P.5747/18

REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz S., , O.: …,
zastupanog po pun. S. K., odvj. u S., protiv tuženika P. B.
Z. d.d. Z., O.: …, zastupanog po pun. iz
odvj. društva L.P. u Z., radi isplate, nakon provedene glavne i javne
rasprave zaključene dana 12.ožujka 2020.godine u nazočnosti pun.tužitelja i
zam.pun.tuženika, dana 24.travnja 2020.godine,

p r e s u d i o j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1.Ugovora o kreditu broj … od 8.3.2007.godine, zaključenog između
tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako se kredit odobrava u
kunskoj protuvrijednosti 24.900,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika
važećem na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u
CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u
dijelu 6.2. u kojem se kredit u iznosu 24.900,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora
otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
čl.4. Ugovora o kreditu broj … od 8.3.2007.godine, zaključenog između
tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva
sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

III.Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplati iznos od 31.551,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku
od podnošenja tužbe 5.prosinca 2018.godine do isplate po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za
više zatraženo od dosuđenog zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

IV.Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
naknadi parnični trošak u iznosu od 9.002,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od
presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim

2

P.5747/18

trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 5.prosinca 2018.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se
navodi da je tužitelj dana 8.ožujka 2007.godine sa tuženikom kao kreditorom zaključio
Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj …, temeljem kojeg mu je tuženik stavio
na raspolaganje kredit iskazan kao 24.900,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem
tečaju tuženika. Tuženik da je u tom, unaprijed formuliranom i standardiziranom
Ugovoru, u čl.1. Ugovora, ugovorio valutnu kaluzulu u valuti švicarski franak te otplatu
kredita, u čl.4., čl.5. i čl.6. Ugovora, vezao uz ovu valutu, u čl.4. da je naveo visinu
kamatne stope u iznosu od 5,10% godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva i to na
način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja
egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući
na takav način, da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način
da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o
jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik
nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu
izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je
suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu
savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu
EU ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana, sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja
tuženika, protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača,
a time i tužitelja, i to pred TS u Zagrebu pod brojem P.1401/12, u tom
postupku VTS RH da je dana 13.lipnja 2014.godine, odlučujući o žalbu
tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, u tč.II. potvrdio presudu TS
Zagreb, broj P.1401/12, kojom se utvrđuje da je ovaj tuženik u razdoblju od 10.rujna

2003.godine do 31.prosinca 2008.godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita, a time i tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima
koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja
je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno sud da je
svojom presudom broj Pž.6632/17 od 14.lipnja 2018.godine potvrdio presudu TS Zagreb,
broj P.1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.studenog 2004.godine
do 31.prosinca 2008.godine povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a
time interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne
i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih
ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima
bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom
pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima ugovorih strana čime je tuženik postupao suprotno odredbama
Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, s obzirom da su
nepoštene ugovorna odredba o valuti švicarski franak te ugovorna odredba o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi, od samog početka, tj. od trenutka kada su ugovorene,
tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno temeljem čl.138a ZPP-
a, čl.502c ZPP-a i čl.1111. ZOO-a, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata
sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora
podnijeti ovu tužbu. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnima
ugovornih odredbama o valuti švicarski franak i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi,
ujedno postavlja zahtjev na isplatu iznosa od 24.454,18 kn sa zakonskim zateznim

