Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 605/2017-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 10. listopada 2017. broj K-13/2017-66, u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2020.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se žalba optuženog A. B., a u povodu te žalbe i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
II. Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku, optuženi A. B. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisana u točkama 1. i 2. izreke te zbog jednog kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.), opisanog u točki 2. izreke. Na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. optuženiku je za kazneno djelo iz točke 1. izreke utvrđena kazna zatvora od jedne godine i četiri mjeseca, za kazneno djelo iz točke 2. izreke mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine, dok mu je na temelju članka 312. stavka 1. KZ/97. utvrđena kazna zatora od šest mjeseci pa je optuženik za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatora od dvije godine i četiri mjeseca, a na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. optuženom A. B. izrečena je djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne iznosi jednu godinu i dva mjeseca i isti se ima izvršiti, a ostatak izrečene kazne od jedne godine i dva mjeseca se neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.
Na temelju članka 560. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) u vezi s člankom 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 270.893,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi A. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11., da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 270.893,00 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.
Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17. optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 4.294,00 kuna (2.064,00 kuna na ime troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, 1.580,00 kuna na ime troškova građevinskog vještačenja i 650,00 kuna na ime troškova svjedoka), kao i 500,00 kuna na ime sudskog paušala.
Protiv te je presude u dijelu koji se odnosi na točku 1. izreke žalbu podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.-17.), s prijedlogom „da, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, te predmet, u tom dijelu, vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.
Žalbu je protiv presude podnio i optuženi A. B. po branitelju, odvjetniku K. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te „odluke o imovinskopravnom zahtjevu“ (iz obrazloženja žalbe proizlazi da se pobija odluka o oduzimanju imovinske koristi), predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske, nakon ocjene svih odlučnih činjenica i dokaza, te navoda iznesenih u ovoj žalbi uvaži žalbu optuženika A. B., istu preinači sukladno navedenim žalbenim razlozima na način da okrivljenika oslobodi optužbe ili pak da ukine označenu presudu Županijskog suda i vrati predmet na ponovnu odluku prvostupanjskom sudu“.
Državni odvjetnik je na optuženikovu žalbu podnio odgovor, predlažući da se ta žalba odbije kao neosnovana, dok optuženi A. B. na žalbu državnog odvjetnika nije podnio odgovor.
Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17., spis je prije dostave izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba optuženog A. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. KZ/97. (točka 2. izreke pobijane presude) je osnovana, a ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08.-19., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio i druge oblike bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. na koje se ne upire u podnesenim žalbama, zbog čega je pobijanu presudu trebalo ukinuti u cijelosti, slijedom čega je žalba državnog odvjetnika podnesena u odnosu na djelo iz točke 1. izreke pobijane presude postala bespredmetna.
Optuženi A. B. u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud odbio veći broj odlučnih dokaznih prijedloga obrane pa da je na takav način pobijanom presudom povrijeđeno načelo „jednakosti oružja“ i „grubo narušena odredba članka 29. stavak 2. alineja 6 .Ustava RH“, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17. No, unatoč tome što je prvostupanjski sud jedan dio dokaznih prijedloga obrane odbio kao nevažne (za što je u pobijanoj presudi dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud), nije time optuženiku teško povrijedio pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je jednako tako i prihvatio jedan dio optuženikovih dokaznih prijedloga te sukladno njegovom prijedlogu prihvatio čitanje dokaza poslovne suradnje između trgovačkih društava „S.“ d.o.o. i „Ž.“ d.o.o. za 2012. i 2013., poslovne suradnje trgovačkog društva „Ž.“ d.o.o. s D. L., poslovne suradnje trgovačkog društva „S.“ d.o.o. s D. L. te promet po tekućem računu A. B. za 2012. i 2013. (list 556. spisa predmeta), kao i ugovora o kratkoročnoj pozajmici novčanih sredstava te ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog navedene postupovne povrede.
U odnosu na djelo iz točke 1. izreke pobijane presude:
Pobijajući prvostupanjsku presudu u odnosu na djelo iz točke 1. izreke, optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka (pogrešno je označavajući kao povredu iz „članka 367. stavak 1. točka 11.“, očito se pozivajući na ZKP/97.), a iz daljnjih navoda da je „presuda nerazumljiva, proturječna razlozima presude, te u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“ zaključuje se da se žalbom upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. Međutim, iz obrazloženja ove žalbene osnove proizlazi da se optuženik zapravo ne slaže s činjeničnim utvrđenjima iz pobijane presude, o čemu za sada neće biti riječi, jer je ovaj sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., utvrdio da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisano u točki 1. izreke te presude počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. koja se sastoji u tome što činjenični opis radnje kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim ne odgovara onom činjeničnom opisu kakav je naveden u točki 1. izmijenjene optužnice (list 581. spisa predmeta) pa postoji nesuglasje između činjeničnog opisa djela iz točke 1. u optužnici i u presudi, pri čemu u obrazloženju presude nedostaju razlozi zbog čega je učinjena izmjena činjeničnog opisa djela, zbog čega se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati.
