Poslovni broj: 5 Gž-526/2019-2

            

     Republika Hrvatska

  Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                                   Poslovni broj: 5 Gž-526/2019-2

                                                       

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Željka Đerđa, predsjednika vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice L. Č., OIB: …, iz S., zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Š. i p., j.t.d. iz S., protiv tuženika S. Č., OIB: …, iz S., zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i K., d.o.o. iz S., radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude  Općinskog suda u Splitu od 8. veljače 2019. poslovni broj P-866/2017, u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2020.,

 

r i j e š i o  j e

 

              Uvažava se žalba tuženika S. Č. te se ukida presuda Općinskog suda u Splitu od 8. veljače 2019. poslovni broj P-866/2017 i predmet vraća istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave pred drugim sucem/sutkinjom pojedincem, s time da će se o trošku sastava žalbe odlučiti u konačnoj odluci.

             

 

                                                               Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "I. Utvrđuje se da u ostavinsku imovinu iza pokojne G. B. rođene D. pokojnog D., iza koje se vodi ostavinski postupak pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem 0-296/13 ne ulazi niti jedan suvlasnički dio nekretnina označenih kao čest. zem. 9696/1 i čest.zem. 9696/5 obje zk. ul. 1255 k.o. S..

II. Utvrđuje se da je tužiteljica L. Č. naspram tuženika S. Č., S., OIB: …, isključivi vlasnik stana položenog na 3. katu u južnom krilu zgrade sagrađene na čest. zem. 9696/1 z.u.1255 k.o. S., koji se sastoji od četiri sobe, terase i sporednih prostorija, suvlasnički udio s neodređenim omjerom (E-1).

III. Utvrđuje se da je tužiteljica L. Č. naspram tuženika S. Č., S., 01B: …, isključivi vlasnik poslovnog prostora i to baš poslovnog prostora koji je u Elaboratu etažiranja stambeno poslovne građevine na lokaciji čest. zem. br. 9696/1 k.o. S., anagrafske oznaka K. Z. br. 12 – S. „U S. 21.12.1999. godine" sudskog vještaka R. M. označen kao - D) PRIZEMLJE 1.2 jugoistočni uredski prostor u tlocrtu oličeno narančastom bojom, koji se sastoji od četiri ureda, wc-a, i predulaza ukupne neto površine od 81 m2, a što čini idealni dio od 81/2092 dijelova čest. zem. 9696/1 z.u. 1255 k.o. S. te predstavlja jednu samostalnu uporabnu cjelinu, a koji elaborat etažiranja se smatra sastavnim dijelom izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku S. Č., S, OIB: … da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužiteljici L. Č. preda u posjed, iseljenjem tuženika i predajom slobodnog od svih osoba i stvari, stan položen na 3. katu u južnom krilu zgrade sagrađene na čest. zem. 9696/1 z.u. 1255 k.o. S., koji se sastoji od četiri sobe, terase i sporednih prostorija, suvlasnički udio s neodređenim omjerom (E-1).

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.700,00 kn, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana."

Protiv gornje presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se odluka preinači ili ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba je osnovana.

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

- da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice da se utvrdi stvarni sastav ostavinske mase iza pokojne G. B. (odnosno što u ostavinsku masu preminule ne ulazi) kako bi se nakon toga moglo utvrditi čega je ona stvarni vlasnik. Odredbom čl. 9. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je obveza sudionika u obveznom odnosu na ispunjenje svojih obveza kao i odgovornosti za ispunjenje istih, odredba je navedena iz razloga što se u konkretnom slučaju, iako predmet ovog spora jest spor iz nasljeđivanja, radi o sporazumima i dogovorima u obitelji D. odnosno promjenama u postignutim diobama i refleksije takvog postupanja na imovinsko-pravne odnose stranaka. Ti sporazumi sklapani su u pisanoj formi i kao takvi predstavljeni su sudu na način da je sudu dostavljen Ugovor o podjeli nekretnine od 15. lipnja 1999. (kojeg obje stranke priznaju kao rezultat volje njihovih prednika) te dodatno Sporazum nazvan "Podjela dijelova zgrade u ulici K. Z. 12" (kojeg negira, kao izraz svoje volje, tuženik), dakle, sporna su imovinska prava na višekatnoj stambeno poslovnoj zgradi koja se nalazi u S., K. Z. 12,

 