3

P.5747/18

kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po potražuje
naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protiv tužbenom zahtjevu te
predlaže da sud isti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja da mu naknadi parnični
trošak. Navodi da se presuda u tužbi Potrošač odnosi na stambene kredita pa da nije i ne
može biti primjenjiva u konkretnom slučaju obzirom da je ovdje riječ o auto kreditu koji
je uz to u cijelosti otplaćen! Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača da interes
za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. tog Zakona postoji samo ako i dok postoji povreda
koju je potrebno otkloniti odnosno utvrditi da u trenutku donošenja presude postoji
povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Izrekom presude
Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 tuženiku je naloženo prekinuti s
korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojim se zabranjuje takvo ili slično postupanje
ubuduće, što da znači da se ta presuda ne odnosi na predmetni Ugovor jer povrede u
trenutku podnošenja tužbe više nema budući da postupanje tuženika koje tužitelj smatra
protupravnim više niti ne postoji. Iz odredbi čl.138a ZZP-a te čl.502.ZPP-a kao temelju
po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi
da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u
postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu
štete, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o
parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz
presude VTS-a da je pravno irelevantno čime se tužbeni zahtjev ukazuje u cijelosti
neosnovanim. Ugovorne odredbe u konkretnom kreditu da nisu istovjetne sa sadržajem
onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Valutna
klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim
odnosima, da nije „ničija špekulacija“ već da se radi o politici monetarne vlasti te
uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. ZOO
da dopušta i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. U predmetnom ugovoru
kreditu kune da nigdje i nikada nisu komunicirane klijentu, niti u prethodnim
informacijama i izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu da ne
navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ako je temeljem čl.22. ZOO-a
valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem
sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Da je jasno kako za
opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom
izričito dopuštenoj klauzuli, s obzirom na regulatorne propise HNB, da se gotovo radi o
uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka jer su rezerve u stranoj valuti propisani
obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći
dio štednje drže u stranoj valuti. Nadalje, stranke da su se definitivno dogovorile o
promjenjivoj kamati pa da nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da
su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Predmetni
ugovor da je solemniziran od strane JB te ima snagu javnobilježničkog
akta, tužitelj da je kao poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog
ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno niti tražio kakva razjašnjenja svojih
ugovornih obveza, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i
javnog bilježnika, VTS RH jer iz te presude ne proizlazi da je
ustanovljena fiksna kamatna stopa. Stranke spornog Ugovora da su ugovorile
promjenjivu, a ne fiksnu kamatnu stopu. Postojeći kriterij za promjenu kamatne stope da
nije moguće proglasiti ništetnim bez uvođenja novog kriterija u Ugovor o kreditu. Kriteriji
promjene kamatnih stopa odnosno načina obračuna kamate da su određeni Općim
uvjetima poslovanja banke. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i
na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje
od banaka te ovise o parametrima kao što su troškovi izvora sredstava na domaćem i
međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS) te

4

P.5747/18

marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Radi se o
uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom s regulativom
HNB-a. Tuženik je istakao i prigovor zastare.

Svojim podneskom od 22.siječnja 2020.godine tužitelj konačno uređuje svoj
tužbeni zahtjev i traži utvrđenje ništetnima i bez pravnog učinka ugovornih odredbi iz
čl.1, čl.4., čl.5. i čl.6. ugovora o kreditu, traži isplatu iznosa od ukupno 31.551,47 kn sa
zakonskim zateznim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu zaključenog dana

8.ožujka 2007.godine broj … (dalje: Ugovor) sa svom popratnom
dokumentacijom (stanja po kreditu i otplatama istog); tuženikovih Općih uvjeta
poslovanja s građanima sa informacijama o promjenama kamatnih stopa; presude
VTS suda RH broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine; odluke VTS RH broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.godine; vještačenjem po stalnom
sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dip.oecc M. T..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi
predmetnog Ugovora o kreditu, a koje odredba se odnose na jednostrano ovlaštenje
tuženika izvršiti promjenu stope ugovorne kamate sukladno Odluci o kamatama banke,
kao i ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, te zahtjev za isplatu
preplaćenog iznosa od 31.551,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama, vezano za te
ništetne odredbe Ugovora.

Među strankama nije sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao
korisnika kredita, dana 8.ožujka 2007.godine Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na
iznos od 24.900,00 CHF s rokom otplate od 72 mjeseca, da je ugovorena otplata u
mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF
obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Nije sporno ni da su
stranke odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu
od 5,10 % godišnje te da je odredbom tog čl. određeno da se promjena kamatne stope
vrši sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nadalje,
nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi
nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost
zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Isto tako je sporno je li odredba
Ugovora o valuti švicarski franak nepoštena ugovorna odredba, o čemu također ovisi i
osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa temeljem takve odredbe.
Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu TS u Zagrebu pod brojem P 1401/12
od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 2) PBZ
d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca

2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u
potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena
presudom VTS RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a

5

P.5747/18

VS R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred TS u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i
tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema
ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje
prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača
radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s
odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme
zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj
stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.

131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1.
Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade
štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom TS u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u
odnosu na tuženika pod 2)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju
od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik pod 2) povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u
istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-
ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je
tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i
u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači,
nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj
na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik
postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo
potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke VTS potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci VS RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile
uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati
kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila
određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci TS u Zagrebu, a koja je
potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog
trgovačkog suda RH i VS RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i
tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da

6

P.5747/18

prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka
koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred TS u
Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i
pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka
prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja
kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima
ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila
određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da
je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće,
jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti
im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog
pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka
solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita JB očito nisu izrazili
svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je
jasno da JB nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o
javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga sud smatra sa se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom
sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti
su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije
iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da
odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je dio odredbe sadržan u čl. 4. spornog Ugovora o kreditu
sklopljenog između stranaka, koji glasi "Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se
platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o
kreditiranju građana za kupnju motornih vozila….'' trebalo utvrditi ništetnim, jer je
odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno
odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102.
ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela
odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je
ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda
Ugovora bio dio odredbe iz čl. 4. kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci
kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ocjena je suda da
ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena
kamatna stopa u visini od 4,99 % .

