- 1 -              Rev-x 1051/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1051/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. B., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnica N. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika J. B., OIB: …, iz P., kojeg zastupa punomoćnica N. M. B., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i diobe bračne stečevine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-639/16-3 od 31. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1619/12 od 14. siječnja 2016., u sjednici održanoj 29. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužiteljice Z. B., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1619/12 od 14. siječnja 2016. suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

Utvrđuje se da odgovarajući suvlasnički dio nekretnine, u naravi stambena zgrada (šifra zgrade: …), s pripadajućim zemljištem, anagrafskih oznaka Z., sagrađene na čestici broj d.2273/5, po novoj izmjeri čestica br. 6925 k.o. Centar, upisana kao z.k. tijelo A.I. zk.ul. br.3688, podul. br. 37607 k.o. Grad Z., a na kojem je odgovarajućem suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela, u naravi stan (šifra stana: …, koji se nalazi na VI katu/pod.,navedene stambene zgrade i sastoji se od 3 sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika i hodnika, ukupne površine 85 m2, koji dolazi upisan kao zk. tijelo A.II. istog zk. poduloška, a koje vlasništvo posebnog dijela proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasništvom zajedničkih dijelova i uređaja navedene nekretnine, sve temeljem odredbi čl. 66.-69. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je predmetni stan otkupljen Ugovorom o kupoprodaji stana br. … sklopljenim u Z. dana 24. listopada 2001. godine između ministarstva kao prodavatelja s jedne i tuženika J. B. kao kupca s druge strane, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice Z. B. i tuženika J. B. gdje je svaki od njih suvlasnikom istog u 1/2 idealnog dijela, što je tuženik dužan priznati jer u suprotnom njegovo priznanje zamjenjuje ova presuda.

 

Nalaže se tuženiku J. B. izdati tužiteljici Z. B. valjanu tabularnu ispravu radi uknjižbe kao suvlasnici u 1/2 idealnog dijela predmetnog stana, i to u roku od 15 dana jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

 

Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II. Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 36.718,75 kn u roku od 15 dana. "

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-639/16-3 od 31. svibnja 2016., odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1619/12 od 14. siječnja 2016.

 

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica iz razloga propisanih odredbama čl. 385. st. 1. toč. 3. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao i neujednačenosti presude sa sudskom praksom. Predlaže da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda ispitana je sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP. Prema navedenoj odredbi, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno mišljenju tužiteljice u razlozima pobijane presude ovaj sud ne nalazi proturječnosti na koje se tužiteljica samo općenito poziva jer ne obrazlaže koje je to konkretne propuste počinio sud drugog stupnja, odnosno koje to nedostatke ima pobijana presuda ili u čemu bi se očitovale proturječnosti obrazloženja. Stoga, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Štoviše, iz sadržaja ovih revizijskih prigovora kao i cjelokupnog preostalog sadržajem revizije proizlazi da tužiteljica osporava pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj parnici radi utvrđenja i diobe bračne stečevine svodi se na pitanje predstavlja li stan (šifra stana: …, koji se nalazi na VI katu i sastoji se od 3 sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika i hodnika, ukupne površine 85 m2 a koji predstavlja posebni dio stambene zgrade (šifra zgrade: …), s pripadajućim zemljištem, anagrafskih oznaka Z., sagrađene na čestici broj d.2273/5, po novoj izmjeri čestica br. 6925 k.o. C., upisana kao z.k. tijelo A.I. zk.ul. br.3688, podul. br. 37607 k.o. Grad Z., u cijelosti bračnu stečevinu stranaka.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su stranke zaključile brak 2. srpnja 1994. a koji je razveden pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P2-164/01 od 23. travnja 2002.;

 

- da je odlukom ministarstva od 28. listopada 1997. tuženiku odobrena prenamjena zajedničke prostorije u Z. (tavanski prostor), broj ... , površine 85,00 m2 u stambeni prostor, na teret vlastitih sredstava;

 

- da je prenamjena predmetnog prostora trajala od davanja suglasnosti za prenamjenu (1997.) do dovršenja radova za izgradnju i dovršenja stambenog prostora, što je potvrđeno zapisnikom od 18. svibnja 1999.;

 

- da je tuženik od ministarstva dobio besplatno sve priključke za stan (struja, voda, plin);

 

- da je rješenjem ministarstva od 8. svibnja 2000., tuženiku kao ratnom vojnom invalidu dodijeljen predmetni stan u najam na neodređeno vrijeme, sukladno Zakona o pravim hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji;

 

- da je tuženik 24. listopada 2001., sklopio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za cijenu od 44.624,25 kuna uz obročnu otplatu na vrijeme od 20 godina.

