- 1 -              Revr 611/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 611/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L., S., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., B. i V. d.o.o., S., protiv tuženika L. d.d., Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-546/2017-2 od 25. siječnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1131/16-30 od 14. studenoga 2017., u sjednici održanoj 28. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopušten otkaz Ugovora o radu prema Odluci o Izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 23. rujna 2015. i da tužiteljev radni odnos kod tuženika nije prestao (toč. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto u skladu s Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 11. svibnja 2015. (toč. II. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn (toč. III. izreke) te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova (toč. IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio ovom revizijskom sudu da preinači nižestupanjske presude tako da odbije tužbeni zahtjev ili da ih ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u cijelosti jer je tuženik u cijelosti revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Predmet spora tužiteljevi su zahtjevi da se utvrdi nedopuštenom tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju i da se tužitelja vrati na radno mjesto u skladu s ugovorom o radu.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je tužitelj kod tuženika obavljao poslove voditelja smjene DLC D., cilj njegova posla da je obavljanje skladišnog poslovanja uz minimalne troškove i organizaciju rada, tužitelj da je zadužen za primanje i izdavanje gotove robe i sirovina, osiguranje potrebne skladišne dokumentacije, organizaciju komisioniranja i isporuke robe na relaciji od skladišta do prodajnog mjesta, a suodgovoran je sa šefom skladišta za robu u skladištu materijalno i zadužen za sigurno i uredno čuvanje robe,

 

- da iz Odluke o otkazu proizlazi da tuženik smatra kako se povreda obveze iz radnog odnosa odnosi na uklanjanje originalnih naljepnica na artiklima „biftek+1,8“ i „biftek+2,2“ te lijepljenje naljepnica koje su ispisane na pisaču u skladištu s drugačijom težinom i težinskim bar kodom, odnosno da je na navedenim artiklima povećana težina za oko 200 do 300 grama u odnosu na stvarnu težinu artikla,

 

- da je postupak vaganja nekih artikala u tuženikovu skladištu bio uobičajeni postupak s ciljem ubrzanja izlaska robe, jer su neki proizvodi u skladištu zaprimani bez oznake težine, kao da je uobičajeno neke proizvode i „prevagivati“ jer je bilo poteškoća s očitavanjem originalnih bar kodova, a vaga i pisač koji se pritom koriste da su redovna oprema koju tuženikovi radnici koriste u obavljanju svojih radnih zadataka,

 

- da se vaganje mesa obavljalo u prvoj smjeni, čiji je voditelj bio drugi radnik, dok je tužitelj bio voditelj druge smjene, a da s obzirom na količinu robe u skladištu nije ni mogao primijetiti da je neka roba u prijašnjoj smjeni ponovno vagana te

 

- konačno, da tuženik nije dokazao kolika je bila stvarna težina izvaganih proizvoda odnosno da je bilo povećanja težine iskazane na deklaracijama u odnosu na stvarnu.

 

Stoga nižestupanjski sudovi smatraju da tuženik kao poslodavac, na kojem je u skladu s odredbom čl. 135. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje ZR) teret dokaza postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, nije dokazao da je tužitelj počinio povrede obveze iz radnog odnosa koje mu se stavljaju na teret spornom odlukom o otkazu, zbog čega je ta odluka nedopuštena te je tuženikova obveza, na temelju odredbe čl. 124. st. 1. ZR, da tužitelja vrati na radno mjesto u skladu s ugovorom o radu.

Neosnovano tuženik, analizirajući obrazloženje drugostupanjske presude, ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Ovu povredu tuženik obrazlaže tvrdnjom da ta presuda ne sadrži razloge o njegovom pozivanju na to da je tužitelj pred direktorom priznao sudjelovanje i znanje o postupku prikrivanju manjka tako da se na proizvode lijepe deklaracije s većom težinom, kao i da se radničko vijeće suglasilo sa spornom odlukom o otkazu. Pritom valja ukazati na to da postojanje navedene bitne povrede tuženik veže i za tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, prigovarajući, u odnosu na obje nižestupanjske presude, tome da se „poklanja vjera potpuno naivnim tvrdnjama tužitelja i djelomično nekih svjedoka“. Naime, obrazlažući postojanje obje navedene bitne povrede postupovnih odredaba, tuženik zapravo sam analizira sadržaj pojedinih izvedenih dokaza, a potom, iako prethodno priznajući da postoje i dokazi u tužiteljevu korist, valjanim prikazuje samo onaj dokazni materijal koji njemu ide u korist. Tuženik, pravilno inače napominjući da to što sud, u skladu s pravilom iz čl. 8. ZPP, ima pravo na temelju vlastitih uvjerenja ocijeniti koje će činjenice uzeti kao dokazane, ne znači da ta sloboda isključuje vezanost za zakone logike i pravila logičnog razmišljanja, potom zakone logičnog razmišljanja veže samo za neke od provedenih dokaza, a paušalno ih odriče svim izjavama svjedoka i ostalom dokaznom materijalu koji idu u prilog osnovanosti tužbenih zahtjeva. Primjerice, tuženik već iz činjenice da se radničko vijeće suglasilo sa spornom odlukom izvlači zaključak da su nižestupanjski sudovi trebali zaključiti da je povreda koju je tužitelju stavio na teret počinjena, a primjenom logike da je radničko vijeće „inače ustanovljeno da zastupa interese radnika“. Tuženik pritom zanemaruje da je radničko vijeće suglasnost dalo uzimajući prije pokretanja predmetne parnice utvrđenom činjenicu da je tužitelj sudjelovao u lijepljenju deklaracija s lažnom oznakom težine proizvoda, ali i da je tužiteljevo pravo u parnici dokazivati da povreda koja mu se stavlja na teret i zbog koje mu je izvanredno otkazan ugovor o radu nije ostvarena. Isto se odnosi i na pravo tužitelja dokazivati, a ovlast suda utvrđivati, je li točna tuženikova tvrdnja da je tužitelj prije pokretanja parnice priznao postojanje sporne povrede. S druge pak strane, u odnosu na utvrđenje nižestupanjskih sudova da tuženik nije dokazao da je težina označena na deklaracijama koje su lijepljene umjesto originalnih stvarno bila manja u odnosu na označenu, tuženik se u reviziji ne osvrće.

 

S obzirom na navedeno, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se tuženik poziva.

 

Kako prigovore o nepravilnoj primjeni materijalnog prava, odredaba ZR i predmetnog Ugovora o radu, tuženik veže za činjenice koje u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu utvrđene, neosnovano se tuženik poziva i na ovaj revizijski razlog.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 28. travnja 2020.