1              Poslovni broj: Gž-834/2019-6

 

 

 

Poslovni broj: Gž-834/2019-6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Seniji Ledić, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz Š., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., protiv tuženika S. P. iz  P., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-92/2016 od 21. siječnja 2019., 27. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-92/2016 od 21. siječnja 2019. u:

- točki II. izreke,

- dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju iznos od 10.000,00 kuna s pripadajućom kamatom od 28. travnja 2016. do isplate.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-92/2016 od 21. siječnja 2019. u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju iznos od 25.000,00 kuna (iznos preko iznosa od 10.000,00 kuna do iznosa od 35.000,00 kuna) te se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.957,50 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, pod točkom I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi naknade neimovinske štete iznos od 35.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. travnja 2016. do isplate. Točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa od 35.000,00 kuna do iznosa od 50.000,00 kuna (za iznos od 15.000,00 kuna). Odlukom o troškovima parničnog postupka naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 7.023,12 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

 

Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev (točka II. izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točaka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), predlažući preinačiti presudu u pobijanom dijelu.

 

Prvostupanjsku presudu pobija i tuženik u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke) zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika osporavajući žalbene navode u cijelosti te predlažući odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, dok tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

 

Žalba tužitelja je neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

 

Neutemeljeno oba žalitelja ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Jednako tako, žalbeni sud ne nalazi ni počinjenje bitne povrede iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a na koju ukazuje tuženik kada navodi da ga nije zastupala ovlaštena osoba, odnosno da nije dao punomoć za zastupanje odvjetniku M. P. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je upravo navedeni odvjetnik imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice u ovom postupku jer to proizlazi iz sadržaja punomoći za zastupanje na kojoj se nalazi potpis tuženika, a tuženik na tu okolnost nije predložio konkretne dokaze u smislu osporavanja sadržaja punomoći i valjanosti njegova potpisa na toj punomoći, pa je žalbenom sudu ostalo prihvatiti sadržaj ove punomoći upravo onako kako ona glasi.

 

Također nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a na koju se poziva tuženik navodeći da sud nije prihvatio njegov dokazni prijedlog radi tuženikova stranačkog saslušanja s obzirom na to da na ročište koje je bilo zakazano radi saslušanja stranaka, unatoč tome što je bio upozoren na posljedice neopravdanog nedolaska na ročište, tuženik nije pristupio niti je prethodno tražio odgodu, već je tek na ročištu njegov punomoćnik naveo da je tuženik službeno spriječen ne dostavljajući dokaz na tu okolnost. U takvim okolnostima izostanak saslušanja tuženika kao parnične stranke, suprotno žalbenim navodima, ne znači onemogućavanje tuženika u raspravljanju pred sudom, već upravo suprotno, znači onemogućavanje tuženika u zlouporabi prava koja mu pripadaju u postupku na što je sud prvog stupnja dužan paziti jer mu tu obvezu nameće odredba članka 10. stavka 1. ZPP-a.

 

Stranke ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak
koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud utvrđuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2.točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kuna činjenično utemeljen na tvrdnji tužitelja da mu je tuženik kao saborski zastupnik javno iznijetim neistinitim tvrdnjama u Hrvatskom saboru povrijedio pravo osobnosti na ugled i čast.

 

U ovom stadiju postupka sporna je odgovornost tuženika kao i pitanje visine štete budući da tužitelj smatra da mu je dosuđen prenizak iznos pravične novčane naknade neimovinske štete, dok tuženik smatra da je tužitelju uopće ne odgovara za štetu zbog navođenja predmetnih informacija.

 

U postupku je utvrđeno da je tuženik kao zastupnik u Hrvatskom saboru 1. ožujka 2016. u svom govoru pred tim tijelom naveo "… za suce šibenskog općinskog suda postoji opravdana sumnja da nezakonito sude, u prvom redu to je sudac K. K., koji je počinio isti krimen navodno kao i Ž. S. jer je utjecao na izborne rezultate. Kaznena prijava je podnesena no nikom ništa."

