1

              Poslovni br. 18 Povrv-264/19-9

 

                           

 

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

              Trgovački sud u Osijeku, po sucu mr.sc. Mirjani Baran, kao sucu pojedincu, a na prijedlog višeg sudskog savjetnika Augustina Jalšovec u pravnoj stvari tužitelja G. D. M., O.: …, D. M., V. 1, zastupano po punomoćnici Ž. K.-T., odvjetnici iz V., M. G. 8, protiv tuženika A. d.o.o., za poljoprivredu, proizvodnju i usluge, OIB: …, D. M., A. Š. 4, zastupano po  punomoćniku D. M., odvjetniku iz O., E. avenije 18, radi isplate iznosa od 136.942,08 kn, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 12. ožujka  2020. u nazočnosti tužiteljeva i tuženikova punomoćnika, na ročištu za objavu sudske odluke dana 27. travnja 2020., 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika J. G. iz V., poslovni broj Ovrv-2/2019 od 14.02.2019 u dijelu u kojem je naloženo tuženiku A..o.o., za poljoprivredu, proizvodnju i usluge, OIB: …, D. M., A. Š. 4, platiti tužitelju G. D. M., OIB: …, D. M., V. 1, iznos od 68.472,00 kn (šezdesetosamtisućačetristosedamdesetdvije kune) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. rujna 2016 godine do namirenja po stopi koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena sukladno čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, te iznos od 68.470,08 kn ( šezdesetosamtisućačetristosedamdesetkuna i osamlipa) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2016 godine do namirenja po stopi koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena sukladno čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, te da mu naknadi troškove ovršnog postupka  u iznosu od 5.349,28 kn ( pettisućatristočetrdesetdevetkuna i dvadesetosamlipa), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 14.02.2019 do namirenja  tražbine u cijelosti po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društva izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od osam dana.

 

 

II. Djelomično se ukida platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika J. G. iz V., poslovni broj Ovrv-2/2019 od 14.02.2019, za predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.912,50 kn (tisućudevetstodvanaestkuna i pedesetlipa), pa se tužbeni zahtjev u tome dijelu odbija.

 

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.219,00 kn (devettisućadvjestodevetnaest kuna) u roku osam dana.

 

 

Obrazloženje

             

                            Tužitelj je, kao ovrhovoditelj podnio protiv tuženika, kao ovršenika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate ukupnog iznosa od 136.942,08 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima.  Javni bilježnik J. G. iz V., donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: Ovrv-2/2019 od 14.02.2019. Po prigovoru tuženika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga pred ovim sudom.

 

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi kako se potraživanje tužitelja od tuženika u ovoj pravnoj stvari odnosi na neplaćenu zakupninu javnih površina  temeljem Ugovora o osnivanju prava građenja sklopljenog među strankama dana 30.11.2011 i 19.12.2012, a za razdoblje 2012., 2013., 2014., i 2015., u iznosu od 68.472,00 kn. Nadalje tužitelj potražuje od tuženika i komunalni doprinos temeljem naprijed navedenih ugovora u iznosu od 68.470,08 kn i to za 2014 godinu. Nadalje ističe kako je tuženik kao ovlaštenik prava građenja na zemljištu u vlasništvu tužitelja bio dužan prilikom javljanja na javni natječaj provjeriti stanje infrastrukture potrebne za izgradnju građevine, te je bio dužan izgraditi ugovorenu građevinu u roku od 3 godine od potpisivanja predmetnih ugovora. Nadalje, ističe kako je tuženik bio ovlašten raskinuti predmetne ugovore ukoliko je znao da ne može izgraditi građevinu, te da je u bio u posjedu predmetnih čestica za vrijeme trajanja naprijed navedenih ugovora.

 

Navodi kako tuženik naprijed navedeno dugovanje nije podmirio te stoga predlaže sudu u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev.

             

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U prigovoru na rješenje o ovrsi i u daljnjem tijeku postupka u bitnom ističe kako je predmetno tužiteljevo potraživanje neosnovano i neutemeljeno iz razloga što je tuženik sa tužiteljem dana 20.12.2011 sklopio Ugovor o osnivanju prava građenja za zemljište u industrijskoj zoni tužitelja. Ističe kako je tuženik uložio značajna sredstva za izgradnju elaborata, i dokumentacije za izgradnju sabirno-logističkog sredstva za biomasu, a uložio je i značajna sredstva za nabavu adekvatne opreme za pogon. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj nije osigurao potrebnu infrastrukturu za izgradnju predmetnog pogona iako je u više navrata obećao riješiti taj problem, te slijedom toga tuženik nije bio u mogućnosti izgraditi predmetnu građevinu u ugovorenom roku, pa stoga predlaže sudu ukinuti pobijano rješenje o ovrsi. Ističe kako u postupku nije sporna visina tužbenog zahtjeva nego pravna osnova istoga.

