- 1 -              Rev 418/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 418/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. P. iz K. K., kojeg zastupa punomoćnik L. A., odvjetnik u O. društvu A. & P. u Z., protiv tuženika-protutužitelja Lj. D. iz K. S., kojeg zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u S., radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-606/11 od 29. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-619/09 od 1. ožujka 2011., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se, kao neosnovana, revizija tuženika-protutužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-606/11 od 29. studenoga 2012. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-619/09 od 1. ožujka 2011. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev za isplatu (vraćanje)  iznosa od 655.000,00 kn s kamatama od 18. kolovoza 2001. do isplate.

i

 

r i j e š i o   j e :

 

I/              Djelomično se prihvaća revizija tuženika-protutužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-606/11 od 29. studenoga 2012. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-619/09 od 1. ožujka 2011. u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 708.660,00 kn s kamatama od 1. siječnja 1998. do isplate, kao i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-619/09 od 1. ožujka 2011. u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 708.660,00 kn s kamatama od 1. siječnja 1998. do isplate, te se predmet u navedenom dijelu vraća na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

 

II/              Odluka o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu koji su stranke sklopile 9. lipnja 1997., a koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. M. iz S. pod brojem OU-82/97 (stavak I. izreke); a odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu 708.660,00 kn s kamatama od 1. siječnja 1998. do isplate, kao i protutužbeni zahtjev za isplatu (vraćanje) iznosa od 655.000,00 kn s kamatama od 18. kolovoza 2001. do isplate (stavak II. izreke); a tuženiku-protutužitelju (dalje: tuženiku) je naloženo nadoknaditi tužitelju-protutuženiku (dalje: tužitelju) troškove parničnog postupka u iznos od 225.605,82 kn (stavak III. izreke).

 

Rješenjem suda prvog stupnja tužba je odbačena u odnosu na zahtjev za isplatu 2.394.852,00 kn s kamatama od 26. listopada 2001. (stavak I. izreke) te je odbijen prijedlog za ukidanje privremene mjere, obustavu postupka osiguranja u predmetu poslovni broj P-195/07 i ukidanje eventualno provedenih radnji osiguranja (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda pod stavkom I. i II. izreke, dok je drugostupanjskim rješenjem ukinuta odluka o troškovima postupka sadržana pod stavkom III. prvostupanjske presude, kao i rješenje suda prvog stupnja pod stavkom I. i II. izreke, u kojem dijelu je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i postupak.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

-          da su stranke 9. lipnja 1997. sklopile ugovor o zajmu, na temelju kojeg je tuženik, kao zajmodavac, dao tužitelju, kao zajmoprimcu iznos zajma od 182.000,00 DEM,

-          da je tužitelj tuženiku samo djelomično vratio zajam (iznos od 4.000,00 kn),

-          da je tužitelj za povrat danog zajma jamčio tuženiku cjelokupnom svojom imovinom, posebno nekretninom oznake čest.zem.934/25 zk.ul. 4742 k.o. Solin, u naravi obiteljskom stambenom zgradom,

-          da je u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-1973/99, povodom ovršnog prijedloga tuženika, kao ovrhovoditelja, određena ovrha na predmetnoj nekretnini, radi namirenja iznosa od 200.000,00 DEM s ugovorenom kamatom od 15 % godišnje počevši od 1. siječnja 1998.,

-          da je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, zaključkom suda utvrđena vrijednost predmetne nekretnine od 304.500,00 DEM,

-          da je predmetnu nekretninu, ponudivši za nju na dražbenom ročištu 19. srpnja 2001. najvišu cijenu, kupio ovrhovoditelj (ovdje tuženik), za iznos od 655.000,00 kn, koji iznos je u većem dijelu pripao tužiteljevom založnom vjerovniku D. banci d.d. Z..

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica sudovi utvrđuju da je ugovor o zajmu od 9. lipnja 1997., u smislu odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), ništav jer je protivan prisilnom propisu iz članka 10. stavak 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata („Narodne novine“ broj 91A/93, 36/98, 32/01 – dalje: Zakon o osnovama). Naime, tim Zakonom, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora,  dopuštena je bila kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj, samo u slučajevima i na način predviđen spomenutim zakonom, ali nije bila predviđena i mogućnost ugovaranja zajma u devizama u Republici Hrvatskoj između domaćih fizičkih osoba.

 

Iako bi tuženik, kao zajmodavac, imao pravo, na temelju članka 104. stavak 1. ZOO, na povrat danog zajma, sudovi njegov restitucijski zahtjev za isplatu 708.660,00 kn odbijaju, uz obrazloženje da je taj zahtjev zastario, obzirom na to da je od dana sklapanja ugovora o zajmu (1997.)  do podnošenja protutužbe (25. ožujka 2010.) protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 371. ZOO.