 

Nadalje je utvrđeno da je tuženik protiv tužitelja nadležnom državnom odvjetništvu podnio kaznenu prijavu zbog kaznenog djela iz članka 337. Kaznenog zakona - uništenjem i krivotvorenjem izbornih isprava, koja je kaznena prijava odbačena, dok tuženik u ovom postupku nije dokazao istinitost tvrdnji na kojima su utemeljene predmetne informacije, i to tvrdnje vezane uz čuvanje izbornog materijala nakon izbora provedenih 2013., tvrdnje da je tužitelj odbio zaprimiti kandidaturu tuženikove Nezavisne liste S. P. za načelnika Općine P., kao i da je u postupku zaprimanja kandidature tijekom 2013. protivno utvrđenoj proceduri zaprimao kandidature izvan roka, kao i neuredne kandidature i tako utjecao na izborni rezultat.

 

Sud je ocijenio da navedene neistinite informacije mogu opravdano izazvati negativnu reakciju okoline u odnosu na osobu tužitelja, umanjiti njegov ugled u javnosti, moralno ga poniziti jer su kao takve podobne povrijediti zaštićeno pravo i interes osobe tužitelja, odnosno pravo osobnosti tužitelja na ugled i čast osobe jer se tom informacijom tužitelja bez utemeljenja optužuje za počinjenje kaznenog djela, a tužitelja je po zanimanju sudac zbog čega se od njega očekuje viši stupanj moralnosti.

 

Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je zaključio da je tuženik odgovoran tužitelju za naknadu neimovinske štete te ga je obvezao naknaditi tužitelju tu štetu u iznosu od 35.000,00 kuna s pripadajućom kamatom, dok je odbio njegov zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 15.000,00 kuna.

 

Tuženik ne osporava sadržaj sporne informacije, ali tvrdi da ona nije mogla tužitelju opravdano povrijediti čast i ugled i da tužitelju stoga ne pripada pravo na naknadu neimovinske štete.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio odgovornost tuženika za naknadu neimovinske štete tužitelju.

 

Naime, odgovornost tuženika je utemeljena na odredbi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), kojom je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, što znači da tuženik odgovara po principu pretpostavljene krivnje. Kada štetnik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje, oštećenik mora dokazati štetnu radnju, uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete s time da se krivnja, a predmnijeva se krivnja u stupnju obične nepažnje (stavak 2. članak 1045. ZOO-a) pretpostavlja, i da je teret dokaza o nepostojanju krivnje na štetniku koji mora dokazati da nije kriv za nastanak štetnog događaja i štete.

 

Svaka osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti u koje spadaju čast i ugled (članak 19. stavci 1. i 2. ZOO-a), što ujedno predstavlja i Ustavom zaštićeno pravo tužitelja (odredba članaka 35. Ustava Republike Hrvatske -"Narodne novine", broj 56/91, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje u tekstu: Ustav), dok je u isto vrijeme riječ i o konvencijskom pravu (odredba članka 8. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: EKLJP).

 

Nasuprot ovom pravu tužitelja stoji i pravo tuženika na slobodu izražavanja koje mu jamči odredba članka 38. stavaka 1. i 2. Ustava (pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli) i odredba članka 10. stavka 1. EKLJP-a. Međutim, ta prava tuženika nisu bez ograničenja, već su podvrgnuta ograničenjima koja su nužna, među ostalim, i radi zaštite ugleda ili prava drugih (stavak 2. članka 10. EKLJP), a u konkretnom je slučaju ograničeno općom zabranom uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta (članak 8. ZOO-a).

 

U ovom se slučaju upravo i radi o sukobu između tuženikova prava na slobodu izražavanja s jedne strane i tužiteljeva prava na zaštitu prava osobnosti na čast i ugled s druge koji je sukob potrebno razriješiti uspostavljenjem pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih pravnih načela, a to je da se upotrebom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda.

 

Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio kako je tuženik činjeničnom tvrdnjom da je tužitelj K. K. kao sudac i predsjednik jednog od tijela za provođenje parlamentarnih zbora (konkretno Općinskog izbornog povjerenstva općine P.) počinio isti krimen kao i Ž. S. jer je utjecao na izborne rezultate, u javnom govoru pred najvišim državnim zakonodavnim tijelom koje su brojeni javni mediji prenijeli i time učinili dostupnim javnosti, povrijedio tužiteljevo pravo osobnosti zato što je iznio paušalnu tvrdnju čiju istinitost nije dokazao, a koja je tvrdnja podobna opravdano povrijediti pravo osobnosti na čast i ugled. To posebno stoga što utjecanje na izborne rezultate uništenjem i krivotvorenjem izbornih isprava predstavlja i kazneno djelo, što je upravo spornom informacijom tužitelju i stavljeno na teret. Kada je tuženik tužitelja usporedio s osobom koja je zbog sličnog ponašanja kazneno odgovarala, tada takva tvrdnja može opravdano ugroziti dobar glas tužitelja u javnosti i uvažavanje drugih prema njemu kao čovjeku.

