- 1 -              Rev 3796/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3796/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. J. E. iz Nj., OIB: .., koju zastupa punomoćnica V. S., odvjetnica u M. L., protiv tuženika-protutužitelja M. N. iz S.-a, kojeg zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice-protutuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1186/2017-2 od 28. veljače 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj P-3783/15 od 19. travnja 2017., u sjednici održanoj 28. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice-protutuženice glede odluke o glavnoj stvari odbija se, kao neosnovana.

i

 

r i j e š i o j e :

 

Revizija tužiteljice-protutuženice glede odluke o troškovima postupka odbacuje se, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku-protutužitelju da tužiteljici-protutuženici isplati 539.751,53 kn s kamatama od 19. travnja 2017. do isplate (stavak I. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da tužiteljici-protutuženici pripada pravo pridržaja na nekretnini čest.zem. 1031 zk.ul.br 909 k.o. P. K. (stavak II. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 244.144,18 kn s kamatama (stavak III. izreke); odbijen je protutužbeni zahtjev za predaju u posjed nekretnine čest.zem. 1031 zk.ul.br 909 k.o. P. K. (stavak IV. izreke); odbačena je protutužba u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da tužiteljici-protutuženici ne pripada pravo na posjed nekretnine čest.zem. 1031 zk.ul.br 909 k.o. P. K. (stavak V. izreke); naloženo je tuženiku-protutužitelju nadoknaditi tužiteljici-protutuženici parnične troškove u iznosu od 44.160,00 kn (stavak VI. izreke); odbijen je zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadom troškova parničnog postipka u iznosu od 134.233,75 kn (stavak VII. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužiteljici-protutuženici 137.000,00 kn s kamatama od 19. travnja 2017. do isplate (stavak I. izreke); preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu 402.751,53 kn na način da je tužbeni zahtjev u tom iznosu odbijen (stavak II. izreke); potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom II., III. i VII. izreke (stavak III. izreke); potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom V. izreke (stavak IV. Izreke); preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom VI. izreke i suđeno je da svaka stranka snosi svoje troškove predmetnog parničnog postupka (stavak V. Izreke).

 

              Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je prihvaćena žalba tuženika-protutužitelja (dalje-tuženika), a odbijena njezina žalba, reviziju je podnijela tužiteljica-protutuženica (dalje-tužiteljica) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, podredno da istu ukine i vrati sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova revizijskog postupka.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi članka 392. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj  53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, a u istoj su navedeni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice, kao savjesnog posjednika nekretnine u vlasništvu tuženika, na naknadu nužnih i korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost nekretnine povećana njezinim ulaganjima.

 

              Iako su sudovi osnovanost zahtjeva tužiteljice cijenili kroz obveznopravni institit stjecanja bez osnove, u postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sve odlučne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 38. stavak 3. i 4. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 – dalje: ZOVO), odnosno članka 164. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV).

 

              To stoga što je zahtjev tužiteljice za naknadu nužnih i korisnih troškova kojima je povećana vrijednost nekretnine - čest.zem. 1031, upisane u zk.ul.br 909 k.o. P. K., pa s tim u vezi i pozivanje tužiteljice na pravo zadržanja te nekretnine suprostavljen zahtjevu tuženika, kao suvlasnika predmetne nekretnine, da mu tužiteljica preda (vrati) posjed iste, a sve nakon što je pravomoćno odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ona stekla vlasništvo te nekretnine

 

              Polazeći od utvrđenja:

-          da je 4. rujna 1969. između prednice tuženika, sada pok. A. N. kao zakupodavca i prednika tužiteljice, sada pok. H. K., kao zakupoprimca sklopljen ugovor kojim je nekretnina čest.zem. 1031, zk.ul.br 909 k.o. P. K. dana na korištenje predniku tužiteljice kroz period od 50 godina,

-          da je prednik tužiteljice isplatio ugovorenu zakupninu od 16.866,00 dinara,

-          da je prednica tuženika dozvolila predniku tužiteljice da stupi u posjed predmetne nekretnine te da na istoj izgradi kuću za odmor, što je on, o svom trošku, i učinio sedamdesetih godina prošlog stoljeća,

-          da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine bila sve do smrti prednice tuženika,

-          da je tuženik suvlasnik u ½ dijela predmetne nekretnine, dok je suvlasnik u preostaloj ½ dijela iste V. T., koji nije obuhvaćen ovom tužbom,

-          da tržišna vrijednost predmetne nekretnine iznosi 1.170.000,00 kn,

-          da sva ulaganja prednika tužiteljice u predmetnu nekretninu predstavljaju nužne i korisne troškove,

-          da je od ukupno utvrđene vrijednosti nekretnine od 1.170.000,00 kn, trošak komunalnog doprinosa (78.577,78 kn), vodnog doprinosa (1.495,27 kn) i legalizacije objekta (10.423,88 kn) platio suvlasnik predmetne nekretnine V. T., pa da ukupna nužna i korisna ulaganja prednika tužiteljice u ovu nekretninu iznose 1.079.503,07 kn,

prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužiteljice da joj tuženik kao suvlasnik nekretnine u ½ dijela, na temelju članka 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), plati iznos od 539.751,53 kn, koliko iznosi ½ dijela vrijednosti nekretnine povećane nužnim i korisnim ulaganjima prednika tužiteljice u istu. U preostalom dijelu, do zatraženog iznosa od 783.895,71 kn, zahtjev tužiteljice odbijen je, kao neosnovan.