Naime, optuženom A. B. je točkom 1. optužnice stavljeno na teret da je od ukupnog iznosa za predane poljoprivredne proizvode od 379.620,32 kuna uplaćenog na račun D. L., D. L. iznos od ukupno 358.893,00 kuna podigao i predao optuženom A. B. ili prenio na druge račune u korist optuženog A. B., dok je preostali iznos od ukupno 20.727,32 kuna D. L. zadržao za sebe, čime da je trgovačko društvo „S.“ d.o.o. oštećeno za iznos od 379.620,32 kuna. U pobijanoj presudi optuženik je proglašen krivim da je od ukupnog iznosa za predane poljoprivredne proizvode od 379.620,32 kuna uplaćenog na račun D. L., D. L. iznos od ukupno 270.893,00 kune podigao i predao optuženom A. B. ili prenio na druge račune u korist optuženog A. B., dok je preostali iznos od ukupno 108.727,32 kune D. L. zadržao za sebe, čime je trgovačko društvo „S.“ d.o.o. oštećeno za iznos od 379.620,32 kuna. U odnosu na opisanu razliku optužbe i prvostupanjske presude prvostupanjski sud u presudi čak niti ne navodi da je u odnosu na ovo djelo izmijenio činjenični opis djela, a također za navedenu izmjenu ne navodi na temelju čega je utvrdio da je činjenično stanje u tijeku dokaznog postupka drugačije utvrđeno od onog kako se optuženik tereti, odnosno ne daje razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na učinjenu izmjenu, zbog čega se presuda, kao što je već navedeno, u tom dijelu ne može ispitati.
Doduše, u dijelu obrazloženja presude gdje obrazlaže oduzimanje imovinske koristi, prvostupanjski sud navodi da, premda je „tijekom postupka za djelo pod točkom 1) utvrđeno da je T. S. d.o.o. počinjenjem kaznenog djela oštećeno za iznos od 379.620,32 kn, tijekom dokaznog postupka utvrđeno je da je od navedenog novčanog iznosa prebačenog na tekući račun D. L., 71.000,00 kn isplaćena kao pozajmica D. L. S. L., 17.000,00 kn isplaćeno kao pozajmica D. L. tvrtki S. d.o.o., dok je 20.727,32 kn pripalo D. L., ili ukupno 108.727,32 kn, a kako navedene osobe (S. L., D. L. i T. S. d.o.o.) tijekom dokaznog postupka nisu ispitane na okolnosti stjecanja navedene imovinske koristi, a ista im nije oduzeta u pravomoćno okončanim kaznenim postupcima vođenim protiv navedenih osoba, ovaj sud za navedenu imovinsku korist, protivno stavu optužbe, nije teretio opt. A. B. kao da ju je on stekao, već mu je, na temelju 560. st. 1. ZKP/08 u svezi čl. 77. KZ/11, oduzeo imovinsku korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela u preostalom iznosu od 270.893,00 kn“. Iz navedenog se može zaključiti da se prvostupanjski sud u nekom dijelu ne slaže s onim što je optuženiku stavljeno na teret, međutim, niti iz takvog obrazloženja se ne vidi u čemu točno prvostupanjski sud smatra da činjenično stanje nije utvrđeno onakvim kakvo je optuženiku stavljeno na teret, a niti je vidljivo na temelju kojih dokaza je to u tijeku dokaznog postupka utvrđeno drugačije.
Stoga je u pobijanoj presudi u odnosu na djelo iz točke 1. počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. na koju se kao na bitnu povredu ne upire u žalbama, zbog koje je tu presudu u odnosu na djelo iz točke 1. trebalo ukinuti u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a po službenoj dužnosti, i u tom dijelu predmet uputiti prvostupanjskim sudu na ponovno suđenje i odluku, slijedom čega je žalba državnog odvjetnika podnesena u odnosu na djelo iz točke 1. postala bespredmetna.
U odnosu na djela iz točke 2. izreke pobijane presude
Premda optuženik u dijelu u kojem u žalbi pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. KZ/97., stavljeno mu na teret točkom 2. izreke pobijane presude ne navodi izričito da presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17., iz obrazloženja žalbe proizlazi da optuženik smatra da iz presude nije vidljivo kojim je to radnjama ostvario biće kaznenog djela krivotvorenja, odnosno da nije jasno na koji je to način on ispravu koristio kao pravu, iz čega proizlazi da presuda u ovom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama, u kojem dijelu ovaj sud njegovu žalbu ocjenjuje osnovanom. No, osim ove bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju osnovano upire optuženik, ovaj je sud, ispitujući pobijanu presudu u odnosu na djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i članka 312. stavka 2. KZ/97. zbog čijeg počinjenja je optuženik proglašen krivim pod točkom 2. izreke pobijane presude, u povodu optuženikove žalbe, a po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., i u odnosu na ovaj dio presude po službenoj dužnosti utvrdio daljnje oblike bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. zbog kojih se presuda ne može ispitati pa je i taj dio presude prihvaćanjem optuženikove žalbe, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje i odluku.
