- 1 -

Broj:Jž-696/2020

 

 

                               

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog A.M. kojeg brani odvjetnik J.T., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19), odlučujući o žalbi okrivljenog A.M., podnijete protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu, poslovni broj: 20. Pp J-3484/2019 od 28. studenog 2019., na sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2020.,

 

 

      p r e s u d i o  j e

 

 

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog A.M. i prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18) okrivljeni A.M. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 60 (šezdeset) dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje             

 

 

Pobijanom presudom okrivljeni A.M. je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 6.000,00 kuna, a kojem je u izrečenu novčanu kaznu na temelju članka 40. Prekršajnog zakona pravilno uračunato vrijeme oduzimanja slobode kao dva dana zatvora odnosno 600,00 kuna i koji je upozoren da ako u roku od 60 dana po pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne u preostalom iznosu da će se smatrati da je ista u cijelosti plaćena.

 

 

 

 

Istom presudom okrivljeni A.M. je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kuna.

 

Okrivljeni A.M. pravodobno je putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavaka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, navodeći u bitnome da izneseni razlozi pobijane presude nisu tehnički i racionalno održivi budući se navodi da je vozilo u kojem se nalazila oštećenica bilo u pokretu niti su utvrđeni tragovi ozljeda kao i da su razlozi u suprotnosti s izrekom i provedenim dokazima, da prvostupanjski sud nije cijenio sve provedene dokaze i to iskaz A.P., kao i da iskaz oštećene K.M. nije istinit, logičan i životan, a koja je lažno prijavila okrivljenika zbog nezadovoljstva u ponašanju svojeg supruga sa kojim ima zajedničko maloljetno dijete i koja mu je samovlasno oduzela vozilo i vrijeđala ga pogrdnim imenima, a što predstavlja nasilničko ponašanje koje je kažnjivo, kao i da je iskaz oštećenice paušalno cijenjen, a koji je lažan, pa je stoga trebalo primijeniti načelo „in dubio pro reo“ i okrivljenika osloboditi od optužbe.

 

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te je utvrdio da je pobijana presuda zakonita i da su žalbeni navodi okrivljenika neosnovani.

 

Razmatrajući žalbene navode, ovaj sud iz stanja spisa zaključuje kako nije počinjena bitna povreda koju žalitelj ističe u žalbi, budući je prvostupanjski sud objektivno i valjano iznio razloge zbog kojih temelji osuđujuću odluku na temelju zakonito i kontradiktorno provedenog postupka u kojem su izvedeni svi relevantni dokazi, a na temelju kojih su pravilno i potpuno utvrđene sve odlučne činjenice. Prvostupanjski sud je cijenio sve provedene dokaze i to obranu okrivljenog A.M., te iskaz žrtve nasilja u obitelji K.M., supruge okrivljenika koja je ispitana u svojstvu svjedoka i to u prisustvu okrivljenika, a koji je dokaz prihvatio kao istinit sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, te o navedenom iznio na zakonu osnovane razloge, te je u tijeku postupka izveo i dokaz ispitivanja svjedoka obrane A.P., a na temelju kojeg nije utvrdio odlučne činjenice. Stoga je prvostupanjski sud nakon što je proveo sve dokaze donio na zakonu osnovanu presudu, a o čemu je argumentirano iznio u obrazloženju valjane i na zakonu osnovane razloge, koji nisu u suprotnosti sa izrekom presude i provedenim dokazima, slijedom čega nije počinjena bitna povreda iz članka 195. stavaka 1. točke 11. Prekršajnog zakona pa je u tom smislu trebalo odbiti žalbu okrivljenika.

 

Nadalje, razmatrajući pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno izveo sve dokaze radi potpuno i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja u granicama objektivnog identiteta optužbe, te je na ročištu dana 19. studenog 2019. godine, na temelju obrane okrivljenika, kao i na temelju iskaza žrtve nasilja K.M. ispitane u svojstvu svjedoka, nedvojbeno utvrdio da je okrivljenik svojim radnjama ostvario sva obilježja prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vidu tjelesnog nasilja u prisustvu zajedničkog maloljetnog djeteta, slijedom čega je su utvrđene sve odlučne činjenice, koje predstavljaju konstitutivno obilježje navedenog prekršaja u vidu tjelesnog nasilja. Prvostupanjski sud je cijenio provedene dokaze sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona i o čemu je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, dok žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbene navode da u tijeku postupka nisu utvrđene ozljede kod žrtve nasilja u obitelji supruge okrivljenika K.M., potrebno je navesti da u odnosu na tjelesno nasilje koje je propisano odredbom članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nastanak tjelesnih ozljeda ne predstavlja konstitutivno obilježje prekršaja, slijedom čega je tjelesno nasilje dovršeno udarcem otvorenim dlanom po licu i nosu žrtve, što je nesporno utvrđeno u konkretnom slučaju, bez obzira da li je pri tome nastupila vidljiva tjelesna ozljeda. Dakle, protivno žalbenim navodima djelo je dovršeno samom primjenom tjelesne sile i to u prisustvu maloljetnog djeteta kao kvalifikatorno obilježje navedenog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a koje su odlučene činjenice nesporno utvrđene i na koje je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno prekršajno pravo, pa je u tom smislu trebalo odbiti žalbu okrivljenika.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je razmatrajući žalbene navode okrivljenika ispitivao i odluku u odnosu na izrečenu novčanu kaznu sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, te je utvrdio da je ista primjerena stupnju krivnje počinitelja, opasnosti djela i drugim utvrđenim okolnostima.

 

Naime, za prekršaj iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je alternativno propisana alternativno novčana kazna u iznosu od najmanje 6.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 dana.

 

Prvostupanjski je sud okrivljenom A.M. za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu kao blaže propisanu kaznu za navedeni prekršaj i to u minimalno propisanom iznosu, uzimajući u obzir osobne i imovinske prilike okrivljenika, vodeći posebno računa da je otac djeteta o kojem se brine, a u koju je na temelju članka 40. Prekršajnog zakona pravilno uračunato vrijeme oduzimanja slobode, pa stoga ovaj Sud smatra da će tako izrečenom novčanom kaznom ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koji predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, ovaj je sud na temelju članka 139. stavka 5. Prekršajnog zakona obvezao okrivljenog A.M. na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, dana 24. travnja 2020.

 

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljeniku, branitelju i ovlaštenom tužitelju.