupnja zaključuje da u konkretnom slučaju tužitelj nema pravo od tužene u posebnoj parnici potraživati naknadu štete, koju štetu tužena da je tužitelju počinila kao zaposlenik tužitelja, zadržavši za sebe sporni iznos novca, kada odbije tužbeni zahtjev tužitelja, pozivajući se pri tome na članke 23. i 24. ZPO-a.

 

Naime, člankom 23. stavkom 1. ZPO-a, koji Zakon je bio na snazi u utuženom periodu, propisano je, da ako je u tijeku kaznenog postupka postavljen imovinskopravni zahtjev kojeg je sud u cijelosti ili djelomično dosudio, ili ako postoji ovršna odluka suda u parničnom postupku s kojom je zahtjev oštećenika u svezi s kaznenim djelom u cijelosti ili djelomično prihvaćen, ovrha se prema ovom Zakonu može odrediti samo u onoj mjeri u kojoj to neće onemogućiti potpuno namirenje ovršenika, a stavkom 2. istoga članka propisano je, da u slučaju da je ovrha određena protivno odredbi stavka 1. ovoga članka oštećenik, u ovršnom postupku radi namirenja tražbine Republike Hrvatske prema odredbama ovoga Zakona, ima položaj treće osobe koja traži da se ovrha proglasi nedopuštenom u cijelosti ili djelomično.

 

Odredbom članka 24. stavkom 1. ZPO-a propisano je, da će Republika Hrvatska namiriti tražbinu oštećenika iz osnove imovinskopravnog zahtjeva samo do visine imovinske koristi oduzete u postupku prema ovom Zakonu, stavkom 2. istog Zakona propisano je, da ako je oštećenik upućen u parnicu ili ako je u tijeku parnica koju je pokrenuo oštećenik koji nije postavio imovinskopravni zahtjev, ovlašten je u roku od tri mjeseca od dana kada je saznao da je ovrha provedena predložiti privremenu mjeru radi osiguranja svoje tražbine u kojoj je protivnik osiguranja Republika Hrvatska.

 

Imajući u vidu odrednice navedenih članaka, u okolnostima, a kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude i preslika presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 26 KO-1793/11 od 27. rujna 2011. (listovi 5 i 6 spisa), kada u tijeku kaznenog postupka sud nije odlučio o postavljen imovinskopravni zahtjevu (u cijelosti ili djelomično dosudio), tada oštećenik, u ovom slučaju tužitelj, ima pravo u parničnom postupku ostvarivati svoja prava u odnosu na imovinu koja je u svezi s kaznenim djelom počinjenim od strane tužene, jer bi tužitelj bio ovlašten postupati u skladu s odrednicama naprijed navedenih članaka ZPO-a samo u okolnostima ukoliko isti raspolaže s ovršnom ispravom, u odnosu na imovinu oduzetu počinjenim kaznenim dijelom.

 

Prema tome, potrebno je da u nastavku postupka, prvostupanjski sud utvrdi, da li je u predmetnom kaznenom postupku odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu tužitelja, kao oštećenika u tom postupku, ili nije, a iz stanja spisa bi proizlazilo da nije, pa ukoliko utvrdi da nije, tada će odlučiti o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i donijeti na zakonu zasnovanu odluku i to odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

Na izloženi način, prvostupanjskom presudom počinjena je navedena postupovna povreda, koja je za posljedicu imala pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, koje je i samo po sebi ostalo nepotpuno utvrđeno, radi čega nije niti moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja uvažiti kao osnovanu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak (članci 369. stavak 1. i 370. sve ZPP-a).

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a.

 

U nastavku postupka, prvostupanjski sud otklonit će ukazane mu propuste i nedostatke, postupit će u skladu sa naputcima ovog ukidnog rješenja, pa će potom moći pravilnom primjenom, procesnog i materijalnog prava, donijeti novu i zakonitu odluku.

 

Split, 29. travnja 2020.