- da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su suvlasnici predmetne zgrade bili braća pokojni D. D. i pokojni J. (J.) D. i to u jednakim dijelovima. Sad pokojnog D. D. naslijedili su njegovi potomci i to pokojna S. Č., pokojna G. B. te B. D. (svaki na jednaki dio po 2/12 dijela). Pokojna S. Č. iza sebe je ostavila dva sina S (tuženik) i S. Č., također pokojnog, a kojeg je pak naslijedila njegova suprug L. (tužiteljica). B. D. ima svog nasljednika to je njegova kći A. R.. Pokojna G. B. pak nije ima potomstva odnosno bila je bez djece. Što se pak tiče pokojnog J. (J.) D. on je imao dva slijednika i to V. M. i V. D. koji su istog naslijedili, svaki na jednake dijelove, odnosno 3/12 dijela. Toliko što se tiče rodoslovlja obitelji D.. Nadalje, iz analize provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ova predmetna zgrada u S., K. Z. 12 bila dijelom nacionalizirana 1959. i 10. svibnja 1997. rješenjem nadležnog tijela nacionalizirani dijelovi predmetne zgrade vraćeni su nasljednicima prvog reda i to nasljednicima pokojnog D. za po 2/12 dijela, a nasljednicima pokojnog J. za po 3/12 dijela,

 

- da je priložen Ugovor o podjelu nekretnine koji je sklopljen između naprijed opisanih pravnih slijednika D. i J. D. i to dana 15. lipnja 1999. Tim ugovorom u cijelosti su obuhvaćene sve denacionalizirane nekretnine te je prihvaćeno i postojeće stanje materijalnog odijeljenih cjelina. Čak štoviše od stalnog sudskog vještaka R. M. 21. prosinca 1999. zatraženo je da se utvrdi činjenično stanje i izradi elaborat etažiranja predmetne nekretnine što je i napravljeno,

 

- da je među strankama sporno je li nakon izvršene podjele od 15. lipnja 1999. došlo do daljnje podjele pravnih slijednika odnosno sinova sada pokojne S. Č. Taj materijalni dokument pisan je rukom i to je u postupku utvrđeno kroz priznanje tuženika, S. Č. Dokument se zove "Podjela dijelova zgrade u ulici K. Z. 12 u S. između S. i S. Č." koji se u nastavku obrazloženja naziva "Podjela dijelova". Dokument je sastavljen 24. siječnja 2010. za koji tužiteljica tvrdi da je on odraz stvarne i prave volje suugovarača dok tuženik tvrdi da je taj dokument napisan pod prisilom i da bi zbog toga bio ništetan,

 

- da prisilu tuženik sudu nije dokazao, a isto tako nije niti u nekom drugom, posebnom postupku, tuženik osporavao sadržaj tog dokumenta tražeći njegovu ništetnost ili raskid pod uvjetom da isti dokument ne predstavlja stvarni izraz njegove volje. Tuženik je u pogledu iznošenja navoda oko sadržaja i način na koji je ovaj dokumenta sastavljen bio i nedosljedan. Kada se prednjem pribroji činjenica da je evidentno da su po diobi suvlasničke zajednice svaki od suvlasnika ušli u isključivi posjed baš zasebnog dijela zgrade koji im je diobom pripao te da među njima nije bilo međusobno pokrenutih postupaka zbog smetanja posjeda onda je posve jasno da dokument "Podjela dijelova" nije nikakav bezvezni dokument (kako ga pokušava ocijeniti tuženik) već je riječ o dokumentu koji predstavlja odraz volje sudionika izvršene podjele. Uostalom sam tuženik u odgovoru na tužbu kaže da on može prihvatiti da je dioba izvršena među stankama samo u odnosu na one dijelove nekretnine koje stranke danas drže u posjedu. Upravo to je na tragu činjenice da je tuženik sa društvom M. j.d.o.o. P sklopio Ugovor o zakupu poslovnog prostora što mu je pripao diobom. Osim toga iz iskaza tuženika "upada u oko" i činjenica da su on, te njegov pokojni brat S. kao i B. D. još za života pokojne G. B. ušli u isključivi posjed pojedinih dijelova zgrade što je pokojna G.. znala, pa je na taj način praktički priznao da bi G. bila sudionikom diobe odnosno onom osobom koja je za diobu znala i s njom se suglasila,

 

