1

Poslovni broj: Gž R-779/19-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-779/2019-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja V. N. iz Z., , OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. i. r. d.o.o., Z., , OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 8 Pr-2763/18-50 od 5. srpnja 2019., 27. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 8 Pr-2763/18-50 od 5. srpnja 2019. u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke, kao i u odluci o trošku (točka III. izreke).

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.110,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. srpnja 2014. do isplate (točka I. izreke).

 

Nadalje, točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.500,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj nadoknaditi tuženiku iznos od 5.706,88 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući istu u dijelu pod točkom II. izreke, kao i u odluci o trošku (točka III. izreke) i to zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu ukine odnosno preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zato nije osnovan žalbeni navod bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi člankom 8. ZPP-a, kako to opisno ističe tužitelj. Naime, sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, suglasna je odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete, a koju trpi u uzročno posljedičnoj vezi sa radnom nesrećom od 13. rujna 2011.

 

U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke zaključile izvansudsku nagodbu kojom su pri utvrđivanju visine pravične naknade obuhvaćeni svi povredom izazvani fizički bolovi, kao i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, pri čemu jedino pretrpljeni strah izazvan štetnom radnjom nije bio uzet kao mjerilo težine povrede prava osobnosti.

 

Temeljem takvih utvrđenja na ime povrede prava osobnosti tužitelju dosuđuje i daljnji iznos od 8.110,00 kuna.

 

Tužitelj žalbenim navodima ističe kako pri sklapanju izvansudske nagodbe nisu dostatno uzete u obzir ozljedom izazvane posljedice u obliku pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, iako su već tada bile poznate, pa smatra da mu ta kvalifikatorna okolnost daje pravo na dosudu i daljnjeg iznosa od 7.500,00 kuna.

 

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa.

 

Naime, nagodba ima konstitutivno značenje i stvara nova prava i obveze između sudionika nagodbe.

 

Nagodba je ugovor i nakon nagodbe prava i obveze između stranaka prosuđuju se u skladu s odredbama nagodbe, kako je to pravilno cijenio i sud prvog stupnja.

 

Pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti samo su jedna od okolnosti po kojima sud određuje visinu pravične novčane naknade, a ne i samostalni oblik povrede prava osobnosti, kako to pogrešno smatra žalitelj.

 

Tužitelj odbijajući dio tužbenog zahtjeva ne temelji na novoj šteti koja bi nastupila zbog pogoršanje zdravstvenog stanja nastalog nakon sklapanja izvansudske nagodbe, već na onim štetnim posljedicama koje su strankama bile poznate i predvidive u vrijeme sklapanja nagodbe.

 

Kako se dakle ne radi o novoj šteti koja u vrijeme sklapanja izvansudske nagodbe tužitelju nije bila poznata i predvidiva, već o šteti u pogledu koje su stranke sklapanjem nagodbe otklonile neizvjesnost i odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa ih ista vezuje, pravilan je zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti tako postavljenog spornog dijela tužbenog zahtjeva.

 

Odluka o troškovima postupka zasniva se na pravilno izvršenom obračunu u primijeni odredbe članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je žalba izjavljena, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

U Splitu 27. travnja 2020.