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, sadržan u čl. 4. koji se tiče dijela
o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati
neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim
riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju
kamate iznad 5,10%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika
naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Pri tome je neosnovana tvrdnja tuženika kao tužitelj temeljem odredbi ZZP-a
ima pravo na naknadu štete, a ne na povrat stečenog bez osnove.

7

P.5747/18

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na
način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat
isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom
institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe o
valutnoj klauzulu u CHF, za navesti je da su i te odredbe Ugovora ništetne prema stavu
ovog suda, iste su nepoštene, a pravilno se tužitelj poziva na stav i presuđenje u presudi
Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine i odluku
TS u Zagrebu broj P.1401/12 od 4.srpnja 2013.godine. Kod ugovaranja
valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik se također nije pridržavao načela
savjesnosti i poštenja, tuženik pri tom nije vodio računa o interesima tužitelja kao
potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja za tužitelja
valute klauzule upravo u CHF, to je zaista uzrokovalo znatnu neravnotežu među
strankama na štetu tužitelja. Tuženik kao financijska ustanova je mogao i po redovnom
tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće
očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme
sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno
utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju. Tuženik je takve informacije
uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio
onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći
sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima,
vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja
Ugovora. Tužitelj za ovo nije mogao znati, kao fizička osoba i nije znao, a tuženik je to
znao i mogao je znati, te je prilikom ugovaranja Ugovora to zatajio tužitelju, odnosno
nije mu to priopćio i stavio u izgled. I temeljem ove ništetne odredbe Ugovora o valutnoj
klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog
učinka, kao i ona o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tužitelj
ima i stekao je pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio
temeljem tih ništetnih odredaba.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno
vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. na okolnost
utvrđenja preplate po kamati te posebno po valuti po mjesecima i u ukupnom zbroju,
uspoređujući kredit sa početnom kamatom stopom i početnim tečajem u kunama, sa
stvarno plaćenim iznosom. U njenom pisanom nalazu i mišljenju od 29.studenog

2019.godine, vještak je dala iscrpan nalaz i temeljem nalaza mišljenje da je tužitelj po
predmetnom Ugovoru o kreditu više platio ukupno 31.551,46 kn zbog promjene kamatne
stope i primjene valutne klauzule u valuti švicarski franak.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. T. kao stručno,
logično i uvjerljivo, sudski vještak je odgovorila u potpunosti na zadatak vještačenja i
prema stavu ovog suda, to vještvo ničim nije dovedeno u pitanje niti ga je trebalo
dopuniti, ni na kakav način.

Dakle, tuženik je obvezan isplatiti tuženiku iznos od 31.511,46 kn sa zakonskim
zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove, preplaćenog iznosa po ništetnim
ugovornim odredbama.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je
trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada
je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda, a s
obzirom da je odluka Visokog trgovačkog suda RH donesena 14. lipnja 2014. g., od tada
je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, jer je tom odlukom u
kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a tužitelj stekao pravo, nakon utvrđenja
ništetnosti ugovornih odredbi u postupku zaštite kolektivnih interesa, tražiti isplatu

8

P.5747/18

izvršenu temeljem takvih odredbi. Stoga je prigovor zastare neosnovan jer od donošenja
drugostupanjske presude VTS suda RH do podnošenja tužbe u ovoj
pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

Na iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja
svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni
iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana
stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju stečeno bez
osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana
podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 5.prosinca 2018.godine do
isplate. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuo svoj
zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana
podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao na ništetnost odredaba, sud je stava da
zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije
bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužitelju od dana podnošenja tužbe
tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao
neosnovan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl.155. Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19), a budući
da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali
posebni troškovi, sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi čitav parnični trošak koji je
tužitelj imao i koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Obistinjeni trošak tužitelju
odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; sastava jednog obrazloženog
podneska u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na ročištima održanim dana 7.svibnja

2019.godine i 12.ožujka 2020.godine u iznosu od po 1.000,00 kn; pristupa na ročište od
dana 6.veljače 2020.godine u iznosu od 250,00 kn (25%); 25% PDV-a u iznosu od

1.062,50 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 595,00 kn; sudsku pristojbu presude u
iznosu od 595,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; što ukupno zbrojeno
daje iznos od 9.002,50 kn; koliko je na ime parničnog troška konačno tuženik obvezan
isplatiti tužitelju. Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio NN broj 112/12,
25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim
da je sud odredio i stopu ove kamate.

U Splitu, 24.travnja 2020.godine

S U D A C:

JULIJANA PONOŠ v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

DNA: -pun.tužitelja
-pun.tuženika