- 1 -                                             Broj: Jž-650/2020.

 

 

 

 

     Broj: Jž-650/2020.

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja: Mirjane Margetić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv I. okrivljene K.Z. i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (N.N. broj: 70/17 i 126/19), odlučujući o žalbi I. okrivljene K.Z., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Poslovni broj: 27. Pp J-684/2019-23 od 10. veljače 2020.,  na sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2020.

 

      p r e s u d i o   j e:

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba I. okrivljene K.Z. i prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

2. Na temelju odredbe članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 159/13, 110/15, 70/17 i 118/18). I. okrivljena K.Z. se oslobađa obveze naknade troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom proglašena je krivom I. okrivljena K.Z. i kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 6.000,00 kuna zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, s tim da je određeno da je okrivljena dužna platiti novčanu kaznu u roku 90 dana po pravomoćnosti presude, a ako u navedenom roku uplati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti sukladno odredbi čl.152. st. 3. Prekršajnog  zakona.

 

Na temelju odredbe čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona I. okrivljena K.Z. je obvezana u istom roku platiti paušalne troškove prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 kuna.

 

Na temelju odredbe čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji I. okrivljenoj K.Z. izrečena je zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja prema majci R.Z. na način da joj se nigdje u kući niti van kuće, ne može približiti na udaljenost manju od tri metra te da je ne smije ni na koji način uznemiravati niti uhoditi u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude.

 

Istom presudom II. okrivljena R.Z. je na temelju čl. 182. toč. 3. Prekršajnog zakona oslobođena optužbe da bi počinila prekršaj iz čl.. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Protiv te presude I. okrivljena K.Z. je pravodobno podnijela žalbu u kojoj izričito ne navodi žalbene osnove, ali je iz sadržaja žalbe razvidno da je žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o izrečenoj novčanoj kazni. Žaliteljica u bitnom ističe, da se radilo o običnoj obiteljskoj svađi koja nema obilježja  obiteljskog nasilja, jer da nije bilo nikakvog fizičkog nasilja niti od strane nje niti od strane njene majke R.. Ističe da P.Z. i njezin otac nisu bili prisutni u prostoriji kada su se ona i majka svađale, ističe da je nezaposlena, da ne može platiti previsoko izrečenu novčanu kaznu, a osim toga navodi da se nije odazvala na glavne rasprave jer je u oba slučaja bila bolesna, a za što ima urednu medicinsku dokumentaciju o čemu da je osobno obavijestila sutkinju u ovom predmetu, navodeći da na sudu nije dala svoju izjavu i svoje viđenje događaja te je mišljenja da je presuda donijeta na temelju pristranih svjedočenja i iskrivljenih činjenica.

 

Predlaže da se žalba prihvati u smislu iznesenih žalbenih navoda.

 

Žalba nije osnovana.

 

              Rješavajući predmet u granicama navoda žalbe te ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud ne nalazi da bi u prvostupanjskom postupku bile počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a niti povrede prekršajnog materijalnog prava na štetu žaliteljice, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nadalje, nije prihvaćen žalbeni navod žaliteljice da je činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer po ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka i to ispitivanja II. okrivljene R.Z. te ispitivanja svjedoka D.Z. i P.Z., jednako tako uvidom u zapisnik o ispitivanju žaliteljice (list 13 i 14 spisa) pred policijom kao i zapisnik o ispitivanju osumnjičenice R.Z. te zapisnik o ispitivanju svjedoka D.Z. i P.Z., analizirajući provedene dokaze kako svaki pojedinačno tako i u međusobnoj svezi, cijeneći po slobodnom sudačkom uvjerenju na temelju odredbe čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, pravilno zaključio da je žaliteljica postupanjem navedenim u izreci prvostupanjske presude ostvarila  zakonsko obilježje prekršaja za koji ju se tereti, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

 

Nije prihvaćen žalbeni navod žaliteljice, da je presuda donijeta na temelju pristranih svjedočenja i iskrivljenih činjenica jer da nije na sudu iznijela svoju obranu i svoje viđenje događaja te da u oba slučaja nije pristupila na raspravu jer je bila bolesna, da za to ima urednu liječničku dokumentaciju, a o čemu je osobno telefonski obavijestila sutkinju.