 

              U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u: vjerodostojnu ispravu- karticu subjekta ( list 8-9), izvansudsku nagodbu ( list 16), Ugovor o osnivanju prava građenja ( list 18-21), izvadak iz z.k. ( list 22), izvod iz katastarskog plana ( list 23-24), lokacijsku dozvolu ( list 25-26), potvrdu glavnog projekta ( list 27-29) , Ugovor o osnivanju prava građenja ( list 32-36),izvadak iz z.k. ( list 37), rješenje  o visini komunalnog doprinosa ( list 38-39 spisa), izjavu tužitelja od 02.05.2016 ( list 41-42) te je saslušao svjedoke S. V. i S. H., te je saslušao z.z. tuženika Đ. P. u svojstvu stranke.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 68.472,00 kn za neplaćenu naknadu za korištenje javnih površina od strane tuženika (zakupninu), za 2012., 2013.,2014., i 2015., te iznosa od 68.470,08 kn za neplaćeni komunalni doprinos od strane tuženika za 2014., zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te za isplatu ovršnih troškova, kao i parničnih troškova sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Cijeneći izvedene dokaze, te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, sud je utvrdio da je tužiteljev zahtjev osnovan.

 

Među strankama je nesporno da su iste upisom u zemljišne knjige, a na temelju Ugovora o osnivanju prava građenja od 30.prosinca 2011. osnovale pravo građenja u korist tuženika na nekretninama u vlasništvu tužitelja, upisanim u zk.ul.3243.k.o. D. M., kč.br. 1121/7 i zk.ul. 1350. k.o. D. M., kč.br. 1121/10, te Ugovora o osnivanju prava građenja od 19.prosinca 2012., na nekretninama upisanim u: zk.ul. 1350, k.o. D. M., kč.br.1121/11., a radi izgradnje logističkog centra i  postrojenja za preradu drvnog otpada i biomase.

 

Među strankama također nije niti sporno da tuženik u ugovorenom roku od 3 godine, nije izgradio građevinu koju je isti temeljem gore navedenih ugovora bio u obvezi izgraditi na naprijed navedenim zemljišnim  česticama u vlasništvu G. D. M., a na kojima je zasnovano pravo građenja. Među strankama također nije sporno da tuženik, odnosno ovlaštenik prava građenja nije tužitelju - vlasniku predmetnih nekretnina, platio utuženi iznos naknade za korištenje tih nekretnina (zakupa javnih površina), te utuženi iznos komunalnog doprinosa, te slijedom toga nije sporna niti visina tužiteljevog potraživanja. Nadalje među strankama također nije niti sporno da je tuženik bio za vrijeme trajanja ugovornog odnosa u posjedu naprijed navedenih nekretnina na kojima je zasnovano pravo građenja.

 

Među strankama je međutim sporno da li je tuženik u obvezi plaćati naknadu za korištenje tih nekretnina (zakupninu) , te komunalni doprinos, budući da tuženik smatra da isti nije u obvezi platiti utuženi iznos iz razloga što tužitelj nije ispunio svoju obvezu dovođenja infrastrukture potrebne za izgradnju predmetne građevine, te slijedom toga tuženik nije mogao ispuniti svoje ugovorne obveze. Nasuprot tome, tužitelj ističe da je tuženik od potpisivanja predmetnih ugovora bio cijelo vrijeme u posjedu predmetnih nekretnina, da su predmetni ugovori proizvodili pravne učinke u utuženom razdoblju, te mu je slijedom toga izdano i Rješenje o komunalnom doprinosu za 2014 ( list 38-39), te je ujedno i u obvezi platiti naknadu za korištenje nekretnina na kojima je osnovano pravo građenja ( zakupninu).