- da suprotno stavu tuženika koji razlog za nevaljalost "Podjele dijelova" pronalazi u činjenici da su još uvijek bile žive i njihova majka S. te teta G. B., sud smatra da nema nikakve zapreke, niti ju je bilo, da slijednici izvrše podjelu za života svojih prednika, podjelu stvarno i očituju, kao što je to bilo u ovom slučaju, a da pravni slijednici prešutno, jer ne poduzimaju nikakvu radnju da bi izmijenili postojeće stanje, na tu podjelu i pristanu. Upravo ta i takva situacija dogodila se u slučaju imovine G. B. koja nažalost nije imala svojih potomaka, a gajila je lijepe odnose sa svojim nećacima S. i S.. U ozračju općeg zadovoljstva nakon što je nacionalizirana imovina vraćena članovi obitelji D. složno su izvršili podjelu svoje stambene zgrade koja se nalazi u S. na adresi K. Z. 12. Tako je i pokojna G. B. stan što ga je darovanjem dobila od svog oca, jer drugih nasljednika nije imala, a nećake je voljela, pristupila ovoj podjeli unijevši u podjelu svoju imovinu. Stoga je sud uvjerenja da je predmetni stan u kojem je do smrti ostala živjeti G. B. bila predmetom ugovorene diobe i sporazuma postignutog unutar obitelji D. Zato kada je nakon toga raspolagala predmetnim stanom Ugovorom o doživotnom uzdržavanju 9. rujna 2010. ostavljajući ga tuženiku, ona to u naravi nije mogla jer nemo plus iuris ad alium transfere potest quam ipse habet (nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ih sam ima). Ona (pokojna G.) je to napravila očito jer se iz sebi poznatih razloga razočarala u pokojnog prednika tužiteljice, svog nećaka S.. Međutim, i pored toga razočaranja ona nije mogla raspolagati predmetnim stanom, jer je već ranije taj stan bio predmetom raspolaganja i u naravi je pripao prednika tužiteljice,

 

- da je saslušao čitav niz svjedoka pa tako S. P., A. T. T. K., M. N. i M. C., koji svjedoci su svi redom potvrdili da su sa pokojnom G. B. bili u jako dobrim odnosima, no, o imovini i načinu na koji ona sa svojom imovinom raspolaže ili će raspolagati nisu doista pričali. Svjedoci su potvrdili da je pokojna G. B. jako dobro gledala upravo tuženika S. Č. i da je pokojna G. B. govorila da će ona osigurati S. Č. Svjedoci su potvrdili da je S. silno volio svoju tetu i svakodnevno kod nje dolazio. Indikativno je da je svjedokinja A. T. u  svom iskazu kazala kako pokojnoj G. nije bilo lako i da se lomila u sebi oko odluke da stan koji je zamislila ostaviti nećacima sada ipak samo ostavi S. Svjedokinja T. K. u svom je iskazu potvrdila da je pokojna G. pričala o tome da se rodbina trudi izvršiti podjelu imovine te da je potvrdila da na podjelu više pretendiraju mlađe generacije, no, isto tako je potvrdila da premda je G. prepustila nećacima da se dogovaraju je ipak željela o svemu biti upućena i informirana. Svjedokinja M. N. npr. potvrdila je da je susljedno dogovoru o podjeli stambene zgrade u S., K. Z. 12, pokojna G. očekivala da će se izraditi lift kako bi ona lakše mogla doći do svog stana, no, nećaci za njezinu želju da nisu previše marili pa je tako nećak S. želio urediti poslovni prostor u prizemlju, a nećakinja apartman. Svjedokinja M. C. o dogovorima obitelji D. znala je jako malo odnosno u svom iskazu je potvrdila da je pomagala u kućnim poslovima pokojnoj G., da je nju posjećivao najviše tuženik koji ju je i vodio kod liječnika dok drugi nećaci baš i nisu dolazili, barem kada je ona bila kod nje. Svjedokinja C. potvrdila je da je pokojna G. voljela i hvalila S. Č. i da je često govorila da sve što ima da će dati njemu, a osim stana u kojem je živjela da je, koliko je njoj poznato, imala i nekakvu vezu sa poslovnim prostorom u prizemlju, no njoj da je bilo neugodno ispitivati pokojnu G. o njezinoj imovini,

 

