- 1 -              Rev 2734/2017-2

Broj: Rev 2734/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. B. – K. pok. M. iz S., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u I., protiv tuženice N. (N.) D., K.. 82, N., koju zastupaju punomoćnici I. B. i P. B., odvjetnici u S., radi utvrđenja nedostojnosti za nasljeđivanje, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1858/16-6 od 22. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom, broj P-635/15 od 5. srpnja 2016., ispravljene rješenjima istog suda i broja od 14. srpnja 2016. i 23. studenog 2016., u sjednici održanoj 28. travnja 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženica nedostojna za nasljeđivanje iza smrti pok. M. B.-K. N., koji je preminuo 23. listopada 2012.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14  – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku pobijana drugostupanjska presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva i nije proturječna razlozima o odlučnim činjenicama sadržanim u obrazloženju presuda, a zbog kojih je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tuženica nedostojna za nasljeđivanje svojeg sina, pok. M. B. – K., ocijenjen

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj osporava i ocjenu dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi, dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj prirodi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nižestupanjski sudovi su, na temelju provedenog dokaznog postupka, navedeni tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, budući da je utvrđeno da egzistencija sada pok. M. B.-K., sina tuženice, nije bila ugrožena, odnosno da nije postojala potreba za njegovim uzdržavanjem te da je tuženica doprinosila za uzdržavanje prema svojim mogućnostima i potrebama sada pok. sina. Pritom je u odnosu na žalbene navode tužitelja o obvezi uzdržavanja u vrijeme kada je sada pok. sin stranaka bio dijete, u pobijanoj odluci navedeno da, iako tu okolnost tužitelj nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda o razvodu braka br. P-577/81 nije ni utvrđena obveza tuženice za plaćanje uzdržavanja. Zbog navedenog, ocijenjeno je kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao ispunjenje pretpostavki propisanih odredbom čl. 125. st. 4. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03 i 163/03, dalje: ZN) za utvrđenje da je tuženica nedostojna za nasljeđivanje.

Prema odredbi čl. 125. st. 4. ZN nedostojan je naslijediti, kako na temelju zakona tako i na temelju oporuke, kao i dobiti bilo što na temelju oporuke onaj koji se teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kojemu je imao zakonsku obvezu uzdržavanja, onaj koji nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć, koju mu je mogao pružiti bez opasnosti za vlastiti život, ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje.

Dakle, da bi se nasljednik teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju, ostaviteljeva egzistencija trebala je biti ozbiljno ugrožena, da je nasljednik znao za takvo stanje, da je prema svojim mogućnostima bio u stanju ispuniti tu obvezu, ali da je svjesno nije htio ispuniti.

Prema ocjeni revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sudovi, na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tuženica nedostojna za nasljeđivanje svojeg sina (pok. M. B.-K. N.) ocijenili neosnovanim, jer tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje da bi se tuženica teže ogriješila o obvezu uzdržavanja svojeg, sada pokojnog, sina, jer nije dokazao da je egzistencija ostavitelja (sina) bila ozbiljno ugrožena, da je tuženica znala za takvo stanje, da je prema svojim mogućnostima bila u stanju ispuniti tu obvezu, ali da je svjesno nije htjela ispuniti.

Slijedom navedenog, prema ocjeni revizijskog suda u konkretnom slučaju nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj i u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i ocjenu dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi, dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Budući da je riječ o činjeničnim prigovorima, takve prigovore revizijski sud ne može ocjenjivati jer se revizija protiv drugostupanjske presude ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (odredba čl. 385. st. 1. ZPP).

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 28. travnja 2020.