- 1 -              Rev 652/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 652/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše, člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek, članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz S., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica N. R., odvjetnica u D. S., protiv tuženika P. R. iz Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik P. Ć., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umjesača na strani tuženika G. Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž 4943/15-2 od 22. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5445/09 od 7. siječnja 2015., u sjednici održanoj 28. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja u odnosu na dio točke I. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4943/15-2 od 22. studenoga 2016. u kojem je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5445/09 od 7. siječnja 2015. u točki I./II. izreke odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja u odnosu na dio točke I. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4943/15-2 od 22. studenoga 2016. u kojem je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5445/09 od 7. siječnja 2015. u točkama I./I., I./III. i II. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Zahtjev umješača za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presude kojom je odlučeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku P. R. iz Z., da tužitelju I. G. iz S., preda u isključivi posjed nekretninu koja dolazi upisana u k.o. G. u zk.ul.br. 10571, broj poduloška 5, koja se vodi kao 5. Etaža: 17/100, 1.GPM 1, površine 13,05 m2 u podrumu, SP1, površine 1,97 m2 u podrumu, SP1 površine 1,93 m2, vanjsko st. i stan broj 6, površine 80,16 m2 u potkrovlju, ukupne površine 97,11 m2, koji nalazi u kući broj 1 i kući broj 3, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženiku P. R. da tužitelju I. G. plati iznos od 126.243  kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 14 % godišnje, računajući kamatu od 15. 6. 2009. pa do konačne isplate, u roku od 15 dana te se nalaže tuženiku da tužitelju plaća mjesečno iznos od 9.711,00 kuna računajući od 15. 6. 2009.g. pa do konačne predaje u posjed tužitelju nekretnine iz točke I presude.

 

III. Nalaže tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 15.000,00 kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na točku I izreke tužitelj je podnio je reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 28/13 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže revizijskom sudu prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju podnio je umješač, predlaže revizijskom sudu odbaciti podnesenu reviziju kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova revizije umješaču.

 

Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

 

Predmet spora u konkretnom slučaju je nenovčani tužbeni zahtjev za predaju nekretnine u posjed te novčani tužbeni zahtjev s osnove naknade materijalne štete zbog izgubljene najamnine u iznosu od 126.243,00 kn te daljnje mjesečne iznose 9.711,00 kn pa ubuduće sve do predaje nekretnine u posjed tužitelju.

 

Budući da je u tužbi označena vrijednost predmeta spora 126.243,00 kn, navedena vrijednost spora odnosi se na nenovčani tužbeni zahtjev (čl. 40. st. 2. ZPP), dok je vrijednost predmeta spora novčanog zahtjeva iznos čiju isplatu tužitelj potražuje, odnosno 126.243,00 kn, uvećano za 9.711,00 kn X 60 mjeseci (čl. 36. ZPP).

 

Slijedom navedenog, a s obzirom na vrijednost predmeta spora u odnosu na nenovčani tužbeni zahtjev nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP (vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 200.000,00 kn – čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, nije riječ o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa – čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP – čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP), dok je u odnosu na novčani tužbeni zahtjev revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP dopuštena.

 

U odnosu na novčani tužbeni zahtjev sud je reviziju podnesenu pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, ocjenjivao kao reviziju podnesenu prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku pobijana drugostupanjska presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

U odnosu na novčani tužbeni zahtjev tužitelj u reviziji ne navodi razloge zbog kojih i u tome dijelu pobija drugostupanjsku odluku.

 

Trebalo je stoga na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja u navedenom dijelu odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje  propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (odredba st. 3. istog članka).

 

U podnesenoj reviziji tužitelj naznačuje pravna pitanja:

 

„Može li sud odlučivati o valjanosti Potvrde o punopravnom vlasništvu i unatoč činjenici što je ista donesena nakon što je u cijelosti proveden postupak propisan odredbom iz članka 277. Ovršnog zakona (Narodne novine 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, dalje OZ)?“

 

Kao razlog važnosti navedenog pitanja poziva se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2617/97 navodeći da je u pobijanoj odluci zauzeto pravno shvaćanje suprotno pravnom shvaćanju iz citirane odluke.

