1              Poslovni broj: 12 UsI-1700/2019-4

 

 

 

 

                                        

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

  Rijeka, Erazma Barčića 5

 

Poslovni broj: 12 UsI-1700/2019-4

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kuruzović, u upravnom sporu tužitelja I. H. iz P., P., zastupanog po opunomoćenicima iz O. d. R. i p. d.o.o., odvjetnicima u Z., D., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, radi zastupničke mirovine, 27. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/19-01-03303687478, URBROJ: 341-99-05/3-19-000940 od 27. studenog 2019.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/19-01/03303687478, URBROJ: 341-99-05/3-19-000940 od 27. studenoga 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 140-02/18-01/03303687478, URBROJ: 341-25-05/3-18-117361 od 26. rujna 2018. Tim istim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je priznato počevši od 23. kolovoza 2014. pravo na zastupničku mirovinu u svoti od 7.984,89 kuna mjesečno, isplata koje mirovine pripada tužitelju počevši od 18. studenoga 2014., kao prvog slijedećeg dana nakon prestanka osiguranja.

 

Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 27. studenoga 2019. tužitelj je pravodobno podnio tužbu koja je kod ovog Suda zaprimljena 23. prosinca 2019. pod poslovnim brojem 12 UsI-1700/2019. Tužitelj je u tužbi u bitnome naveo da istu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer da mu je pravo na mirovinu pogrešno priznato od 23. kolovoza 2014., držeći da mu je valjalo priznati pravo na zastupničku mirovinu u skladu s točkom 49.1. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-4113/08 od 12. kolovoza 2014. (u daljnjem tekstu Odluka Ustavnog suda). Istaknuo je da mu je isplata određena tek od 18. studenog 2014. protivno načelu iz članka 14. stavka. 2. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj su svi pred zakonom jednaki, zbog čega ga se stavlja u nejednak položaj s građanima koji su prema ranije važećim zakonima stekli pravo na zastupničku mirovinu, držeći da je diskriminiran u odnosu na ostale građane koji su to pravo stekli. Stoga je tužitelj predložio u tužbenom zahtjevu da se osporavano rješenje tuženika poništi.

 

U odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 24. veljače 2020. tuženik je u bitnome ostao kod navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, pojasnivši da prema članku 55. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 99/99, 29/02 i 49/02, u daljnjem tekstu Ustavni zakon) ukinuti zakon i drugi propisi, odnosno pojedine njegove odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Istaknuo je da je Odluka Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. objavljena u Narodnim novinama 23. kolovoza 2014., a da je tužitelj zahtjev za priznanje prava na mirovinu podnio 3. rujna 2014., zbog čega se tužitelju predmetno pravo može priznati tek od 23. kolovoza 2014. jer su do tada bile na snazi odredbe Zakona o pravima dužnostima zastupnika dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru („Narodne novine“, broj: 12/12). Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

Kako činjenice među strankama nisu sporne, već je sporna samo primjena prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je ovaj upravni spor riješen bez održavanja rasprave na temelju odredbe članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS) u svezi s odredbom članka 8. ZUS-a kojom je propisano da će Sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku (načelo učinkovitosti).

 

Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i spisu predmeta upravnog postupka, utvrđeno je, da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1895/17-2 od 15. veljače 2018. poništena ovosudna presuda poslovnog broja 4 UsI-361/16-7 od 30. ožujka 2017., da su poništena rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: 140-02/15-03/OB: 03303687478, URBROJ: 341-99-06/2-15/1857 od 5. veljače 2016. i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli-Pola, klasa: 140-02/14-03/OB: 03303687478, URBROJ: 341-13-06-/2-14-015229 od 22. siječnja 2015., da je predmet vraćen nadležnom tijelu na ponovni postupak, uz uputu prvostupanjskom tijelu da u ponovnom postupku odluči o pravu tužitelja na zastupničku mirovinu primjenom članka 2. citiranog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru, da ima u vidu stajalište Ustavnog suda izraženo u točci 49.1 citirane odluke. Utvrđeno je, da je tužitelj zahtjev za priznanje prava na zastupničku mirovinu podnio 3. rujna 2014., da postupak za ostvarivanje prava na mirovinu nije pokrenut prije objave odluke Ustavnoga suda, da je postupak za ostvarivanje prava podnesen nakon objave odluke Ustavnog suda, da je odluka Ustavnog suda objavljena u Narodnim novinama 23. kolovoza 2014., da je osiguranje tužitelja prestalo 17. studenoga 2014. Utvrđeno je, da je tužitelj rođen 13. svibnja 1957., da je do 23. kolovoza 2014. navršio 57 godina života, da je obnašao zastupničku dužnost u II. i III. sazivu Hrvatskog sabora u vremenu od 7. rujna 1992. do 27. studenoga 1990., da je tužitelju 27. studenoga 1999. prestao zastupnički mandat u Hrvatskom saboru, da je tužitelj na dan podnošenja zahtjeva bio u osiguranju. Utvrđeno je, da mirovinski staž tužitelja koji se računa za stjecanje određivanja zastupničke mirovine do 22. kolovoza 2014. ukupno iznosi 25 godina, 1 mjesec i 10 dana, da su u mirovinski staž utvrđena razdoblje staža osiguranja od 1. travnja 1981. do 22. kolovoza 2014. s prekidima, da je tužitelj ispunio uvjete za priznanje prava na zastupničku mirovinu, da je tužitelju pravo na isplatu mirovine određene prema članku 37. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, u daljnjem tekstu ZOMO), nakon čega je prvostupanjsko tijelo odlučilo o zahtjevu tužitelja na način pobliže naveden u izreci tog rješenja. Utvrđeno je, da je tužitelj izjavio žalbu protiv gore navedenog prvostupanjskog rješenja, da je tuženik o žalbi tužitelja odlučio na način da je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje, nakon čega je tužitelj osporavajući zakonitost rješenja tuženika pokrenuo upravni spor, koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovana.

