1              Poslovni broj: Gž R-127/2019-2

 

Poslovni broj: Gž R-127/2019-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja K.B.C S., iz S., OIB: …, protiv tuženice R. Š., S., OIB: …, zastupane po punomoćniku B. D., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4274/2016 od 14. prosinca 2018., 27. travnja 2020.,

 

 

presudio je

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4274/2016 od 14. prosinca 2018. u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti.

 

II. Prihvaća se žalba tuženice, pa se preinačuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukoliko je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, te ista sada u tom dijelu glasi:

 

„Dužan je tužitelj u roku od 15 dana na ime parničnog troška isplatiti tuženici iznos od 4.250,00 kuna.“

 

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana isplatiti tuženici iznos od 468,60 kuna na ime troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, pa time i zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka. Naime, prema stajalištu Građanskog odjela ovog suda sa sjednice održane 21. rujna 2010. odluka o trošku u sebi prešutno sadrži i odbijajući dio.

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući istu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25713 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači odnosno ukine.

Tuženica žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim joj nije obistinjen parnični trošak i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a uz prijedlog da joj se trošak postupka obistini, jer je pravovremeno i određeno zatražen, a u sporu je uspjela u cijelosti. Zatražila je i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice osnovana.

 

U ovom sporu tužitelj tereti tuženicu za stjecanje ne pripadajućeg iznosa na ime naknade koju je ista primala za vrijeme privremene nesposobnosti za rad i to za razdoblje od 8. kolovoza 2014. do 27. veljače 2015.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev nakon što je u ispravno provedenom postupku utvrdio slijedeće:

 

- da je tuženica u utuženom razdoblju bila djelatnica tužitelja te da je u razdoblju od 8. kolovoza 2014. do 27. veljače 2015. bila privremeno nesposobna za rad,

 

- da je tužitelj tuženici u spornom razdoblju obračunao i isplatio veći iznos naknade za bolovanje od iznosa kojeg bi ista ostvarila sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13, 137/13 i 15/18) i to za iznos od 12.689,10 kuna,

 

- da se ta pogreška ne može smatrati ispričivom zabludom već očitim nemarom i neusklađenosti rada tužiteljeve službe koja nije postupila po uputama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa tako nije primijenila odgovarajuće odredbe Zakona o obveznom osiguranju, a što je onda rezultiralo isplaćivanjem neadekvatnih iznosa naknada za bolovanje,

 

- da zbog takve neorganiziranosti i pogreške u radu tužiteljeve službe ne može snositi posljedice imatelj prava, tj. u konkretnom slučaju tuženica, te je takav propust razlog iz članka 1112. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) za odbijanje tužbenog zahtjeva,

 

- da se tužiteljeve služba prilikom isplate naknada za bolovanje, ako nije bila sigurna da istu ne treba obračunati i isplatiti po osnovici iz odredbe članka 54. stavka 1 Zakona o obveznom osiguranju, nije ogradila tako da zadrži pravo traženja svote isplaćenog natrag, niti je ta svota plaćena da bi tužitelj izbjegao prisilu.

 

Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Nadalje, prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi nisu u suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem, pa se pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude može ispitati.

 

Osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da ono što je plaćeno u predmetnom slučaju nije učinjeno u zabludi i da osiromašeni nema pravo na povratak budući da nije zadržao pravo na povratak, a niti je platio da bi izbjegao prisilu, te isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta koji se nije ispunio.

 

Naime, odredbom članka 1112. stavka 1. ZOO-a je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

 

Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo odbijajući predmetni tužbeni zahtjev.

 

Međutim, osnovano tuženica osporava odluku o trošku.

 

Naime, sud prvog stupnja tuženici nije obistinio parnični trošak pozivom na odredbu članka 164. stavka 1. ZPP-a.

 

Međutim, prema stanju u spisu tuženica je zahtjev za naknadu parničnog troška postavila pravodobno i određeno, pa joj je utoliko parnični trošak trebalo obistiniti pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

Utoliko joj pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a pripada trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), za zastupanje na dva ročišta iznosi od po 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1. Tarife), kao i trošak zastupanja na dva ročišta u iznosima od po 500,00 kuna (Tbr. 9. točka 2. Tarife), te za zastupanje na jednom ročištu u iznosu od 250,00 kuna (Tbr. 9. točka 5. Tarife), dakle sveukupno iznos od 4.250,00 kuna.

 

Tuženica ima pravo i na naknadu žalbenog troška u iznosu od 468,60 kuna, a razmjerno uspjehu u ovoj fazi postupka (Tbr. 10. točka 1. Tarife).

 

Navedenim je pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

U Splitu 27. travnja 2020.