 

Međutim, polazeći od toga da tržišna vrijednost cijele nekretnine, prema nalazu i mišljenju vještaka, obuhvaća i tržišnu vrijednost sagrađene kuće (274.000,00 kn) i tržišnu vrijednost zemljišta (896.000,00 kn), drugostupanjski sud smatra da je neosnovano potraživanje tužiteljice da joj tuženik, kao suvlasnik zemljišta na kojem je kuća sagrađena, plati i tržišnu vrijednost samog zemljišta, slijedom čega smatra da je osnovan isključivo zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati polovicu vrijednosti nužnih i korisnih ulaganja u kuću, a to je iznos od 137.000,00 kn (1/2 dijela od 274.000,00 kn).

 

Tužiteljica u reviziji, pozivom na odluku ovog suda poslovni broj Rev-227/93 od 3. studenoga 1993., osporava shvaćanje drugostupanjskog suda da bi joj pripadala samo vrijednost ulaganja u objekt (kuću), s obzirom na to da se upravo izgradnjom objekta povećala vrijednost zemljišta. Osim što je izgradnjom objekta zemljište promijenilo namjenu (iz poljoprivrednog u građevinsko), za objekt je ishođeno pravomoćno rješenje o izvedenom stanju. Drugim riječima, da nije bilo ulaganja u samu kuću, vrijednost zemljišta bi bila daleko manja od one utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka, pa tužiteljica smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije uzeo u obzir i porast prometne vrijednosti zemljišta zbog ulaganja sredstava njezinih prednika u izgradnju kuće.

 

Odluka na koju se tužiteljica poziva nije komparabilna s činjeničnom i pravnom situacijom u ovom predmetu.

 

Naime, u tom je postupku utvrđeno da je tužitelj investirao u prizemlju obiteljske kuće tuženih na način da je taj prostor adaptirao u svrhu otvaranja restorana, a sudovi su mu, kod procjene vrijednosti ulaganja, priznali isključivo vrijednost pojedinih ulaganja, bez da su utvrdili za koliku je vrijednost ulaganjem sredstava tužitelja povećana prometna vrijednost stambenog objekta tuženih u vrijeme presuđenja.

 

Stoga je ovaj sud u odluci na koju se tužiteljica poziva, izrazio shvaćanje da bi visinu potraživanja trebalo utvrditi na način da se utvrdi za koliku je vrijednost ulaganjem sredstava tužitelja povećana vrijednost stambenog objekta tuženih.

 

U predmetu na koji se revidentica poziva, bilo je sporno je li ulaganjem u objekt povećana sama vrijednost objekta, jer bi u slučaju porasta vrijednosti stambenog objekta zbog tih ulaganja (koja se utvrđuje na način da se usporedi prometna vrijednost objekta prema cijenama u vrijeme presuđenja, a prema stanju prije ulaganja i prometna vrijednost objekta nakon ulaganja), tužitelj imao pravo na naknadu te povećane vrijednosti.

 

U konkretnom slučaju, povećana vrijednost zemljišta nije posljedica materijaliziranih ulaganja prednika tužiteljice u sam objekt, već je ista s jedne strane rezultat promjene zakonske regulative koja je omogućila legalizaciju nezakonito izgrađenih zgrada, a s druge strane promjene stanja na tržištu nekretnina. Dakle, ukoliko je i došlo do povećanja vrijednosti zemljišta na kojem je prednik tužiteljice izgradio kuću, to se povećanje dogodilo mimo njegovog posebnog doprinosa (ulaganja) u isto.

 

Stoga, i prema shvaćanju ovog suda, tužiteljica nema pravo zahtijevati od tuženika naknadu vrijednosti samog zemljišta, već ima pravo da joj se, kao poštenoj posjednici, naknade nužni troškovi te oni troškovi koje je njezin prednik uložio u izgradnju objekta na tom zemljištu, jer su to oni troškovi rada koji su uloženi u nekretninu tuženika i zbog kojih je uvećana njezina korist. 

 

Iako tužiteljica u uvodu revizije navodi kako odluku o glavnoj stvari pobija i u dijelu kojim je odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 244.144,18 kn, kao i u dijelu kojim je odbijena sa zahtjevom da joj pripada pravo zadržanja na nekretnini koja je predmet spora, u odnosu na te odluke ne daje nikakve razloge, pa kako ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, taj dio pobijane oduke nije ni bio predmet ispitivanja.

 

Slijedom svega navedenoga, neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, glede odluke o glavnoj stvari u odnosu na tužbeni zahtjev, valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka koju tužiteljica također pobija u reviziji, treba reći da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/2015-15 održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Prigodom zauzimanja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet spora – meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojim prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bila dopuštena revizija (tako i u odluci Rev-1353/11 od 17. studenog 2015.).

 

Valjalo je, stoga, na temelju odredbe članka 400. stavak 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 28. travnja 2020.