1               Poslovni broj: Gž R-287/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-287/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu mr. sc. Dražanu Penjaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M., iz Z., …. , OIB…, zastupanog po punomoćnici S. M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. i J. j.t.d. iz O., protiv tuženika K. b. D. iz Z., , OIB: …, zastupan po punomoćniku I. V., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje Republike Hrvatske kao umješača na strani tuženika, radi isplate dodatka na plaću, odlučujući o žalbi tuženika i umješača na strani tuženika, protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 26 Pr-4904/2018 od 19. prosinca 2019., dana 9. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 26 Pr-4904/2018 od 19. prosinca 2019.

             

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.440,22 kuna s pripadajućim kamatama, kako je to pobliže naznačeno izreci presude, te na ime troškova postupka iznos od 11.643,75 kuna.

 

Protiv ove presude žale se tuženik i umješač na strani tuženika, pobijajući presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i to tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a umješač zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije dat.

 

Žalba tuženika i žalba umješača na strani tuženika su djelomično osnovane.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada te dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata.

 

Nije sporno između parničnih stranaka da je tužitelj kod tuženika radio u otežanim uvjetima te da mu nije plaćen dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužitelj cijelo vrijeme radio kao medicinska sestra i imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata.

 

Između parničnih stranaka nije sporno da prema odredbi članka 59. Kolektivnog ugovora tužitelj je imao pravo na dodatak na plaću od 14% od osnovne plaće zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi kao i dodatak od 4% za otežane uvjete rada.

 

Između parničnih stranaka također nije sporno da tužena nije obračunala tužitelju dodatak za posebne uvjete rada niti dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na sate prekovremenog rada.

 

Temeljem nalaza i mišljenja vještaka P. B. sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da u spornom periodu tužitelju, pozivom na odredbe članka Kolektivnog ugovora, pripada dodatak za posebne uvjete rada u iznosu od 4.341,56 kuna, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u iznosu od 491,58 kuna te manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u iznosu od 1.607,08 kuna, što čini ukupnu sumu od 6.440,22 kuna.

 

Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nisu osporavali ni tužitelj ni tuženik.

 

Između parničnih stranaka je sporan osnov potraživanja.

 

Svoje utvrđenje i zahtjev sud prvog stupnja pravilno temelji na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13) i članka 57., kojim je propisano da se za tužiteljevo radno mjesto osnovna plaća isplaćuje po osnovu rada u otežanim uvjetima i to zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi kao i za otežane uvjete rada.

 

Kako je nesporno da je tužitelj sukladno odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora radio na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada mu pravo na dodatak na plaću kao i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

 

Na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužitelj kod tuženika radio na radnom mjestu medicinske sestre i da je tuženik u utvrđenom razdoblju isplatio umanjenu plaću u iznosima kako je to utvrđeno u izreci presude. Dodaci za otežane uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje se kumuliraju jer iste poslove tužitelj radi i tijekom redovnog radnog vremena i tijekom prekovremenog rada. Kako je nesporno da je tužitelj radio i prekovremeno, duže od redovnog radnog vremena, to mu pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak za otežane uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata pa je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, što neosnovana osporava tužena žalbenim navodima. Zbog manje isplaćene plaće tužitelju je isplaćen i manji iznos tijekom korištenja godišnjeg odmora kao i naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, koju visinu je sud prvog stupnja pravilno utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

 

Istaknuti prigovor zastare potraživanja je neosnovan jer potraživanje iz radnog odnosa prema odredbi članka 139. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, dalje u tekstu: ZR) potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drugačije određeno. Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne čini, da se propusti ili trpi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je dužnik postupio protivno obvezi. Zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena, s tim da se u vrijeme zastare računa i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovog prednika. Pravnim poslom ne smiju se odrediti dulji ili kraći rokovi zastare od onog vremena koje je određeno zakonom, niti se smije pravnim poslom odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme. Odredba članka 139. ZR-a o zastari potraživanja, neće se primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu Zakona o radu, dakle, u slučajevima kada je zastara počela teći za važenje Zakona o radu iz 2009., a nije istekla u trenutku stupanja na snagu Zakona o radu. U tom slučaju produžit će se rok zastare s tri na pet godina. Stoga je neosnovan žalbeni prigovor zastare potraživanja, jer u procesnoj situaciji kad je tužba podnesena sudu 13. rujna 2018., a Zakon o radu ("Narodne novine", broj 93/14) stupio na snagu 7. kolovoza 2014., to utuženo potraživanje od kojih je prvo dospjelo 15. svibnja 2014. nije zastarjelo do 7. kolovoza 2014. jer nije protekao rok od 3 godine računajući od datuma dospijeća do stupanja na snagu Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14) pa se u ovoj procesnoj situaciji imaju primijeniti odredbe članka 139. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14) kojim odredbama je propisan rok od 5 godina. Kako je tužba podnesena u danom roku od 5 godina računajući od dospijeća svakog pojedinog obroka to je prigovor zastare neosnovan.

 

Poradi iznesenoga valjalo je odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a. 

 

Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo troškovi koji su bili nužni za vođenje postupka

 

U Splitu, 9. ožujka 2020.