Naime, izreka pobijane presude u točki 2. nerazumljiva je te proturječna, kako sama sebi, tako i obrazloženju presude. Činjeničnim opisom, osim što je navedeno svojstvo optuženika kao osobe koja je stvarno vodila poslove trgovačkog društva „S.“ d.o.o. te da je postupao zajednički i po dogovoru sa svojom suprugom S. L., koja je bila direktor trgovačkog društva „S.“ d.o.o., i Ž. G., direktorom trgovačkog društva „G.“ d.o.o., u nakani da trgovačkom društvu „G.“ d.o.o. Z. pribave veliku nepripadnu imovinsku korist, a nakon što je Ž. G. sačinio i ispostavio neistinite račune broj 8-12 od 20. prosinca 2012. u iznosu od 62.500,00 kuna i broj 7-12 od 21. studenoga 2012. u iznosu od 100.000,00 kuna, za radove na uređenju oranica u zakupu trgovačkog društva „S.“ d.o.o., iako je vrijednost stvarno obavljenih radova iznosila 46.432,00 kune, protivno odredbama čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima, na traženje optuženog A. B., S. L. naložila je plaćanje po navedenim računima, iako su znali da je vrijednost stvarno obavljenih radova znatno manja, jasno je vidljivo da nije opisana niti jedna radnja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. iz koje bi proizlazilo da je optuženik u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na odnosu povjerenja i na taj način pribavio drugoj osobi znatnu protupravnu imovinsku korist te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu. No, unatoč tome što činjeničnim opisom nije opisana niti jedna radnja koja se navodi u pravnom opisu optuženiku na teret stavljenog kaznenog djela, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je upravo optuženi A. B. „…u ime navedene tvrtke (trgovačkog društva „S.“ d.o.o.) ugovorio izvođenje građevinskih radova na uređenju zemljišta, da je on odredio vrijednost izvedenih radova u paušalnom iznosu od 162.500,00 kn, a da po završetku tih radova nije utvrdio jesu li radovi stvarno izvedeni u ugovorenoj vrijednosti, već je po prispijeću računa 7-12 i 8-12 u tvrtku S. potvrdio S. L. da su radovi izvedeni i da ih treba platiti iako je bio svjestan i znao da je vrijednost izvedenih radova daleko manja od ugovorene cijene, sve s ciljem stjecanja znatne imovinske korist…“, zbog čega je izreka presude proturječna, kako sama sebi (proturječje između činjeničnog i pravnog opisa), tako i obrazloženju presude.
Jednaka je situacija s nerazumljivosti izreke i njezinim proturječjem i u odnosu na optuženiku na teret stavljenog kaznenog djela iz članka 312. stavka 2. KZ/97., čija je radnja u činjeničnom opisu, kao što je to već navedeno, opisana kao optuženikovo traženje od S. L. da naloži plaćanje po ispostavljenim neistinitim računima, dok ga se pravnim opisom tereti da je kao odgovorna osoba neistinitu poslovnu ispravu uporabio u poslovanju kao istinitu.
Naime, kao što to osnovano smatra i optuženik u svoj žalbi, ovakvim činjeničnim opisom nije opisana niti jedna optuženikova radnja iz koje bi proizlazilo da je on ispravu na bilo koji način uporabio u poslovanju, već bi se, prema ocjeni ovog suda, eventualno moglo zaključiti da je optuženik potaknuo S. L., kao odgovornu osobu trgovačkog društva „S.“ d.o.o., da ona neistinitu poslovnu ispravu uporabi u poslovanju kao istinitu, zbog čega je upitno i u kojem je svojstvu u odnosu na ovo djelo postupao optuženik.
Nadalje, iako optuženik u odnosu na ovo djelo to ne ističe u svojoj žalbi, ovaj je sud po službenoj dužnosti utvrdio da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude uopće ne daje razloge zbog kojih smatra da je optuženik počinio na teret mu stavljeno kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. KZ/97., nego samo zaključuje da je optuženik ostvario biće kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 2. KZ/97., zbog čega i u ovome dijelu u presudi nedostaju i razlozi o odlučnim činjenicama.
Slijedom svega navedenog, i u odnosu na djela iz točke 2. izreke je u pobijanoj presudi ostvareno više oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. na koje upire optuženik u svojoj žalbi, ali ih je ovaj sud utvrdio i po službenoj dužnosti, što je utjecalo i na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa je, prihvaćanjem optuženikove žalbe, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo ukinuti i u odnosu na djela iz točke 2. te predmet i u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem, nakon čega će, nakon ponovnog izvođenja svih raspoloživih dokaza i pravilne raščlambe i ocjene tih dokaza, donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu koju je dužan obrazložiti u skladu s člankom 459. stavcima 5. i 6. ZKP/08.-19. Pri tome će obratiti pozornost i na činjenicu da je trgovačko društvo „S.“ d.o.o. u tijeku postupka u odnosu na djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisano u točki 1. izreke prema optuženom A. B. postavilo imovinskopravni zahtjev (list 532. presude), o kojem nije odlučeno, premda sukladno odredbama članka 77. KZ/11. imovinskopravni zahtjev ima prednost pred oduzimanjem imovinske koristi.
Slijedom svega navedenog, a budući da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, trebalo je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-19. istu ukinuti i riješiti kao u izreci.