 

Uvidom Ugovore o osnivanju prava građenja od 30.prosinca 2011 ( list 18-21) i od 19.prosinca 2012. (list 32-36) i izvatka iz zemljišnih knjiga ( list 22 i 37) sud je utvrdio kako su stranke u ovome postupku osnovale pravo građenja u korist tuženika na nekretninama u vlasništvu tužitelja upisanim u: zk.ul.3243.k.o. D. M., kč.br. 1121/7, zk.ul. 1350. k.o. D. M., kč.br. 1121/10, i zk.ul. 1350, k.o. D. M., kč.br.1121/11,  a radi izgradnje logističkog centra i postrojenja za preradu drvenog otpada i biomase.

Nadalje, člankom II. naprijed navedenih ugovora određeno je da se stjecatelj prava građenja obvezuje vlasniku zemljišta plaćati godišnju naknadu u visini od 2,00 kn prema četvornom metru, dok je člankom IV. istih ugovora među strankama određeno kako se pravo građenja osniva u trajanju do tri godine, da je u tome roku tuženik dužan izgraditi predmetnu građevinu, te je člankom VI. određeno da pravo građenja prestaje iz razloga navedenima u čl. 292.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Člankom XII. istih ugovora određeno da stjecatelj prava građenja  stupa u posjed odmah nakon potpisivanja predmetnih ugovora, te da snosi sve obveze s naslova prava građenja.

 

Radi pojašnjenja poslovnog odnosa među strankama, kao i međusobnih preuzetih obveza tužitelja i tuženika sud je u tijeku postupka na ročištu održanom 12.ožujka 2020 saslušao predložene svjedoke S. V. i S. H., te z.z. tuženika Đ. P. u svojstvu stranke.

 

              Svjedok S. V. tako je na naprijed navedenom ročištu izjavio kako je isti u svojstvu tadašnjeg gradonačelnika G. D. M. sa tuženikom potpisao navedene Ugovore o osnivanju prava građenja radi izgradnje predmetne građevine. Nadalje istaknuo je kako je radi potrebe razvoja poduzetništva u D. M. sa više poduzetnika osnovano pravo građenja na parcelama u industrijskoj zoni G. D. M., no da na nekim parcelama, među kojima su i parcele na kojima je zasnovano predmetno pravo građenja u korist tuženika, nije postojala potrebna infrastruktura budući da su iste predstavljale rubnu industrijsku zonu. Napominje kako je grad sukladno svojim mogućnostima pokušavao osigurati potrebnu infrastrukturu, te ističe kako je infrastrukturu za te parcele na kojima ona nije postojala mogao osigurati samo G. D. M. zajedno sa određenim ministarstvima, odnosno državnim tvrtkama poput HEP-a. Ujedno napominje  da su pojedini poduzetnici odustali od gradnje na tim parcelama u industrijskoj zoni budući da grad nije osigurao potrebnu infrastrukturu, te da se u vrijeme kada je isti bio gradonačelnik nije plaćalo plaćanje komunalne naknade od poduzetnika kojima nije bila osigurana infrastruktura.

 

              Nadalje, sud je na istom ročištu saslušao i svjedoka S. H., sadašnju pročelnicu Upravnog odijela G. D. M., a koja je iskazala kako je ista zaposlena dana 01.10.2013., u G. D. M., tako da nema neposrednih saznanja oko potpisivanja predmetnih ugovora sa tuženikom, međutim da ima saznanja da je u javnom natječaju ( javnom pozivu) za osnivanjem prava građenja, poduzetnicima bilo naznačeno kako se zemljišne čestice uzimaju u viđenom stanju, te ističe kako ista nema saznanja da je tuženik nakon potpisivanja ugovora pokušao ishoditi potrebu infrastrukturu budući da u takvim pregovorima nije sudjelovala. Ista napominje da tuženik od vremena kada je ista zaposlena u gradu D. M. nije imao zahtjeva za raskidom predmetnih ugovora o osnivanju prava građenja. Ističe kako je grad D. M. jednom godišnje izdavao tuženiku račune za zakup predmetnih čestica koje tuženik nije osporavao, te je izdavao Rješenja o komunalnoj naknadi koja tuženik također nije osporavao. Ističe kako je Grad raskinuo predmetne ugovore o osnivanju prava građenja sa tuženikom zbog proteka roka, te da je tuženik cijelo vrijeme bio u posjedu predmetnih nekretnina do raskida. Nadalje, napominje kako je tuženik potpisom izvansudske nagodbe sa tužiteljem ( sa lista 16 ) priznao predmetni dug, te da se komunalni doprinos sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu odnosi na točno određene stavke poput održavanja groblja, parkirališta, javne rasvjete, te da se slijedom toga komunalni doprinos ne odnosi na komunalnu infrastrukturu, odnosno dovođenje struje, vode, plina poduzetnicima.