 

Prema točki 49.1. Odluke Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. dan nakon objave te odluke u Narodnim novinama svaki zastupnik koji je obnašao zastupničku dužnost prije 22. prosinca 2011., a do tog dana nije ostvario pravo na zastupničku mirovinu, ima pravo na zastupničku mirovinu prema propisima koji su važili u vrijeme kad je obnašao zastupničku dužnost bez obzira na u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na zastupničku mirovinu.

 

Odredbom članka 55. stavkom 1. Ustavnog zakona propisano je da će Ustavni sud ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom, odnosno drugi propis ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom i zakonom.

 

Odredbom članka 55. stavkom 2. Ustavnog zakona propisano je da ukinuti zakon i drugi propis odnosno njihove ukinute odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama, ako Ustavni sud ne odredi drugi.

 

Suprotno navodima tužitelja iz tužbe u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju pravo na mirovinu priznato počevši od 23. kolovoza 2014. te je određeno da isplata mirovine tužitelju pripada od 18. studenog 2014., odnosno nakon prestanka osiguranja imajući u vidu da je tužitelj bio u osiguranju sve do 17. studenog 2014., a što će biti obrazloženo u nastavku.

 

Naime, iz spisa predmeta upravnog postupka razvidno je da je tužitelj 3. rujna 2014. podnio prvostupanjskom tijelu zahtjev za priznanjem prava na zastupničku mirovinu, odnosno nakon što je objavljena Odluka Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. u Narodnim novinama, slijedom čega je postupak za ostvarivanje prava na mirovinu pokrenut nakon objavljivanja predmetne odluke u Narodnim novinama 23. kolovoza 2014. Gore citiranom odredbom članka 55. stavkom 2. Ustavnog zakona jasno je propisano kada ukinuti zakoni i drugi propisi prestaju važiti, odnosno isti prestaju važiti danom objave odluke u Narodnim novinama, slijedom čega je tužitelju valjalo priznati pravo na zastupničku mirovinu s 23. kolovoza 2014., odnosno od dana kada je Odluka Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. objavljena u Narodnim novinama.

 

Osim toga, točkom 49.1. Odluke Ustavnog suda od 12. kolovoza, a na koju se tužitelj poziva u tužbi, određeno je da se zastupniku koji je obnašao zastupničku dužnost prije 22. prosinca 2011. priznaje pravo na zastupnički mirovinu prema propisima koji su važili u vrijeme kada je obnašao zastupničku dužnost, bez obzira na vrijeme podnošenja zahtjeva, slijedom čega je zastupnicima koji su obnašali zastupničku dužnost prije 22. prosinca 2011. omogućeno podnošenje zahtjeva za priznanjem prava na zastupničku mirovinu, uz primjenu propisa koji su bili na snazi u vrijeme obnašanja zastupničke dužnosti. Međutim, netom navedenom točkom Odluke Ustavnog suda nije određeno otkada se podnositelju zahtjeva, odnosno ovdje tužitelju priznaje pravo na zastupničku mirovinu.

 

Nastavno, kako je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva (3. rujna 2014.) bio u osiguranju i to sve do 17. studenog 2014., to tužitelju pravo na isplatu mirovine pripada od prvog sljedećeg dana nakon prestanka osiguranja, odnosno od 18. studenog 2014. u skladu s odredbom članka 37. ZOMO-a. Stoga, imajući u vidu netom navedeno, to je pravilno tuženik odlučio o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, iz kojeg razloga je osporavano rješenje tuženika ocijenjeno zakonitim.

 

U odnosu na prigovor tužitelja da je diskriminiran i stavljen u nejednaki položaj valja ukazati tužitelju da se isti nije pozvao na niti jednu osnovu prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12, u daljnjem tekstu Zakon), iz kojeg razloga se prigovor tužitelja nije mogao ispitati. Također, činjenica da su javnopravna tijela riješila ovu upravnu stvar primjenjujući načelo zakonitosti ne znači diskriminaciju niti stavljanje tužitelja u nejednaki položaj budući su javnopravna tijela dužna rješavati upravne stvari u skladu s načelom zakonitosti sadržanim u odredbi članka 5. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09, u daljnjem tekstu ZUP). Prema načelu zakonitosti javnopravno tijelo rješava upravnu stvar na temelju zakona i drugih propisa te općih akata donesenih na temelju zakonom utvrđenih javnih ovlasti, slijedom čega javnopravno tijelo nije moglo riješiti ovu upravnu stvar na drugačiji način, odnosno na način na koji to tužitelj predlaže u tužbi.

 

Stoga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude. 

 

U Rijeci 27. travnja 2020.

 

                                                                                             S u t k i n j a

 

                                                                                            Marija Renner Jakovljević, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.