 

Zahtjev tuženika za povratom iznosa od 655.000,00 kn koji je isplatio kao kupovninu u ovršnom predmetu Općinskog suda u Splitu Ovr-1973/99, prvostupanjski sud odbija uz obrazloženje da tužitelj nije pasivno legitimiran na ispunjenje ovog zahtjeva, koji je ionako zastario, obzirom na to da je kupovnina za nekretninu plaćena po dražbenom ročištu održanom 19. srpnja 2001., dok je zahtjev za povrat tog iznosa tuženik postavio tek 25. ožujka 2010.

 

Drugostupanjski sud, ne ulazeći u osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije tužitelja na povrat iznosa od 655.000,00 kn, prihvaća shvaćanje suda prvog stupnja da bi i ovaj zahtjev, na temelju odredbe članka 371. ZOO, bio u zastari.

 

              Zaključak suda o ništavosti ugovora o zajmu tuženik osporava negirajući s jedne strane činjenicu da je tužitelju u zajam dao devize, a s druge strane ukazujući da se zahtjev za ništavost spornog ugovora, prema činjeničnim navodima tužbe, temeljio na odredbi članka 141. ZOO.

 

Osim što činjenična utvrđenja sudova (pa tako i utvrđenje da je zajam dan u devizama) ne mogu biti predmet preispitivanja u ovom stupnju postupka (članak 385. stavak 1. ZPP), na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti (članak 109. stavak 1. ZOO), pa neovisno o tome kakva je bila činjenična osnova tužbe, sud je u okviru postavljenog zahtjeva (za utvrđenje ništavosti ugovora), mogao, utvrdivši da je ugovor sklopljen između stranaka protivan prisilnom propisu, zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora prihvatiti i iz navedenog razloga.

 

              Slijedom navedenoga, na temelju odredbe članka 393. ZPP, revizija tuženika u odnosu na odluku suda kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, odbijena je kao neosnovana.

 

Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

U odnosu na zahtjev tuženika da mu tužitelj isplati (vrati) iznos od 655.000,00 kn, treba reći da se ne radi o restitucijskom zahtjevu iz članka 104. stavak 1. ZOO, jer to nije iznos koji je primljen na temelju ugovora o zajmu.

 

Uostalom, imajući u vidu utvrđenja suda da je taj iznos tuženik isplatio na račun suda, te da je veći dio tog iznosa pripao založnom vjerovniku D. banci d.d., pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev za povrat iznosa od 655.000,00 kn.

 

Osim toga, kako se ne radi o restitucijskom zahtjevu, pravilno je shvaćanje nižestpanjskih sudova da bi taj zahtjev u svakom slučaju bio u zastari, jer je od plaćanja tog iznosa (2001. godine), pa do podnošenja zahtjeva za povrat (25. ožujka 2010.) protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 371. ZOO.

 

Valjalo je stoga u odnosu na odluku o ovom protutužbenom zahtjevu reviziju tuženika, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odbiti kao neosnovanu.

 

Međutim, u odnosu na restitucijski zahtjev za povrat iznosa danog zajma (ispunjenje koje obveze tuženik zahtijeva u valuti Republike Hrvatske), osnovano revident ističe da je u pogledu početka tijeka zastarnog roka pogrešno primijenjeno materijalno pravo na njegovu štetu.

 

Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora.

 

Kako je ništavost ugovora o zajmu koji su stranke sklopile 9. lipnja 1997. utvrđena istom ovom odlukom, kojom je, po protutužbi, odlučivano o restitucijskom zahtjevu kao posljedici utvrđenja ništavosti tog ugovora, onda su pogrešno nižestupanjski sudovi kao početak zastarnog roka računali 10. lipnja 1997.

 

Upravo zbog pogrešnog pravnog shvaćanja u pogledu početka tijeka zastarnog roka, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo iz članka 371. ZOO, zbog čega u odnosu na restitucijski zahtjev za povrat iznosa koji je tuženik tužitelju dao u ispunjenju ništavog ugovora nisu dani nikakvi razlozi, niti je činjenično stanje u odnosu na taj zahtjev dovoljno raspravljeno/utvrđeno.

 

Valjalo je, stoga, na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP, u ovom dijelu prihvatiti reviziju tuženika te obje nižestupanjske presude ukinuti u odnosu na protutužbeni zahtjev za isplatu 708.660,00 kn s kamatama i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U nastavku postupka treba utvrditi činjenično stanje u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u ovom rješenju te odlučiti o restitucijskom zahtjevu tuženika, uzimajući u obzir ne samo iznos koji je tuženik tužitelju dao u ispunjenju ništavog ugovora, već i rezultate ovršnog postupka u kojem je prodana nekretnina koja je bila predmet osiguranja ništavog zajma.

 

Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je, na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP, za konačnu odluku, slijedom čega je riješeno kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 28. travnja 2020.