             

Sud je na ročištu održanom 12.03. 2020 saslušao i z.z. tuženika Đ. P. u svojstvu stranke. Isti je u svome iskazu istaknuo kako u vrijeme kada je isti preuzeo u posjed zemljišta na kojima je trebao sagraditi građevinu, nije postojala potrebna infrastruktura za gradnju, da ne postoji ni danas, te da mu je prilikom javljanja na predmetni javni natječaj za osnivanje prava građenja bilo poznato da na tim parcelama ne postoji potrebna infrastruktura, međutim smatrao je da će Grad osigurati potrebnu infrastrukturu. Također navodi da je grad za vrijeme trajanja ugovora osigurao cestu i plin na tim parcelama, te da je pokušavao iznaći dogovor sa Gradom međutim da isti nisu bili u mogućnosti osigurati svu potrebnu infrastrukturu.

 

              Tuženik je također na poseban upit suda istaknuo kako nije osporavao račune za zakup niti račune za komunalni doprinos te je ujedno i potpisao izvansudsku nagodbu dana 22.01.2016 sa tužiteljem, budući da je i dalje namjeravao izgraditi predmetnu građevinu. Napominje kako je nakon potpisivanja izvansudske nagodbe, dakle nakon 22.01.2016., zaprimio od Općinskog suda rješenja kojim je obrisano pravo građenja na predmetnim česticama.

 

              Slijedom svega iznijetoga, valja istaknuti da je člankom 292.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12, 152/14) određeno je da pravo građenja prestaje propašću stvari, ovlaštenikovim odreknućem, istekom roka i ispunjenjem raskidnog uvjeta, zaštitom tuđeg povjerenja, prestankom korisnika, rasterećenjem i ukinućem.  Nadalje, st.2. istoga članka određeno je da pravo građenja upisano u zemljišnoj knjizi  prestaje kad zbog razloga iz st.1., isto bude izbrisano kao teret na zemljištu opterećenom tim pravom i kao posebno zemljišno-knjižno tijelo.

 

              Budući da su stranke ugovorile da pravo građenja na predmetnim nekretninama  prestaje iz razloga određenim čl. 292.st.1, te da je tužitelj  izjavom od dana 02. svibnja 2016. (list 41-42), utvrdio kako tuženik u ugovorenom roku od tri godine nije sagradio predmetnu građevinu za koju je osnovano pravo građenja na kč.br. 1127/7 i 1127/10, upisanim  u zk.ul. 3243 i zk.ul. 3433 k.o. D. M., te je zatražio brisanje prava građenja zasnovano u korist tuženika na tim česticama, a posebice što iz iskaza z.z. tuženika proizlazi kako isti nije sukladno svojem ovlaštenju iz čl.291.st.1 i st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zatražio odreknuće od prava građenja ili raskid predmetnih ugovora o osnivanju prava građenja, a podredno tome niti brisanje toga prava iz zemljišnih knjiga, nego da je nakon potpisivanja izvansudske nagodbe od dana 22.01.2016., zaprimio rješenja Općinskog suda kojim je obrisano pravo građenja na predmetnim nekretninama na kojima je zasnovano prvo građenja, proizlazi da je pravo građenja na tim česticama bilo upisano i nakon 22.01.2016. godine, te da isto pravo nije bilo do tada obrisano kao teret na zemljištu opterećenom tim pravom i kao posebno zemljišno-knjižno tijelo.

 

Slijedom toga, proizlazi da je osnovano  utuženo potraživanje tužitelja koje se odnosi na naknadu za korištenje predmetnih nekretnina na kojima je osnovano pravo građenja ( zakupnina) za 2012., 2013., 2014., i 2015., godinu, te komunalnu naknadu za 2014., budući da niti jedna od strana do 2016. godine, nije zatražila raskid predmetnih ugovora i brisanje prava građenja iz zemljišnih knjiga sukladno čl.291.st.1 i st.2, te su stoga potpisani ugovori o osnivanju prava građenja od dana 30.12.2011., i 19.12.2012., bili na snazi i proizvodili pravni učinak u utuženom razdoblju, sve dok isto pravo građenja tijekom 2016. nije bilo obrisano u zemljišnim knjigama.

