- 1 -              Rev 1398/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1398/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. H., OIB: ..., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu protiv prvotuženice L. S. iz Z., OIB: ..., te drugotuženice J. S. iz Z., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik I. F., odvjetniku u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženica protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-882/16-2 od 13. veljače 2018., kojom je u pobijanom dijelu potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6506/13-21 od 30. listopada 2015., u sjednici održanoj 28. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženica odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

              ″I. Ugovor o darovanju nekretnina zaključen dana 22. veljače 2012. između I. tuženice L. S., OIB: ..., kao darovatelja i II. tuženice J. S., OIB: 63837277933, kao daroprimatelja, kojim darovatelj daruje i predaje u posjed II. tuženici kao daroprimatelju, vlasništvo nekretnina upisanih u zk.ul.br. 3997 k.o. P. i to z.k.č.br. 40/11 kuća i dvorište u P., površine 227 m2 gubi učinak prema tužitelju u dijelu potrebnom za namirenje dospjele tražbine tužitelja i to u iznosu od 681.478,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 337.893,43 kn od 27. studenoga 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

              II. Tuženice su dužne dopustiti da tužitelj namiri svoje dospjelo potraživanje u iznosu od 681.478,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 337.893,43 kn od 27. studenoga 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, prodajom nekretnina upisanih u zk.ul.br. 3997 k.o. P. i to z.k.č.br. 40/11 kuća i dvorište u P., površine 227 m2.

              III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da Ugovor o darovanju nekretnina zaključen dana 22. veljače 2012. između I. tuženice L. S., OIB: ..., kao darovatelja i II. tuženice J. S., OIB: ..., kao daroprimatelja, gubi učinak prema tužitelju u dijelu potrebnom za namirenje tražbine tužitelja koja se odnosi na zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 343.585,22 kn od dana 27. studenoga 2012. do isplate, te u dijelu u kojem se traži da se tuženice obvežu dopustiti tužitelju namirenje tražbine u istom dijelu prodajom navedene nekretnine.

              IV. Nalaže se I. i II. tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 34.570,00 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.″

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženica i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod stavkom I., II. i IV. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnose tuženice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud prihvati njihovu reviziju i preinači obje nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da ugovor o darovanju koji su tuženice sklopile 22. veljače 2012. u odnosu na nekretninu upisanu u zk.ul.br. 3997 k.o. P. gubi učinak prema tužitelju u dijelu koji je potreban za namirenje njegovog potraživanja prema prvotuženici u iznosu 681.478,65 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 27. studenoga 2012. do isplate te zahtjev da se naloži tuženicima da su dužne dopustiti tužitelju da to potraživanje namiri prodajom predmetne nekretnine.

 

Polazeći od utvrđenja:

-              da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Zagreb od 29. ožujka 2011. određena ovrha pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnina radi namirenja duga poreznog obveznika L. S. (prvotuženice) koji je na dan 29. ožujka 2011. iznosio 621.860,20 kn,

-              da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave M., Klasa: UP/1-415-02/12-01/532, Ur. broj: 513-07-01-65/12-02 od 27. studenoga 2012. utvrđeno da porezni obveznik L. S., na ime poreznog duga duguje tužitelju na dan 27. studenoga 2012. iznos od 681.478,65 kn (glavnica 337.893,43 kn i kamate 343.585,22 kn),

-              da je u istom rješenju navedeno da će se potraživanje tužitelja, za slučaj da porezni dužnik ne ispuni svoju obvezu u roku za dobrovoljno ispunjenje, naplatiti ovrhom nad imovinom poreznog dužnika,

-              da je predmetno rješenje postalo ovršno 4. siječnja 2013.,

-              da su tuženice 22. veljače 2012. sklopile ugovor o darovanju, kojim je prvotuženica darovala drugotuženici nekretninu upisanu u zk.ul.br. 3997 k.o. Pag,

-              da je prvotuženica tu nekretninu stekla na temelju rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-1670/11 od 26. travnja 2011. i ugovora o zamjeni nekretnine,

-              da se drugotuženica, na temelju rješenja suda poslovni broj Z-3242/13 od 3. prosinca 2013., upisala kao vlasnica darovane nekretnine,

-              da je dugovanje prvotuženice proizašlo iz poslovanja njezinog obrta C.-Fin koji je odjavljen 1. lipnja 2007.,

-              da prvotuženica nema dovoljno sredstava za podmirenje potraživanja tužitelja utvrđenog pravomoćnim i ovršnim rješenjem,

nižestupanjski sudovi zaključuju da su se ispunile pretpostavke iz čl. 66. stavak 1. i 2. te članka 67. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) za pobijanje pravne radnje – ugovora o darovanju koji su tuženice sklopile 22. veljače 2012., i to u iznosu koji je potreban za namirenje dospjele tražbine tužitelja u iznosu od 681.478,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 337.893,43 kn teku od 27. studenoga 2012. do isplate.