 

Naime, ostvareni su svi uvjeti iz čl. 167. st. 3. Prekršajnog zakona za održavanje glavne rasprave budući da žaliteljica koja je uredno pozvana na raspravu zakazanu za dan 13. siječnja 2020. istoj nije pristupila, te u spisu prileži službena zabilješka da je žaliteljica pristupila dana 15. siječnja 2020. nepozvana sudu, navodeći da se dana 13. siječnja 2020. nije odazvala na glavnu raspravu radi bolesti, te je obaviještena da joj je pismeno upućen poziv za iduću glavnu raspravu koja je zakazana za dan 10. veljače 2020. u 10,00 sati, te je razvidno iz dostavnice o uručenju poziva za glavnu raspravu zakazanu za dan 10. veljače 2020., da je žaliteljica primila poziv za tu raspravu 16. siječnja 2020. te da se na istu nije odazvala, a uz žalbu niti u spisu ne postoji liječnička dokumentacija u odnosu na žalbeni navod da je bila bolesna.

 

Nadalje, u postupku ispitana II. okrivljena majka okrivljenice R.Z. je u bitnom iskazala, da ju je žaliteljica nakon što je opisala dinamiku događaja kritične zgode vrijeđala da je govno, da će je ubiti, marš van iz kuće, da joj je ona odgovorila kuda bi ja išla iz svoje kuće te da je tada snažno zamahnula svojom desnom nogom i stopalom desne noge ju udarila u trbuh, a iskazala je da je bila u kuhinji sa svojim suprugom D., s tim da su naknadno pristupile njezina snaha P. i unučica L. koje su bile u susjednoj sobi, ali su čule viku iz kuhinje pa su došle i da je tada unučica rekla K. „ne buš ti moju baku tukla“.

 

U postupku su ispitani svjedoci D.Z. i svjedokinja P.Z., te je prvostupanjski sud dao valjane razloge zbog kojih je prihvatio iskaze ispitanih svjedoka D.Z. i P.Z. kao jasne, okolnosne i uvjerljive, a osim toga prvostupanjski sud je izvršio uvid i u zapisnik o ispitivanju žaliteljice K.Z. kod policije i zapisnik o ispitivanju okrivljenice R.Z., te valja naglasiti da je iz zapisnika o ispitivanju žaliteljice K.Z. kod MUP-a, Policijske uprave krapinsko-zagorske, Policijske postaje Klanjec od 19. studenog 2019. razvidno da je žaliteljica iskazala da su se u kuhinji nalazili njezina majka Ružica, otac D., a navela je da su se nalazili šogorica P.Z. i njeno dijete L.Z., te slijedom navedenog nije prihvaćen žalbeni navod žaliteljice da su ona i majka bile same prisutne predmetnom događaju u kuhinji budući da iz provedenih dokaza, a i iz zapisnika o ispitivanju žaliteljice pred policijom proizlazi suprotno.

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog Suda provedeni dokazi imaju potrebnu dokaznu snagu i vrijednost za odluku o krivnji, a žaliteljica nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja istaknutim žalbenim navodima, pa su se dakle u ponašanju žaliteljice stekla sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Za počinjeni prekršaj je propisana  novčana kazna od najmanje 6.000,00 kuna dok je maksimalni iznos novčane kazne 50.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 dana, a maksimalno trajanje kazne zatvora 90 dana, te dakle, kako se prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri prekršajne sankcije odlučio za novčanu kaznu i okrivljenici izrekao novčanu kaznu u visini posebnog minimuma zakonom propisane kazne, ista je primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje i ostalim okolnostima odlučnim za mjeru novčane kazne, odnosno dovoljno je individualizirana osobi žaliteljice i ovaj Sud zaključuje da će se tako izrečenom  novčanom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja tako da žaliteljica ubuduće neće činiti iste ili sliče prekršaje.

 

Nadalje, žaliteljici je izrečena i zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja prema majci R.Z. na način da joj se nigdje u kući niti van kuće ne može približiti na udaljenost manju od tri metra te da ju ne smije  ni na  koji način uznemiravati niti  uhoditi na rok od jedne godine i prvostupanjski sud je istu valjano obrazložio koje razloge u cjelini prihvaća i ovaj Sud.

 

Ovaj Sud je okrivljenicu je na temelju odredbe čl. 139. st. 6. Prekršajnog  zakona oslobodio naknade troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu imajući u vidu žalbene navode da je nezaposlena, te je ovaj Sud zaključio da bi plaćanje troškova žalbenog postupka dovelo u pitanje egzistenciju žaliteljice.

 

Zbog navedenih razloga trebalo je u smislu odredbe čl. 205. Prekršajnog zakona odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

 

 

U Zagrebu  24. travnja 2020. 

 

             

              Presuda se dostavlja  Općinskom sudu u Zlataru u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenicu K.Z. i tužitelja.