 

Nadalje, člankom 281.st.2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima određeno je da je nositelj prava građenja dužan vlasniku zemljišta plaćati mjesečnu naknadu za zemljište u iznosu prosječne zakupnine za takvo zemljište, ako nije što drugo određeno, a kako su stranke u čl. II predmetnih ugovora, ugovorile naknadu u iznosu od 2.00 kn po četvornom metru zemljišta, te da visina tužiteljeva potraživanja među strankama nije sporna, da se potraživanje tužitelja u ovome postupku odnosi na naknadu za korištenje predmetnih nekretnina za koje je osnovano pravo građenja (zakupninu) za 2012., 2013., 2014., 2015, kada su potpisani ugovori proizvodili pravne učinke, sud je utvrdio kako se tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa neplaćene naknade za korištenje javnih površina ( zakupnine)  temeljem Ugovora o osnivanju prava građenja za utuženo razdoblje  u iznosu od 68.472,00 kn ukazuje osnovanim.

 

Nadalje, člankom 77. Zakona o komunalnom doprinosu („Narodne novine“ 68/18,110/18, 32/ 20) određeno je da isti doprinos plaća  investitor ako je na njega pisanim ugovorom prebačena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, a budući da su u članku XI. predmetnih ugovora o osnivanju prava građenja stranke ugovorile, da se stjecatelj prava građenja ( ovdje tuženik) obvezuje plaćati sve obveze sa naslova prava građenja, tako je isti u obvezi i platiti naknadu za komunalni doprinos u razdoblju dok predmetni ugovori o pravu građenja proizvode pravne učinke, te je stoga zahtjev tužitelja za isplatom iznos  komunalnog doprinosa za 2014., u iznosu od 68.470,08 kn osnovan.

 

Ovdje valja još jednom istaknuti kako je z.z. tuženika na poseban upit suda istaknuo kako isti sve do ovoga postupka, nije osporavao ovdje utuženu tražbinu sa osnove zakupnine, a niti rješenja o komunalnom doprinosu, budući da je i nadalje namjeravao izgraditi građevinu, te se slijedom toga nije odreknuo prava građenja u utuženom razdoblju, niti je pokušavao raskinuti predmetne ugovore, sukladno svome ugovorenom i zakonskom ovlaštenju iz čl. 291.st.1 i st.2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Isto tako uvidom u predmetne ugovore o osnivanju prava građenja, sud nije utvrdio postojanje ugovorene obveze G. D. M. da osigura potrebnu infrastrukturu na parcelama na kojima je osnovano pravo građenja u korist tuženika, a tuženiku je u vrijeme javljanja na predmetni natječaj ( javni poziv za zasnivanjem prava građenja) bilo poznato u kojem stanju se infrastrukturnom stanju nalaze predmetne parcele, a što proizlazi iz iskaza svjedoka S. H. i z.z. tuženika Đ. P..

 

Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev se ukazuje osnovanim u ovom dijelu i valjalo ga je prihvatiti te primjenom odredbe čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 dalje: ZPP)  platni nalog iz rješenja o ovrsi u tome dijelu održati na snazi kao u točki I. izreke presude. Sud je ujedno tužitelju priznao i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 29. st. 1. i 2.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) od dospijeća pa da isplate, te nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.349,28 kn ( pettisućatristočetrdesetdevetkuna i dvadesetosamlipa) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

 

Tužitelju nije priznat               predvidivi trošak ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 1.912,50 kn (tisućudevetstodvanaestkuna i pedesetlipa), iz razloga što je tuženik na rješenje o ovrsi izjavio prigovor, te radnje predvidivog troška ovrhe specificirane u predmetnom Rješenju o ovrsi, nisu niti obavljene, te je stoga odlučeno kao u točki II. izreke.

 

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.st.1. i st.2.  ZPP-a.  Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12 dalje: Ot) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11 i 157/13).

                           

Sud je tužitelju priznao i parnični  trošak u ukupnom iznosu od 9.219,00 kn, a koji se odnosi na za zastupanje punomoćnika na ročištima održanim dana 05.12.2019. u iznosu od 2.500,00 kn, dana 28.01.2020 u iznosu od 2.500,00 kn, te dana 12.03.2020  u iznosu od 2.500,00 kn te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.719 kn.

 

Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

             

 

U Osijeku 27. ožujka  2020.

 

 

 

ZAPISNIČAR:                                                                                                   S U D A C :

Gordana Harc                                                                                                    mr.sc. Mirjana Baran

 

                                                                                                                              Viši sudski savjetnik

                                                                                                                              Augustin Jalšovec

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, pismeno u 4 primjerka u roku od 8 dana od dana objave.