- 1 -              Rev 97/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 97/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz Z., koju zastupa punomoćnica Ž. V.-D., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1025/2019-2 od 16. srpnja 2019., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1219/17-109 od 29. travnja 2019., u sjednici održanoj 28. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje da odluka tuženika od 10. studenog 2015. kojom je izvanredno otkazan tužiteljici ugovor o radu od 31. kolovoza 2015. nije dopuštena (točka I/I izreke) i da tuženik isplati tužiteljici plaću u ukupnom bruto iznosu od 114.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom (točka I/II izreke) uz naknadu parničnog troška tužiteljici (točka I/III izreke) Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka II izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I/II izreke, a preinačena je u točki I/II i u tom dijelu je suđeno da odluka tuženika od 10. studenog 2015. kojom je izvanredno otkazan tužiteljici ugovor o radu od 31. kolovoza 2015. nije dopuštena i naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici plaće u bruto iznosu od 6.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak žalbe u iznosu od 375,00 kn.

 

Protiv dijela presude suda drugog stupnja (u odnosu na t. II. i III. izreke) tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud prihvati reviziju tuženika i preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pri čemu presuda nema nedostataka i može se ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Revizijski prigovori tuženika da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti činjenice na način predviđen čl. 8. ZPP, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, prema odredbi čl. 8. ZPP koje će se činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako je sud upravo postupajući u smislu odredbe čl. 8., ZPP ocjenom izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio dokazanim činjenice na temelju kojih je odlučio kao u izreci prvostupanjske presude, to se neosnovano prigovara sadržajno u reviziji opisanoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 8. u svezi s odredbom čl. 354. st. 1. ZPP.

 

Predmet ovog postupka je utvrđenje otkaza nedopuštenim, zatim utvrđenje da radni odnos između tužiteljice i tuženika nije prestao, vraćanje tužiteljice na posao i priznanje njenih prava koja proizlaze iz radnog odnosa (potraživanje tužiteljice prema tuženiku na ime dospjele mjesečne plaće) te eventualno kumulirani zahtjevi u kojima se samo traži utvrđenje osnovanosti ranije spomenutih zahtjeva.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je Ugovor o radu između tužiteljice i tuženika sklopljen 31. kolovoza 2015. na određeno vrijeme zaključno s danom 30. studenog 2015.,

 

- da tužiteljica 14.,15. i 16. listopada 2015. nije došla na posao,

 

- da je poslodavca SMS porukom i telefonom obavijestila o razlozima nedolaska na posao (pretrage starijeg sina radi operativnog zahvata na koji se mora javiti 16. listopada 2015.),

 

- da je 24. studenog 2015. dostavila potvrdu liječnice u kojoj je navedeno da je tužiteljica izostala s posla 14.-16. listopada 2015. zbog pratnje djetetu koje je obavljalo pretrage,

 

- da je 9. studenog 2015. tužiteljica ujutro imala operaciju zuba o kojoj je obavijestila poslodavca SMS porukom večer prije operacije, a nakon operativnog zahvata vratila se na posao i direktoru objasnila da je bila na operaciji zuba i da neće moći tog dana raditi jer sina mora voditi na bolničko liječenje u 17,00 sati,

 

- da je dostavila potvrdu stomatologa iz Doma zdravlja s datumom 10. studenog 2015. u kojoj je navedeno da je dan ranije imala operativni zahvat na zubu na ... u Z.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da je tužiteljica neopravdano izostala s posla 14., 15. i 16. listopada 2015. kao i 9. studenog 2015. a što upućuje na kontinuitet postupanja tužiteljice u kršenju radne obveze. Upravo kontinuitet takvog ponašanja predstavlja razlog za izvanredni otkaz. Sud je mišljenja da je rok predviđen čl. 116. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR) počeo teći od 9. studenog 2015. kada je tužiteljica nastavila kršiti obveze iz radnog odnosa. Prvostupanjski sud je mišljenja da je tužiteljica sukladno čl. 37. ZR bila dužna u roku od tri dana poslodavcu dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad što je tužiteljica propustila učiniti i to za sve dane nedolaska na posao i time prekršila zakonsku odredbu.

 

Drugostupanjski sud takav zaključak prvostupanjskog suda nije prihvatio. Naime, odlukom o izvanrednom otkazu je tužiteljici stavljen na teret nedolazak na posao tri dana u listopadu 2015. a nakon izrečenog pisanog upozorenja i nedolazak na posao 9. studenog 2015. kada je izjavila da više ne želi raditi kod tuženika. Slijedom toga sud drugog stupnja je zaključio da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da tužiteljica kontinuirano  krši radne obveze nedolascima na posao, jer je nesporno utvrđeno da je za dane 14., 15. i 16. listopada 2015. obavijestila poslodavca da s maloljetnim djetetom mora obavljati liječničke pretrage zbog operativnog zahvata zakazanog za 16. listopada 2015. Sud smatra da činjenica da nije dostavila liječničku potvrdu sukladno čl. 37. ZR nije sama po sebi takav propust koji bi imao značaj osobito teške povrede radne obveze, tim više što je tužiteljica SMS porukama i e mailom obavijestila poslodavca o razlogu svog nedolska na posao, a što upućuje na to da je tuženik bio upoznat na vrijeme sa time. Isto tako, drugi razlog za izvanredni otkaz koji se navodi, a to je izjava tužiteljice da  ne želi raditi kod tuženika, nije ničim dokazana te slijedom svega navedenog drugostupanjski sud je zaključio da poslodavac nije imao opravdani razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Budući da je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu drugostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo na naknadu bruto plaće od 31. kolovoza 2015. od kad je ugovor o radu sklopljen do 30. studenog 2015.

 

Tuženik u ovoj fazi postupka navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i to konkretno odredbu čl. 37. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR).

 

Naime, tom odredbom je propisana dužnost radnika da u što kraćem roku obavijesti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad i da mu najkasnije u roku od tri dana dostavi potvrdu o tome i o očekivanom trajanju nesposobnosti za rad.

 

Slijedom toga tuženik prigovara da je sud u pobijanoj odluci  neosnovano zaključio da je obavještavanjem SMSom i e mailom poslodavca, tužiteljica opravdala nedolazak na posao. Tuženik smatra da je za tu okolnost potrebno dostaviti određene propisane isprave, a što tužiteljica nikad nije dostavila.

 

Ovaj sud ocjenjuje da su revizijski prigovori neosnovani jer tuženik nije dokazao opravdanost razloga za otkaz na temelju čl. 116. ZR te ocjenjuje da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da postupanje tužiteljice u okolnostima konkretnog slučaja nije takvo da bi to bio opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu odnosno da tužiteljica nije počinila osobito tešku povredu radnog odnosa. Obavijest tužiteljice poslodavcu putem e maila i SMSom, a kasnije i naknadne potvrde liječnika, ukazuje na njenu namjeru opravdanja svog nedolaska na posao i upoznavanja poslodavca sa razlozima izostanka s posla te se stoga nedostavljanje propisane liječničke potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad ne može smatrati teškom povredom radnog odnosa odnosno nije ostvaren razlog za izvanredno otkazivanje koji se navodi, a to je neopravdan nedolazak na posao.

 

Dio revizijskih navoda svodi se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga revizija se prema odredbi čl. 385. ZPP ne može s uspjehom podnijeti.

 

Budući da u ovom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava temeljem čl. 393. ZPP revizija tuženika je odbijena.

 

Zagreb, 28. travnja 2020.