- da je tuženik posebnim podneskom nakon zaključenja prethodnog postupka predložio saslušanje svjedokinje M. K. M. te je čak štoviše u spis dostavio i izjavu ove svjedokinje od 23. lipnja 2018., međutim, sud isti dokaz nije mogao prihvatiti niti koristiti u ovom postupku jer je prijedlog za njegovo izvođenje došao nakon što je prethodni postupak zaključen. Jednako kao što nije mogao biti prihvaćen prijedlog tužiteljice da se u postupku sasluša svjedokinja A. R.. To i bez obzira što je ranije narečena spomenuta, kao jedna od slijednica pokojnog D. D., odnosno kao slijednica još uvijek živućeg oca B. D.,

 

- da je saslušao i parnične stranke  koje su logično potvrdile svojim iskazima sve ono što su i tvrdili u svojoj tužbi odnosno odgovoru na tužbu. Jedino što je bitno za izdvojiti iz iskaza tuženika, u svjetlu promatranih činjenica je da je stalno tvrdio kako dokument "Podjela dijelova" je sačinjena kada je on bio u jednoj financijskoj strci i novac mu je bio nužno neophodan, a prednik tužiteljice samovoljno je uzeo ušteđevinu zajedničke im majke Sonje i obećao mu je dati polovicu ako on potpiše taj dokument. On da je smatrao da nema nikakve štete potpisati taj dokument jer ga nije sastavio odvjetnik i potpisali su ga samo on i brat. Naknadno je tuženik priznao da je cijeli tekst ovog dokumenta zv. "Podjela dijelova" pisao on svojom rukom no, tvrdio je da je to bilo po diktatu njegovog brata S., prednika tužiteljice. Upravo zbog ove nedosljednosti njegovo kazivanje ukazalo se neuvjerljivim i nelogičnim te nejasnim. Očito je, suprotno njegovom stavu, odnosno pokušaju da predmetni materijalni dokaz omalovaži, on i te kako dobro je bio svjestan da je dokument kojeg je potpisao i pravno snažan i valjan jer je uostalom postizanjem dogovora koji je rezultirao potpisivanje, čak štoviše sastavljanje takvog dokumenta, podijeljen i iznos ušteđevine njihove majke S. Č.,

 

- da je sukus ovog problema koji je nastao među strankama nije tko je imao bolji i prisniji odnos sa pokojnom G. B. i je li Ugovor o doživotnom uzdržavanju što ga je ista sklopila sa tuženikom rezultat njihove stvarne volje i potrebe da se međusobno pomažu (uostalom od svjedoka se moglo čuti da je S. volio pokojnu tetu i ona njega, da ju je posjećivao, da je odlazio s njom k liječniku te da je i ona voljela njega i dvojila se da li da promijeni svoju odluku i da stan kojeg je ostavila nećacima sada ostavi samo njemu) već je pravo pitanje je li G. B. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju raspolagala imovinom koju u trenutku kada je sklapala Ugovor o doživotnom uzdržavanju više nije imala. Upravo zato što je sud zaključio da su potomci obitelji pokojnog D. i J. D. imovinu podijelili nakon što im je ona u postupku denacionalizacije vraćena, a podjeli je pristupila i G. B., narečena je G. B. raspolagala stanom kojim je već ranije raspolagala u diobi što drugim riječima znači da je raspolagala imovinom koju nije niti imala. To čini sklopljeni Ugovor o doživotnom uzdržavanju između nje i tuženika neperfektnim pravnim poslom odnosno pravnim poslom bez posljedica. G. B. mogla je jedino, kada je kod nje već sazrela odluka da želi svoj stan odnosno stan u kojem je živjela ostaviti isključivo tuženiku, o tome (promjeni svoje volje) obavijestiti sudionike diobe i zatražiti raskid diobe odnosno vraćanje u isključivo vlasništvo darovanog joj stana. Uostalom, da G. B. nije (a sud je utvrdio da jest sudjelovala u diobi i znala za svaki segment podjele) bila aktivni sudionik diobe onda ona ne bi zasigurno svojoj prijateljici, saslušanoj svjedokinji A. T. izražavala svoje dvojbe i govorila kako se u sebi lomi u odluci da stan kojeg je namjerila ostaviti nećacima, sada ostavi ipak samo tuženiku. Nakon što su dionici i članovi obitelji D., pravni slijednici pokojnog D. i pokojnog J. D. postigli sporazum o diobi koji je realiziran i konzumiran pokojna je G. B. ponovno raspolagala s imovinom koja je već bila podijeljena. Ona je to učinila ne samo spomenutim Ugovorom o doživotnom uzdržavanju sa tuženikom već i oporukom, ali to njezino raspolaganje je bez ikakvog pravnog učinka jer ta imovina više nije bila u njezinom vlasništvu. Čak štoviše pokojna G. B. je tuženiku prenijela imovinu odnosno htjela prenijeti, a i on sam je znao da ona to ne može i stoga on nije imao savjesnost prilikom sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju a isto tako niti kada je prihvatio nasljedstvo temeljem oporuke,