 

Nema sumnje da tuženiku ni inače, pa tako ni u obnašanju uloge saborskog zastupnika, nije zabranjeno kritizirati rad javnih tijela niti ukazivati na nepravilnosti u njihovu radu, jednako kao što nije zabranjeno ukazivati i na nepravilnosti u radu pojedinaca koji obnašaju određene uloge u tim tijelima uključujući i suce u radu tijela za provođenje parlamentarnih izbora, isto kao što nije zabranjeno podnositi kaznene prijave protiv tih osoba. Međutim, takvo postupanje zahtijeva odgovoran pristup koji uključuje iznošenje argumentiranih, a ne paušalnih i nepotkrijepljenih tvrdnji koje sadrže ozbiljne optužbe protiv određene osobe označene imenom i prezimenom.

 

Imajući na umu gore navedeno ovaj sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja pravo na zaštitu prava osobnosti tužitelja pretežnije od prava na slobodu izražavanja tuženika, pa je tuženik odgovoran tužitelju za štetu koju on trpi zbog povrede prava osobnosti na čast i ugled u skladu s odredbom članka 1045. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

 

Sud je prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo (odredu članka 110. stavaka 1. i 2. ZOO-a) kod odlučivanja o visini pravične novčane naknade neimovinske štete. Naime, neimovinska dobra nemaju i ne mogu imati novčanu vrijednost pa naknada nikada ne može biti ekvivalent pretrpljenog gubitka, odnosno ne može biti poravnanje štete u doslovnom smislu, već ona samo predstavlja simboličnu pravičnu naknadu odnosno naknadu koju društvo kroz sud smatra primjerenom s obzirom na značenje povrijeđenog dobra, stupanj njegove povrede i okolnosti slučaja.

 

Imajući na umu upravo te okolnosti, žalbeni sud ocjenjuje da tužitelju u okolnostima konkretnog slučaja pripada pravična novčana naknada neimovinske štete u visini od 10.000,00 kuna, dok se u preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.

 

Zbog navedenoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u odbijajućem dijelu (za razliku između iznosa od 35.000,00 kuna i iznosa od 50.000,00 kuna) temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, jednako kao i žalbu tuženika u dosuđujućem dijelu u iznosu od 10.000,00 kuna s pripadajućom kamatom, dok je žalbu tuženika valjalo djelomično uvažiti i preinačiti pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu za isplatu iznosa od 25.000,00 kuna s pripadajućom kamatom (razlika između iznosa od 10.000,00 kuna i iznosa od 35.000,00 kuna), i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

O parničnom trošku valjalo je odlučiti temeljem odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a uvezi s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a.

 

Imajući na umu vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 kuna, pravilnom primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa) na čiju primjenu upućuje odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a, tužitelju pripada naknada troškova za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku, i to: 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 11. lipnja 2018., 16. srpnja 2018. i 12. studenoga 2018. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), za zastupanje na ročištu od 16. ožujka 2017. koje je odgođeno prije početka raspravljanja o glavnoj stvari u visini 25 bodova (Tbr. 9/5 Tarife), kao i trošak sastavljanja obrazloženog podneska od 15. ožujka 2017. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife).

 

Tako izračunat parnični trošak tužitelja iznosi 5.250,00 kuna (1 bod = 10 kuna, prema Tbr. 50. Tarife), što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% od 1.312,50 kuna daje ukupno iznos od 6.562,50 kuna kojem iznosu valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 850,00 kuna i presudu u iznosu od 850,00 kuna. Dakle, ukupni parnični trošak koji pripada tužitelju iznosi 8.262,50 kuna.

 

Za navesti je da tuženik koji je tijekom postupka bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku do zaključenja rasprave nije zatražio trošak postupka.

 

Imajući na umu činjenicu da je tužitelj uspio u pravnoj osnovi u cijelosti, pri čemu je pravna osnova bila sporna tijekom cijelog postupka, dok je u visini uspio za 20%, sud ocjenjuje da je njegov ukupan uspjeh u parnici 60%. U tom opsegu tužitelju pripada razmjeran iznos njegova parničnog troška, i to iznos od 4.957,50 kuna koji mu je i dosuđen.

Split, 27. travnja 2020.

 

Sutkinja

mr.sc. Senija Ledić