Poslovni broj: Gž-741/2019-2

Poslovni broj: Gž-741/2019-2

 

 

U  I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Općina Š., G., OIB: …, koja je zastupana po zakonskom zastupniku načelniku, a on po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., protiv tuženika A. K. iz G., koji je zastupan po punomoćniku N. J., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-9859/15 od 28. prosinca 2018., 28. travnja 2020.,   

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-9859/15 od 28. prosinca 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 60.300,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedini mjesečni iznos od 1.005,00 kn za razdoblje od uključivo mjeseca kolovoza 2010. do zaključno mjeseca kolovoza 2015. teku od svakog 5-tog u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena pa do isplate, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženiku podmiriti tužitelju parnične troškove, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

III. Dužan je tužitelj u roku 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 6.250,00 kn."

 

Protiv navedene presude tužitelj je pravodobno uložio žalbu, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja nije osnovana. 

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao vlasnika stana br. 6. u sjevernoj kući na etaži kata, istok, ukupne površine 67,38 m2, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje s blagovaonicom, dnevnog boravka, kupaonice i hodnika, a nalazi se u objektu sagrađenom na čest. zgr. 31 k.o. G., prema tuženiku za isplatom iznosa od 60.300,00 kuna za koji se tuženik, koristeći predmetni stan, neosnovano obogatio.

 

Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio:

 

da je tužitelj danas uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine tj. stana br. 6. u sjevernoj kući na etaži kata, istok, ukupne površine 67,38 m2, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje s blagovaonicom, dnevnog boravka, kupaonice i hodnika, a nalazi se u objektu sagrađenom na čest. zgr. 31, ZU 2427, k.o. G.,

- da je iz ugovora o ustupanju prava upravljanja stanova na korištenje od 16. listopada 1967., koji je sklopljen između tadašnje Općine S. i osnovne škole (dalje u tekstu: OŠ) „A. V.“ koja se danas zove OŠ G., razvidno da je predmetna zgrada „ex. škola“ 1967. bila u društvenom vlasništvu kojim je upravljala tadašnja Općina S. (članak I. ugovora),

- da je tim ugovorom tadašnja Općina S. ustupila na neodređeno vrijeme pravo davanja stanova na korištenje OŠ „A. V.“ G., Š.,

- da je OŠ A. V. G., Š. prihvatila ustupljeno pravo davanja stanova na korištenje te se obvezala da će stanove u toj zgradi (ex. školi) davati na korištenje isključivo svojim radnicima i to prema svom Pravilniku o davanju stanova na korištenje (čl. II. i IV. ugovora) – str. 24. spisa,

- da je OŠ A. V. G., Š., dodijeljeno samo pravo davanja na korištenje stanova u toj zgradi, dok je sama zgrada i dalje ostala osnovno sredstvo (prema današnjoj terminologiji i propisima vlasništvo) tadašnje Općine S. (čl. III. ugovora),

- da se tuženik 1988. zaposlio u OŠ „A. V.“ kao nastavnik biologije i kemije te da je i danas zaposlen na tom radnom mjestu,

- da je predmetni stan tuženiku kao nastavniku, dakle radniku OŠ A. V., Zbor radnih ljudi OŠ A. V. na sastanku održanom 12. siječnja 1988. dodijelio na korištenje predmetni stan, a nakon što je iz tog stana iselio prijašnji nastavnik Z. B. koji je prešao raditi u drugu školu (str. 25. spisa).,

- da su u vrijeme dodjele predmetnog stana na korištenje tuženiku članovi njegovog obiteljskog domaćinstva (prema tadašnjoj terminologiji članovi porodičnog domaćinstva) bili supruga K. A., sin K. S. i kći K. I., što proizlazi i obrazloženja zapisnika Zbor radnih ljudi OŠ „A. V.“ na sastanku održanom 12. siječnja 1988. (str. 26. spisa),

- da je od nekadašnje Općine S. nastala Općina Š. te je temeljem Odluke Vlade RH, Komisije Vlade RH za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija klasa: 940-01/95-01/0407 od 24. listopada 1996., vlasništvo predmetne zgrade (ex. škole) preneseno sa Općine S. na Općinu Š. koja se potom uknjižila kao vlasnik, a što sve proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige (str. 42. spisa),

- da u spisu ne priliježe niti jedan dokaz da je tuženiku, kao zaposleniku OŠ A. V. današnjeg naziva OŠ G., od strane škole, koja je ovlaštena dodjeljivati stanove na korištenje svojim zaposlenicima, oduzeto pravo korištenja predmetnog stana,

- da u spisu ne priliježe niti jedan dokaz da je ugovor iz 1967. sklopljen između tadašnje Općine S. (čiji je tužitelj pravni slijednik) i OŠ A. V. (današnjeg naziva OŠ G.) stavljen izvan snage tj. raskinut,

