- 1 -              Rev-x 188/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 188/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. P. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. V., odvjetnik u S., protiv tuženika D. H. iz S. I. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2874/14-2 od 17. ožujka 2015., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1865/13-94 od 27. veljače 2014., u sjednici održanoj 28. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

''Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici od 23.887,50 sa zakonskim zateznim kamatama od 4. travnja 1993. do 31.12. 2007.,a 1.1.2008. do isplate sa kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj postotnih poena.

 

Dužan je tuženik u roku od 15 dana tužiteljici naknaditi parnični trošak sa zateznim kamatama po stopi propisanoj zakonom o obveznim odnosima i po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućim od dana pa do isplate.''

 

II Nalaže se tužiteljici J. P. da tuženiku D. H. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 14.312,50 kuna, u roku od 15 dana.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Žalba tužiteljice djelomično se prihvaća te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1865/13 od 27. veljače 2014. godine i sudi:

 

Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.250,00 Eur sa zateznim kamatama po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju tekuće od 3. travnja 1993. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 29.062,50 kn u roku od 15 dana.

 

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim traži da tuženik isplati iznos od

23.887,50 kn kao protuvrijednost iznosa od 3.250,00 Eur.

 

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 14.312,50 kn.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je u zakonskom roku podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti pobijanu presudu ili ju preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat iznosa od 23.887,50 kuna koji je po osnovi Ugovora o zajmu od 3. prosinca 1992. pozajmila predniku tuženika uz posredovanje agencije za financijski inženjering … .

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila Ugovor o zajmu 3. prosinca 1992. prema kojem prednik tuženika prima u zajam od tužiteljice iznos od 10.400,00 DEM na rok od 3 mjeseca,

 

- da je prednik tuženika dopustio tužiteljici da zasnuje založno pravo na njegovoj nekretnini kao sredstvo osiguranja povrata zajma te se tužiteljica upisala kao založni vjerovnik,

 

- da je isti dan 3. prosinca 1992. zaključen i Ugovor o posredovanju između tužiteljice kao zajmodavca, prednika tuženika kao zajmoprimca i agencije … kao posrednika, kojim se posrednik obvezuje pronaći i dovesti u vezu sa zajmoprimcem osobe koje bi s njim zaključile ugovor o zajmu uz obvezu zajmoprimca da posredniku plati proviziju u visini od 3%,

 

- da je na svim potpisanim ugovorima zajmoprimac ovjerio svoj potpis kod nadležnog tijela uprave,

 

- da je tužiteljica agenciji predala novac u iznosu od 6.500,00 DEM, jer stranke nisu same neposredno kontaktirale,

 

- da tužiteljici novac nije vraćen po isteku roka dospijeća.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je predmetni Ugovor o zajmu ništav u smislu čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), jer nije u skladu sa čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata („Narodne novine“, broj 91/93), slijedom čega je svaka strana dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora (čl. 104. st. 1. ZOO). Međutim, budući da tužiteljica nije dokazala da je novac koji je predala posredničkoj agenciji tuženik zaista i primio, tuženik nije u obvezi ništa vratiti zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Drugostupanjski sud je povodom žalbe tužiteljice, preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP, i prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan, ali u stranoj valuti (DEM odnosno EUR), a ne kunskoj, budući da je tužiteljica pozajmila novac u stranoj valuti. Drugostupanjski sud zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na činjenici da je prednik tuženika zaključio oba ugovora, (ugovor o zajmu i ugovor o posredovanju), na oba ugovora je ovjerio svoj potpis te je dopustio tužiteljici zasnivanje založnog prava na njegovim nekretninama upravo radi povrata danog zajma.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik navodi da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito zato što u obrazloženju drugostupanjske presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, čime upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tuženika ovaj sud ocjenjuje da su u drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te da obrazloženje drugostupanjske presude ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost tih odluka ne bi mogla ispitati. Zbog navedenog nije osnovan tuženikov revizijski navod da bi u postupku bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nadalje, tuženik u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP smatrajući da je drugostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je tužiteljici dosudio iznosu u eurima, iako je ona postavila zahtjev na isplatu kunskog iznosa.

 

Revizijski navodi tuženika nisu osnovani. Drugostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev time što je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.250,00 eura, umjesto iznosa od 23.887,50 kuna, kako je tužiteljica tražila. Naime, tuženik je u obvezi vratiti ono što je primio po osnovi ništavog ugovora o zajmu, odnosno 3.250,00 eura (protuvrijednost iznosa 6.500,00 DEM), koji iznos odgovara kunskoj protuvrijednosti od 23.887,50 kuna, slijedom čega, suprotno navodima revidenta, drugostupanjski sud nije odlučio o nečemu što nije traženo.

 

Ovdje treba napomenuti da tuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi i navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke, međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Nisu osnovani ni revidentovi navodi kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava. Naime, drugostupanjski sud, pozivanjem na odredbe ZOO, kojima je uređen institut ugovora o zajmu, nije odstupio od stava da je ugovor o zajmu, sklopljen 3. prosinca 1992. ništav, slijedom čega je i obvezao tuženika na povrat iznosa danog po osnovi navedenog ugovora.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. travnja 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v. r.