- 1 -

Broj: Jž-639/2019

 

 

 

  

 

Broj: Jž-639/2019

 

                                

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog M.S., kojeg brani D.P., odvjetnik u D., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 14/10 i 60/10) odlučujući o žalbi okrivljenog M.S., podnesenoj putem branitelja, protiv presude Prekršajnog suda u Dubrovniku, broj: 2. Pp J-171/2019 od 05. veljače 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 27. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              U povodu žalbe okrivljenog M.S., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci na način da se postupanje okrivljenog M.S. činjenično opisano u izreci pobijane presude pravno označava kao prekršaj iz čl. 20. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 137/09, 14/10 i 60/10).

 

II               Odbija se žalba okrivljenog M.S., kao neosnovana i prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

 

III               Temeljem odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), M.S. obvezan je naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

 

Pobijanom presudom okrivljeni M.S. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, te je okrivljeniku, temeljem istog propisa, izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana u koju kaznu je uračunato oduzimanje slobode okrivljenika kao 1 dan pa mu je ostalo za izdržati 14 dana, time da se okrivljeniku temeljem odredbe čl. 44. PZ-a primjenjuje uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini neki od prekršaja za koji se može izreći kazna zatvora te je okrivljenik oslobođen dužnosti naknade troška prekršajnog postupka.

 

Protiv te presude okrivljeni M.S. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći u bitnome da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je okrivljenik počinio prekršaj za koji se tereti, ističući da je cilj oštećene, imovina obitelji iako je on prepisao imovinu na pa su njihovi iskazi neistiniti te je sud trebao, dovodeći ih u vezu s nedvojbenom obranom okrivljenika, donijeti drugačiji zaključak pa predlaže ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalba je neosnovana.

 

Rješavajući o žalbi, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu navoda žalbe i odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a i utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. PZ-a, da nije nastupila zastara prekršajnog progona, dok je povrijeđena odredba prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti time da nisu počinjene povrede na koje žalitelj ukazuje.

 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je pravilno ocijenio.

 

Naime, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza svjedokinja Đ.S.,  supruge okrivljenika i T.S., kćeri okrivljenika, koje je prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, a u kojima nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti te provedenog suočenja, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode ponovio nasilje u obitelji čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 20. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, a na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Stoga su neosnovani navodi žalbe kojima okrivljenik želi umanjiti svoju odgovornost, pozivajući se na međusobne narušene odnose sa svjedokinjama zbog imovinskih pitanja, budući da isto ne može utjecati niti opravdati nedvojbeno utvrđeno protupravno ponašanje okrivljenika predmetne zgode, time da je i iz obrazloženja presude vidljivo da je prvostupanjski sud imao u vidu cjelokupnu obiteljsku situaciju između sudionika kritičnog događaja, te je u svjetlu iste prilikom ocjene izvedenih dokaza, jednakovrijedno i kritički razmotrio i obranu okrivljenika i iskaze svjedokinja, dakle, činjenice i dokaze koji okrivljenika terete i koje mu idu u korist, sukladno odredbama iz čl. 185. st. 7. PZ-a, slijedom čega je na temelju provedenih dokaza i svih pravno relevantnih činjenica, donio na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku.

 

Ispitivanjem po službenoj dužnosti na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, utvrđeno je da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi (izreci i obrazloženju) pogrešno pravno označio protupravno ponašanje okrivljenika kao prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine broj: 70/17). Naime, sukladno čl. 3. st. 1. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, dakle, budući se inkriminirani prekršaj dogodio dana 18. studenog 2017., treba primijeniti i pravno kvalificirati prekršaj prema odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 137/09, 14/10 i 60/10) koji je bio na snazi u to vrijeme. Nadalje, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 3. st. 2. PZ-a prema kojoj, ukoliko se zakon promijeni nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja odluke o prekršaju, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja, jer odredba čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17), ni po zakonskom opisu, a ni po propisanoj kazni, ne predstavlja „blaži propis“.

 

Stoga, budući je okrivljenik ponašanjem opisanim u izreci pobijane presude, ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 20. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, ponovio nasilje u obitelji, a kako to proizlazi iz činjeničnog opisa izreke, trebalo je, po službenoj dužnosti, preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci kao pod točkom I izreke ove presude.

 

Iako okrivljenik u žalbi ne navodi da pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena kazna zatvora u minimalnom trajanju propisana za tu vrstu prekršaja, uz primjenu mjere upozorenja – uvjetne osude tako da se izrečena zatvorska kazna neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od godine dana ne počini neki od prekršaja za koji se može izreći kazna zatvora, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 207. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 27. travnja 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                         Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                             Goranka Ratković, v.r.