- da je Općina Š. vlasništvo predmetne zgrade stekla opterećeno pravom korištenja od strane učitelja i nastavnika tj. zaposlenika OŠ G., koji u pogledu stanova u toj zgradi imaju pravo korištenja na neodređeno vrijeme, a i sama škola ima neograničeno pravo da dodjeljuje te stanove na korištenje svojim zaposlenicima,

- da tuženik ne živi u tom stanu iz razloga što je taj stan prepustio sinu K. S. koji je u vrijeme kad je tuženiku dodijeljen predmetni stan na korištenje bio član njegovog domaćinstva te da tužitelj boravi u stanu u apartmanu u N.,

- da je tužitelju poznato da tuženik ne živi u predmetnom stanu, što proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja (str. 45. spisa).

 

Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio kako je tužitelj vlasnik predmetnog stana na čest. zgr. 31 k.o. G. te da je vlasništvo stekao od nekadašnje Općine S. Također je zaključio kako je tužitelj vlasništvo predmetnog stana stekao opterećeno tuženikovim pravom na korištenje, kao i da tuženik više ne živi u predmetnom stanu.

 

Stoga je prvostupanjski sud, zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka, ali nalazi ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim i pravilnom primjenom materijalnog prava, odluka u ovom predmetu bi bila jednaka. 

 

Prije svega treba reći da je pogrešno pravno shvaćanje tužitelja kako sporni odnos među strankama treba razriješiti primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kojima je uređen institut stjecanja bez osnove.

 

Naime, u konkretnom se slučaju radi o uporabi tuđe stvari koja je još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta).

 

Ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari,  tek u takvoj situaciji  valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba  koja je upotrijebila tuđu stvar  u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje. Izraženi pravni stav u skladu je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. listopada 2009. ( Su-IV-188/09-7).

 

Identično pravno shvaćanje o navedenom pitanju izraženo je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. studenoga 2013. kada je navedeno:

 

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima,  prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

 

Slijedom iznesenog o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari kada je moguća predaja nekretnine u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje se  prema odredbi članka 164. i članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst, dalje u tekstu: ZV), ali samo u slučaju kada tužitelj uz isplatu koristi tužbenim zahtjevom traži predaju nekretnine u posjed.

 

Iz utvrđenja suda proizlazi kako tuženik više nije u posjedu stana koji je u vlasništvu tužitelja, već ga posjeduje tuženikov sin i njegova supruga.

 

Stoga bi tužitelj, temeljem odredbe članka 164. ZV-a, imao pravo na naknadu koristi od tuženika, ali samo u slučaju da je tuženik bio nepošten posjednik. 

 

Presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-158/15 odbijen je tužbeni zahtjev kojim je ovdje tužitelj zahtijevao od ovdje tuženika iseljenje iz predmetne nekretnine. Iz obrazloženja predmetne odluke proizlazi kako ovdje tuženik više ne bi bio u posjedu predmetne nekretnine kao i da isti ima pravo na koje ga i nadalje ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine i to Odluku škole u kojoj je zaposlen od 12. siječnja 1988.    

 

U tom smislu je ukazati na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu B. protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev br. 42009/10) prema kojoj sklop postupka, i pod pretpostavkom da se ne radi o istovjetnom zahtjevu prema mjerodavnom domaćem pravu, a koji obuhvaća iste stranke i odnosi na iste pravne odnose i iste okolnosti, spada pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje po navedenom ugrozilo načelo pravne sigurnosti svojstvene članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13, 14 (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

 

Stoga ne bi bilo mjesta ponovnom utvrđivanju okolnosti vezanih za tuženikov posjed predmetne nekretnine kao niti na njegovo pravo na posjedovanje predmetne nekretnine.

 

Dakle, nesporno je kako tuženik ima pravo na korištenje predmetnog stana, što ga čini poštenim posjednikom stana.

 

U odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima navodi kako bi tuženik, bez obzira što je bio pošteni posjednik predmetnog stana ipak bio u obvezi plaćanja naknade tužitelju, za navesti je da je bila obveza tužitelja dokazati kako mu je tuženik, temeljem nekog pravnog odnosa, u obvezi plaćati naknadu za korištenja predmetne nekretnine, a što je on propustio učiniti.

 

Slijedom navedenoga,ovaj sud se ne može složiti sa zaključkom prvostupanjskog suda o promašenoj pasivnoj legitimaciji, tuženik je pasivno legitimiran, međutim, zato što je predmetni stan posjedovao na valjanom temelju, on je pošteni posjednik te nije u obvezi nadoknaditi tužitelju koristi od posjedovanja stana (članak 164. ZV-a)

 

Stoga je i pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbi članka 164. ZV-a, tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

 

Odluka o parničnom trošku je pravilno i zakonito odmjerena, sukladno odredbama članka 154. i 164. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa).

 

Slijedom naprijed iznesenog trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 28. travnja 2020.