 

- da je summa summarum sud je utvrdio činjenice koje su rezultirale prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice a koje definitivno jesu slijedeće: 1. Između pravnih slijednika pokojnog D. D. tj. S. Č., G. B. i B. D. izvršena je faktička dioba dijelova zgrade koja se nalazi u S. anagrafske oznake k. Z. 12, 2. S. Č. je svojoj djeci, pokojnom S., predniku tužiteljice, i S.-tuženiku još za života ustupila svoje suvlasničke dijelove kao uostalom i ušteđevinu koju su međusobno podijelili, 3. G. B. je još za svog života svoj suvlasnički udio u ovoj nekretnini, a koji uključuje i stan u zgradi u S., K. Z.12, prepustila svojim nećacima i 4. Tuženik S. Č. i prednik tužiteljice, pokojni S., sporazumno su podijelili pripadajući im dio u predmetnoj nekretnini te su taj sporazum u stvarnosti i realizirali osim u dijelu u kojem je dio te imovine bio stan u kojem je do svoje smrti živjela, sada pokojna, G. B.. Naprijed navedeno dovelo je do prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužiteljice na način da je prije svega utvrđeno što ne ulazi u ostavinsku imovinu iza pokojne G. B. a to je u konkretnom slučaju reflektirajući suvlasnički dio nekretnina označenih kao čest. zem. 9696/1 i čest. zem. 9696/5, obje položene u k.o. S.u zk. ulošku 1255. Sud je nadalje prihvatio i daljnji zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je isključiva vlasnica stana položenog na III. katu u južnom krilu zgrade koja je sagrađena na čest. zem. 9696/1 kao i da je isključiva vlasnica poslovnog prostora a koji je u elaboratu etažiranja što ga je sačinio R. M., stalni sudski vještak dana 21. prosinca 1999. označen kao D) PRIZEMLJE 1.2. odnosno jugoistočni uredski prostor u tlocrtu oličen tj. obojan narančastom bojom. Tužiteljica ima pravo na podnošenje ovakve tužbe na utvrđenja obzirom da joj tuženik pravo na stan odnosno poslovni prostor upravo pobliže opisane dijelove nekretnine negira. Slijedno navedenog prihvaćen je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik preda ranije opisani stan na III. katu jer ga on sada drži u posjedu.

 

Prvostupanjska presuda bi bila opterećena apsolutno bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je ostavinski spis iza smrti pok. (pra)tete stranaka G. B. u prekidu jer je jedan od zakonskih nasljednika B. D. pok. D. brat ostaviteljice upućen u parnicu između ostalog radi utvrđenja ostavinske mase

 

Procesno gledajući neovisno o mogućem položaju u parnici svi oni kao njezini univerzalni sukcesori imaju položaj jedinstvenih suparničara, u smislu čl. 201. ZPP-a, budući se radi o nasljedničkoj zajednici, u smislu čl. 141. Zakona o nasljeđivanju («Narodne novine», broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/18 - dalje ZN), a zajedničari u smislu čl. 61. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZVDSP) zajednički raspolažu stvarima, koja okolnost upućuje da se po naravi stvari u odnosu na njih dvoje spor može riješiti samo na jednak način, dakle, smatraju se u tom dijelu kao jedna stranka, s time da tužitelj ima u smislu čl. 64. ZVDSP-a pravo na utvrđenje suvlasničkog udjela koji pripada 1. tuženiku u odnosu na cijelu nekretninu (v. mutatis mutandis odluku Vrhovnog suda broj Rev 606/1992 i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4036/2013), međutim, u konkretnom slučaju B. D. nije obuhvaćen tužbom u ovoj parnici iako bi držao u posjedu dio prijepora.

 

Pored toga, počinjene su i povrede iz točke 6. i 11. istog članka na koje se sadržajno upire u žalbi tuženika.

