- 1 -

Broj:Jž-733/2020

U  IME  REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

              Visoki prekršajni sud  Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca:

Branke Mašić predsjednice vijeća, te Renate Popović i Siniše Senjanovića članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog Ž.B. zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj:70/17), rješavajući o žalbama okrivljenog Ž.B. i roditelja okrivljenika S.B. i A.B. podnijetih u korist okrivljenika, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu od 28. veljače 2020., broj: 10.Pp J-3713/2019, na sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2020.

  P r e s u d i o    j  e

I              Odbijaju se kao neosnovane žalbe okrivljenog Ž.B. i roditelja okrivljenika S.B. i A.B. podnijete u okrivljenikovu korist i prvostupanjska presuda potvrđuje.

II              Na temelju članka 139. stavka 6. i članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), okrivljeni Ž.B. je oslobođen obaveze plaćanja troškova žalbenog postupka.

O b  r  a  z  l  o  ž  e  n  j  e

              Presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu od 28. veljače 2020., broj: 10.Pp J-3713/2019, proglašen je krivim okrivljeni Ž.B. zbog prekršaja iz članka 10. stavka 1. točke 1. i 3. kažnjiv po članku 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci, te mu je izrečena uvjetna osuda na kaznu zatvora u trajanju od 90 dana u čije trajanje mu je uračunato vrijeme koje je proveo u uhićenju od 5.12.2019. u 20,00 sati do 6.12.2019. u 11,25 sati kao 2 dana zatvora, a koja kazna se neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 1 godine ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna zatvora od izrečene.

              Na temelju članka 13. stavka 1. točke 4. i članka 18.  Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti od alkohola u trajanju od najdulje 1 godine.

Nadalje, okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 2.100,00 kuna.

Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli i okrivljeni Ž.B. i roditelji okrivljenika S. i A.B. svi zbog odluke suda o zaštitnoj mjeri obaveznog liječenja od ovisnosti od alkohola.

Žalitelji predlažu da se odluka o zaštitnoj mjeri ukine.

Žalbe  nisu osnovane.

Razmotrivši predmet, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202.stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud) je utvrdio da presudom nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika, niti su počinjene one bitne povrede postupka na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

Ispitujući potom odluku o zaštitnoj mjeri, ovaj Sud smatra da je pravilna odluka prvostupanjskog suda da je okrivljeniku potrebno i opravdano izreći zaštitnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti od alkohola. Okrivljenik je naime proglašen krivim da je prekršaj počinio u alkoholiziranom stanju (visoke koncentracije od 1,79 g/kg alkohola u organizmu), što nije sporno. Naime, okrivljenik je priznao da je prekršaj počinio u alkoholiziranom stanju, žrtve nasilja majka i otac okrivljenika su tu činjenicu potvrdili. Osim toga, majka okrivljenika ispitana kao svjedokinja iskazala je da okrivljeniku smeta kada popije vino, dok je otac okrivljenika ispitan kao svjedok iskazao da se okrivljenik na sličan način ponaša neovisno o tome je li pod utjecajem alkohola ili nije.

U dokaznom postupku provedeno je i psihijatrijsko vještačenje po sudskoj vještakinji dr.spec psihijatru S.B. iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je okrivljenik prekršaj počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od alkohola, da je okrivljenik ovisnik o alkoholu, te da je tempore criminis okrivljenik bio smanjeno ubrojiv ali ne bitno, te je preporučila da mu se izrekne zaštitna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu i to stacionarno liječenje u nekoj od psihijatrijskih ustanova.

Neosnovani su žalbeni navodi svih žalitelja koji se prema okrivljenikovoj ovisnosti odnose nekritički, negirajući ovisnost okrivljenika od alkohola te ovaj medicinski problem neopravdano doživljavaju kao sramotu, a što ona nije. Neprihvatljiv je stav žalitelja da će okrivljeniku psihički štetiti liječenje od ovisnosti, a prvostupanjski je sud opravdano prihvatio preporuku liječnika specijalista psihijatrije da mu se izrekne navedena zaštitna mjera zbog bojazni da bi pod utjecajem alkohola mogao ponoviti prekršaj. Trajanje zaštitne mjere određeno je sukladno zakonu.

Slijedom navedenog nakon tako provedenog dokaznog postupka pravilna je odluka prvostupanjskog suda o izricanju zaštitne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti okrivljenika od alkoholizma kako bi se primjenom ove mjere otklonili uvjeti koji poticajno djeluju na počinjenje prekršaja od strane okrivljenika, a žalitelji svojim žalbama nisu doveli u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke.

Odluka o oslobođenju obaveze plaćanja troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 139. stavka 6. i  138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, a ovaj sud je ocijenio da bi plaćanjem istih bila ugrožena egzistencija okrivljenika.

                                    U Zagrebu, 28. travnja 2020.

Presuda se dostavlja  Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 7 otpravaka: za spis, okrivljenika, žrtve nasilja, nadležni Centar za socijalnu skrb i tužitelja.