1              Poslovni broj: Gž-1535/2019-2

Poslovni broj: Gž-1535/2019-2

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Mihu Mratoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. D. d.o.o., D., OIB:…, zastupan po direktoru I. R., Z., zastupan po punomoćniku odvjetniku S. B., Z., protiv tuženika L. d. J. D., OIB:…, zastupano po predsjedniku N. M., zastupan po punomoćniku odvjetniku Ž. S., S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj Pn-69/2018-16 od 17. travnja 2019., 28. travnja 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana, ukida se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj Pn-69/2018-16 od 17. travnja 2019. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku L. d. J. D., D., OIB:…, tužitelju B. D. d.o.o. iz D., OIB: … na ime naknade štete isplatiti iznos od 24.056,00kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od 05. rujna 2017. do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

Odlukom o trošku naloženo je tužitelju B. D. d.o.o., D., da tuženiku, naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 9.173,04kn (devet tisuća stotinu sedamdeset tri kune i četiri lipe), u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

Protiv citirane presude, pravodobno se žali tužitelj, pobijajući istu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), predlažući ovom sud žalbu usvojiti i presudu preinačiti u pobijanom dijelu.

 

U odgovoru na žalbu tuženik je osporio sve žalbene navode tužitelja.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj žalbeni sud utvrdio je da je ista opterećena apsolutno bitnom povredom parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Tom odredbom je predviđeno da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće nema razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Također, ovaj sud nalazi ostvarenim i relativno bitnu povredom postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. ZPP-a.

 

U ovom sporu tužitelj, kao korisnik zemljišta, traži od tuženika, kao lovoovlaštenika, naknadu imovinske štete nastalu od divljači zbog uništenih poljoprivrednih kultura.

 

Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud je utvrdio kako je tužitelj korisnik nekretnina na kojima je nastala šteta te da je na istima bio zasijan silažni kukuruz, nadalje je utvrdio kako je tužitelju šteta nastala od divljih svinja koje su došle iz lovišta kojim gospodari tuženik te da su tužitelj i tuženik poduzeli sve mjere zaštite usjeva, a tuženik lovišta, time da tužitelj nije poduzeo mjere zaštite silosa u koji je smješten silažni kukuruz i gdje se dogodila šteta. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je pozivom na odredbu članka 221.a ZPP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na odredbu članka 221.a ZPP-a s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao visinu štete.

 

U konkretnom slučaju tužitelj svoj zahtjev za naknadom štete temelji na odredbi članka 83. Zakona o lovstvu („Narodne novine“, broj 140/05, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16, 62/17, dalje u tekstu: ZL).

 

Odredbom članka 83. stavka 1. ZL-a, koji se primjenjuje u ovom sporu obzirom na vrijeme štetnog događaja (5. rujna 2017.), za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovoga Zakona bio obvezatan poduzeti.

 

Prema stavu ovog suda, u smislu odredbe članka 83 stavak 1. ZL-a, za štetu od divljači, lovoovlaštenik odgovara po načelu objektivne odgovornosti, pod uvjetom da je oštećeni vlasnik ili zakupnik poljoprivrednog zemljišta poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu Zakona o lovstvu bio dužan poduzeti.

 

Pitanje poduzimanja zakonskih mjera radi sprečavanja nastanka štete od divljači odlučno je kod odgovornosti lovoovlaštenika po načelu krivnje, no kako za ove štete lovoovlaštenik odgovara po objektivnom principu, nije odlučno da li je lovoovlaštenik poduzeo zakonske mjere zaštite, već je odlučno da li je ispunjen zakonski uvjet za njegovu objektivnu odgovornost za štetu.

 

U smislu odredbi ZL-a, primarno je obveza lovoovlaštenika poduzimati određene mjere za sprječavanje štete koju divljač može nanijeti ljudima ili imovini na zemljištima na kojima se prostire lovište (stavak 1.), dok je korisnik zemljišta dužan poduzimati propisane mjere radi sprječavanje štete od divljači (stavak 2.).