 

Naime, sud prvog stupnja nije prihvatio dokazni prijedlog radi saslušanja svjedokinje M. K. M. jer da do zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 20. ožujka 2018. tuženik nije predložio njezino saslušanje nego tek podneskom koji je predan sudu 29. ožujka. iako iz spisa predmeta proizlazi da je na ročištu od 27. studenog 2018. nakon saslušanja stranka sud odgodio ročište za dan 23. siječnja 2019. i pozvao stranke - da eventualno do potrebe predlože možda i nove dokaze - što bi značilo da se odluka odnosila na slučajeve iz čl. 292. st. 6. i/li čl. 299. st. 2. ZPP-a, pa je tuženik u podnesku od 6. prosinca 2018. opravdano ustrajao u svojim ranijim dokaznim prijedlozima.     

 

Nadalje, prilikom prihvaćanja tužbenih zahtjeva suda prvog stupnja navodi da, suprotno stavu tuženika koji razlog za nevaljalost "Podjele dijelova" pronalazi u činjenici da su još uvijek bile žive i njihova majka S. te teta G. B., smatra da nema nikakve zapreke, niti ju je bilo, da slijednici izvrše podjelu za života svojih prednika, podjelu stvarno i očituju, kao što je to bilo u ovom slučaju, a da pravni slijednici prešutno, jer ne poduzimaju nikakvu radnju da bi izmijenili postojeće stanje, na tu podjelu i pristanu.

 

Međutim, kako je sporni diobeni ugovor sklopljen je 9. rujna 2010. sud prvog stupnja gubi iz vida pravne učinke pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza smrti majke stranaka pok. S. Č. broj O-695/10 od 13. listopada 2010. koji se ogledaju u tome da naknadno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku u kojem su proglašeni kao suvlasnici u idealnim dijelovima, dok pobijana odluka nema razloga o tome da li su naknadnom dispozicijom stranke dovele do toga da ta pravomoćna odluka glede izmijenjenih njenih učinaka postane bespredmetna i na koji način.

 

Nadalje, što se tiče stjecanja od strane tete stranaka pok. G. B. sud prvog stupnja navodi da je ona nećacima prepustila svoje pravo vlasništva, ali ne kaže o kakvom se to „prepuštanju“ radi što je bitno da bi se ispitala valjanost takvog očitovanja volje koje može biti u formi ugovora o ustupu i raspodjeli imovine za života iz čl. 105. ZN-a.

 

Naime, predak može poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i ostalim potomcima (čl. 105. ZN-a) ali ustup i raspodjela imovine valjani su samo ako su se s time suglasili sva djeca i ostali potomci ustupiteljevi koji su po zakonu pozvani naslijediti ga. Nadalje ugovor o ustupu i raspodjeli imovine valjan je samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca nadležnog suda, ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku (čl. 106. st. 1. i 2. ZN-a). U konkretnom slučaju taj ugovor nije nastao jer su izostale materijalne i formalne zakonom propisane pretpostavke za nastanak ugovora.

 

U spornom ugovoru o diobi (list spisa 53) spominje se darovanje (poklon) tete za koji pravni posao se također traži posebna forma, u smislu čl. 482. ZOO-a, u obliku javnobilježničkog akta, da je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, čega ovdje nema, ili bi se radilo o realnom darovanju, no u svezi potonjeg pobijana odluka nema razloga niti je ispitivanjem svjedoka utvrđeno da je darovanje stvarno učinjeno i kada u korist nećaka ili bi se pak radilo tek o izjavama volje u kondicionalu u korist tuženika, o čemu govore neki svjedoci, u kom kontekstu nije ispitano zašto bi teta i dalje primala zakupninu za poslovni prostor i da je ostala za života u posjedu stana na 3. katu te da je u posjedu dijela prijepora i rečeni B. D.

 

Naime, radi se o primjeni materijalnog kogentnog prava na koju sud pazi i po službenoj dužnosti uz smislu čl. 327. st. 1. u svezi čl. 290. ZOO-a.

 

Slijedom svega navedenog obrazloženja valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP-a uvažiti žalbu tuženika i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave pred drugim sucem/sutkinjom pojedincem zbog naravi procesne povrede (čl. 371. ZPP-a) tijekom koje će biti nužno otkloniti navedene procesne nedostatke tako što će prije svega pozvati tužiteljicu na uređenje tužbe, a nakon toga utvrditi, pored ostalog, tko je u posjedu prijepora od 16. lipnja 1999. pa do podnošena tužbe, nakon čega će se ponovno odlučiti o tužbenim zahtjevima i troškovima žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

U Zadru, 28. travnja 2020.

 

 

 

                                                                                                                  PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

                                                                                                                          Željko Đerđ