 

U odnosu na zahtjev tužbe da se ugovor o darovanju pobije i u dijelu koji se odnosi na namirenje potraživanja zateznih kamata na iznos dospjelih a neisplaćenih zateznih kamata obračunatih u iznosu od 343.585,22 kn, sudovi, pozivom na odredbu članka 31. stavak 1. ZOO, nalaze da je isti neosnovan, budući da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno, s time da bi se na iznos neisplaćenih kamata zatezne kamate mogle zahtijevati samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (članak 31. stavak 2. ZOO).

 

Kada su sudovi, utvrdivši osnovanim potraživanje tužitelja u iznosu od 681.478,65 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos od 337.893,43 kn teku od 27. studenoga 2012. do isplate, a neosnovanim potraživanje za isplatom zateznih kamata na iznos od 343.585,22 kn od 27. studenoga 2012. pa do isplate, djelomično prihvatili tužbeni zahtjev (pobijanjem pravne radnje prema tužitelju u iznosu koji je potreban za ispunjenje osnovanog dijela tražbine), a isti djelomično odbili (u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao pobijanje pravnih radnji u odnosu na dio tražbine koji prema svom dužniku nema), onda nije odlučeno o nečem drugom (a ne o onom što je traženo), pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP, na koju neosnovano ukazuju revidentice.

 

Presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, jer je sud o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučio upravo u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku.

 

Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i međusobno neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, slijedom čega nije počinjena niti  bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tuženice ukazuju u reviziji.

 

Odredbom članka 66. stavak 1. ZOO propisano je da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela na isplatu, i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika kada je poduzeta na njegovu štetu, s time što se, kako to slijedi iz odredbe stavka 2. tog članka, pretpostavlja da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika kada dužnik nema dovoljno sredstva za ispunjene vjerovnikovog potraživanja.

 

Prema odredbi članka 67. stavak 3. ZOO kod besplatnih raspolaganja, kakvo je darovanje, smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje takve radnje ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato.

 

Iako revidentice u reviziji pokušavaju osporiti visinu tužiteljeve tražbine, kako je ona utvrđena pravomoćnim i ovršnim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave od 27. studenoga 2012., i koja je prihvaćena po nižestupanjskim sudovima, takvi (činjenični) prigovori ne mogu biti predmet razmatranja u ovom stupnju postupku (članak 385. stavak 1. ZPP).

 

U odnosu na prigovor revidentica da bi tražbina tužitelja bila u zastari, valja reći da se radi o novom prigovoru koji tuženice prvi puta iznose u reviziji, a što nije dopušteno (članak 387. ZPP).

 

Okolnost što se tužitelj u ovršnom postupku, pokušavajući prisilno naplatiti spornu tražbinu, opredijelio za ovrhu na pokretninama prvotuženice, ne sprječava ga da se u nemogućnosti provedbe ovrhe na tom predmetu pokuša, radi namirenja iste tražbine, naplatiti na novom predmetu ovrhe, pa tako i na spornoj nekretnini.

 

Revidentice smatraju odlučnom za odluku u ovoj pravnoj stvari okolnost što je prvotuženica predmetnu nekretninu stekla nasljeđivanjem, nekoliko godina nakon odjave obrta iz čijeg poslovanja je proizašla sporna tražbina.

 

Pritom se pozivaju na odredbu članka 20. stavak 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 77/93, 90/96, 64/01, 71/01 – ispravak, 49/03 – pročišćeni tekst, 68/07 i 79/07-ispravak), smatrajući da prvotuženica ne može predmetnom nekretninom (koja nije unesena u opis imovine koja bi bila potrebna za obavljanje njezinog sada već odjavljenog obrta) odgovarati za (porezne) obveze nastale u obavljanju tog obrta.

 

Valja reći da je neosnovano pozivanje revidentica na odredbu članka 20. stavak 1. Zakona o obrtu budući da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-2771/2008 od 17. ožujka 2010., objavljenom u „Narodnim novinama“ broj 40/10 od 2. travnja 2010., povodom postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH, ukinut članak 20. stavak 1. Zakona o obrtu.

 

Naime, Ustavni sud RH je navedenom odlukom utvrdio da se radi o neustavnoj odredbi jer je istom dovedena u pitanje jednakost pravnog položaja na tržištu trgovaca pojedinca u odnosu na obrtnike, zbog čega je ista suprotna članku 49. stavak 2. Ustava RH.

 

Dakle, prvotuženica bi za sve obveze proizašle iz poslovanja obrta C.-F. odgovarala tužitelju, kao svom vjerovniku, cjelokupnom svojom imovinom, uključujući i nekretninom koju je naslijedila, a potom darovala drugotuženici.

 

Slijedom svega navedenoga, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da su ispunjene sve pretpostavke iz članka 66. ZOO (dospjela tražbina vjerovnika, insolventnost dužnika, postojanje dužnikove pravne radnje na štetu vjerovnika, postojanje oštećenja vjerovnika, omogućavanje namirenja vjerovnika pobijanjem pravne radnje dužnika) za pobijanje ugovora o darovanju i to samo u dijelu koji je potreban za namirenje tražbine tužitelja u iznosu 681.478,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 337.893,43 kn teku od 27. studenoga 2012. do isplate.

 

S obzirom na izloženo, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Valjalo je stoga, na temelju članka 393. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

                                                                      Zagreb, 28. travnja 2020.