 

Dakle, u ovom predmetu je potrebno utvrditi da li je tužitelj poduzeo sve propisane radnje za sprječavanje nastanka štete.

 

Ovaj sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da bi šteta nastala od divljih svinja koje su došle iz lovišta kojim gospodari tuženik te da je tužitelj poduzeo sve mjere zaštite usjeva. Naglašava se kako zbog objektivne odgovornosti tuženika, u ovom konkretnom predmetu, nije potrebno utvrđivati da li je tuženik poduzeo sve potrebne mjere zaštite lovišta.

 

Međutim, za sada se ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nije poduzeo mjere zaštite silosa u koji je smješten silažni kukuruz kao niti stav prvostupanjskog suda prema kojem tužitelj u tijeku postupka nije dokazao visinu štete koju potražuje.

 

Naime, iz iskaza svjedoka I. R., kojeg je sud u potpunosti prihvatio kao vjerodostojan i i istinit proizlazi kako je cijela parcela ograđena električnim pastirom, a da su silažne piste betonski segmenti širine 2m, a visine 3m2 sa lijeve i desne strane zaliveni betonom i da se nalaze u sustavu farme tužitelja koja je ograđena žicom i električnim pastirom te pokrivena folijom. Nadalje, svjedok je iskazivao i kako su električni pastiri bili održavani.

 

Stoga, u situaciji kada sud u potpunosti prihvaća iskaz svjedoka kao istinit i vjerodostojan, ali u isto vrijeme zaključuje drugačije nego što li je svjedok iskazivao, postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Nadalje, sud je u tijeku postupka izvršio uvid u zapisnik o procjeni poljske štete sa slikama koji je sačinjen od strane od strane I. J., dipl. ing. agr., stalnog sudskog vještaka poljoprivredne struke. Iz spomenutog zapisnika, ali i iz same tužbe pa i iskaza svjedoka I. R., I. J. i M. K. proizlazi kako je tužitelju šteta nastala na usjevima silažnog kukuruza, na silažnoj masi u silosu i na foliji kojom je silos bio pokriven, međutim spomenute dokaze nije ocijenio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući kako nije dokazao visinu štete koja mu je nastala.

 

Takvim postupanjem prvostupanjskog suda - po ocjeni ovog suda - ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi člankom 8. i 221.a ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuje i tužitelj.

 

Primjena pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a dolazi u obzir samo kada sud na temelju izvedenih dokaza i njihove slobodne ocjene ne može sa sigurnošću utvrditi neku pravno relevantnu činjenicu za presuđenje. U konkretnom slučaju tužitelj je štetu, sukladno sačinjenom zapisniku o procjeni poljske štete, procijenio na ukupno 24.056,00 kuna i to za štetu na usjevima silažnog kukuruza 12.056,00 kuna, za štetu na silažnoj masi 11.000,00 kuna, za štetu na foliji kojom je silažna masa bila pokrivena 1.000,00 kuna, dok je tuženik visinu štete samo paušalno osporio.

 

Spomenuti nalaz predstavlja privatnu ispravu koja ima svoju dokaznu snagu te se je sud morao izjasniti zašto je ne prihvaća.

 

Kako zbog ostvarene naprijed navedene bitne povrede odredbe parničnog postupka i pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, pa ovaj sud ne može postupiti sukladno odredbi članka 373. a ZPP-a, valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja i osnovom odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će rukovodeći se činjeničnom osnovom tužbe, a u skladu s iznesenim stajalištem ovog suda, utvrditi činjenice o kojima odgovornost tuženika u smislu odredbi članka 83. ZL-a kao i činjenice o kojima ovisi visina naknade štete, temeljeći ih na već provedenim dokazima, kao i drugim dokazima ukoliko ih eventualno stranke u nastavku postupka predlože.

 

U Splitu 28. travnja 2020.