 

„Ima li jače pravo na posjed osoba koja ima valjanu ovršnu ispravu za stjecanje posjeda od osobe koja je u predmetnu nekretninu ušla nasilno, a potom je zaključila Ugovor o najmu s bivšim posjednikom i to sve nakon što je fiducijar ishodio ovršnu ispravu za ulazak u posjed?“.

 

„Mogu li sudovi pred kojima se to pitanje pojavilo odlučivati već o pravomoćno riješenom prethodnom pitanju?“

 

Navodeći razloge važnosti ovog pitanja tužitelj se poziva na odluku revizijskog suda br. Rev-2610/94 te da je pobijana odluka suprotna pravnom shvaćanju iz citirane odluke, jer je u tijeku postupka presudom istog prvostupanjskog suda br. P-8233/09 pravomoćno utvrđeno da predmetna potvrda javnog bilježnika i Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu vlasništva u svrhu osiguranja nisu ništetni.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju provedenog dokaznog postupka navedeni nenovčani zahtjev za predaju opisane nekretnine u posjed ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da predmetna potvrda javnog bilježnika o punopravnom vlasništvu nekretnine na temelju Ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu vlasništva u svrhu osiguranja nije valjana osnova za stjecanje vlasništva jer je tužitelj sklopio Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu vlasništva radi osiguranja sa zajmoprimcem T. Z. d.o.o. koji nije vlasnik predmetne nekretnine, već je vlasnik predmetne nekretnine u to vrijeme bio T. d.o.o., dakle druga pravna osoba, koja je na temelju Ugovora o kupoprodaji istu nekretninu prodao umješaču, koji je tuženiku nekretninu predao na temelju Odluke o najmu stanova. Zbog navedenog zaključeno je da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine, niti je dokazao valjanu osnovu i zakoniti način stjecanja nekretnine, odnosno da neosnovano od tuženika traži predaju u posjed te nekretnine, u skladu s odredbama čl. 161. i čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/08, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP). Posljedično navedenom, i zahtjev za naknadu materijalne štete s osnove izgubljene najamnine ocijenjen je neosnovanim.

 

U odnosu na prvonaznačeno pitanje u reviziji i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koju se tužitelj  poziva ističe se kako je navedena odluka donesena u potpuno drukčijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u kojoj se postavilo pitanje je li određenu ispravu potpisala osoba ovlaštena za zastupanje stranke. S obzirom na činjenična utvrđenja u predmetnoj parnici i razloge nižestupanjskih sudova, prema ocjeni revizijskog suda pobijana presuda ne sadrži shvaćanje koji bi bilo suprotno pravnom shvaćanju iz citiranje drugostupanjske odluke, pa naznačeno pitanje nije pitanje koje bi se moglo ocijeniti pitanjem važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o kojem bi revizijski sud trebao zauzeti pravno shvaćanje.

 

U odnosu na drugonaznačeno pitanje u reviziji ističe se kako o tom pitanju nižestupanjski sudovi nisu uopće zauzimali pravno shvaćanje, niti  je za takvo pitanje tužitelj naveo razloge zbog kojih ga smatra pitanjem važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s odredbama čl. 382. st. 3. ZPP.

 

Što se tiče trećeg pitanja koje je tužitelj naznačio u reviziji ističe se kako navedeno pitanje nije utemeljeno na utvrđenjima sudova tijekom postupka, jer iz nižestupanjskih odluka ne proizlazi da bi tijekom postupka bilo utvrđivano je li o valjanosti predmetne potvrde javnog bilježnika donesena pravomoćna sudska odluka te da se o istom pitanju u ovoj parnici može ponovno odlučivati. Zbog toga, pobijana presuda ne sadrži pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno citiranoj odluci revizijskog suda na koju se tužitelj poziva u reviziji.

 

Slijedom navedenog, u odnosu na navedeni nenovčani zahtjev nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Trebalo je, stoga, reviziju u tome dijelu odbaciti kao nedopuštenu pa je primjenom odredbi čl. 392.b. st. 2. i 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka ističe se kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod br. Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnom postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Stoga je u tome dijelu reviziju tužitelja trebalo odbaciti kao nedoopuštenu pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja

 

Odluka o zahtjevu umješača za naknadu troškova revizijskog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP budući da odgovor na reviziju nije bio potreban za vođenje parnice.

 

Zagreb, 28. travnja 2020.