 

Sudovi su polazeći od navedenih utvrđenja zaključili da je tuženik kao ratni vojni invalid domovinskog rata, na temelju tih svojih osobnih svojstava, stekao pravo na otkup stana te da on, u bitnom, predstavlja njegovu posebnu imovinu dok bi zajedničku imovinu predstavljala sredstva uložena u prenamjenu tavanskog prostora u stambeni. Nadalje, sudovi smatraju kako je, u takvoj situaciji, bilo potrebno utvrditi a) vrijednost tavanskog prostora u prvobitnom stanju, prije prenamjene, uključujući i vrijednost priključaka (koje je tuženik dobio besplatno) jer bi se u tom dijelu navedeno imalo smatrati tuženikovom posebnom imovinom te b) vrijednost nekretnine nakon što su stranke zajedničkim ulaganjem prenamijenile tavanski u stambeni prostor i time (eventualno) bitno promijenili stanje i vrijednost nekretnine. Razlika ovih vrijednosti, odnosno povećanje vrijednosti prostora nakon prenamjene predstavljala bi njihovu zajedničku imovinu stranaka.

 

U ovoj fazi postupka je sporno je su li sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 251. do 258. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 162/98 - dalje: OZ), odnosno podredno, jesu li pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili zahtjev tužiteljice s obrazloženjem da tužiteljica nije dokazala svoju tvrdnju o stjecanju suvlasništva zajedničkim ulaganjem u posebnu imovinu tuženika, odnosno nije dokazala da je zajedničkim ulaganjem nastala bitna promjena u stanju i vrijednosti posebne imovine tuženika.

 

Naime, tužiteljica tvrdi da joj pripada 1/2 nekretnine koja je kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice te da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo (i pravila o teretu dokazivanja) kad su odbili tužbeni zahtjev jer, nadalje, smatra da je na tuženiku bio teret dokaza da utužena nekretnina predstavlja njegovu posebnu imovinu.

 

Izraženo pravno stajalište tužiteljice je pogrešno.

 

Prema odredbi čl. 252. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 162/98 - dalje: ObZ) bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je sukladno odredbi čl. 257. st. 2. ObZ vlastita imovina bračnog druga ona imovina koju je on/ona stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenog u čl. 252. ObZ (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

 

Prethodno treba naglasiti kako je ovaj sud u primjeni navedenih zakonskih odredbi izrazio pravno shvaćanje u nizu svojih odluka (primjerice Rev 103/12-2 od 29. ožujka 2017.), prema kojem imovina koju je jedan od supružnika stekao u ostvarivanju svojih prava invalida Domovinskog rata, na temelju odredbi Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 94/01) predstavlja njegovu vlastitu imovinu. Ovo stoga što se tako stečena imovina - kojoj su temelj stjecanja svojstva, odnosno status bračnog druga (ratni vojni invalid) i prava koja mu iz tog statusa pripadaju - ne može smatrati imovinom stečenom u braku i ne može predstavljati bračnu stečevinu, već se radi o imovini koja je vlastita imovina tog bračnog druga jer je stečena po drugoj pravnoj osnovi izvan one o kojoj govori odredba čl. 252. ObZ.

 

Također, okolnost što su stranke u vrijeme otkupa tog stana bile u braku nije od značaja za pravni status ove imovine (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske - primjerice, Rev 2744/11-2 od 27. lipnja 2012.).

 

Isto tako, ovaj sud je već izrazio pravno shvaćanje prema kojem se zakonska presumpcija iz čl. 253. st. 1. ObZ - prema kojoj su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini (ako nisu drugačije ugovorili) - odnosi samo na udjel u stjecanju bračne stečevine, pa da stoga činjenice za zaključak o tome predstavlja li neka nekretnina zajedničku imovinu odnosno bračnu stečevinu treba dokazati onaj koji to tvrdi, a to je u pravilu tužitelj. Navedeno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama - primjerice, Rev - 2809/15 od 3. srpnja 2018., Rev - 1276/06 od 21. veljače 2007.

 

Stoga se valjano zaključili nižestupanjski sudovi kako je na tužiteljici bio teret dokaza činjenice da je zajedničkim ulaganjem nastala bitna promjena u stanju i vrijednosti posebne imovine tuženika (preuređenog tavanskog prostora), odnosno da utužena nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stranaka - svake u 1/2 dijela.

 

Slijedom toga, pravilno su nižestupanjski sudovi ocjenom provedenih dokaza te primjenom pravila o teretu dokazivanja dokaza (čl. 7. st. 1., čl. 8. i čl. 219. st. 1. ZPP te odredbe čl. 221.a ZPP) zaključili da tužiteljica (koja je prema pravilu o teretu dokazivanja trebala uplatiti predujam za provođenje vještačenja) nije dokazala u kojem opsegu bi bila suvlasnica predmetne nekretnine pa su pravilno primijenili i materijalno pravo kada su odlučili kao neosnovan odbiti tužbeni zahtjev.

 

Slijedom svega izloženog, odbijanjem predmetnog tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo, pa u konkretnom slučaju nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog toga je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 29. travnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.