-1-

Broj: Jž-635/2020

 

                                       

 

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Margetić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog M.Đ., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zašiti od nasilja u obitelji (NN 70/17 i 126/19), odlučujući o žalbi okrivljenog M.Đ. podnesenoj po branitelju D.K. odvjetniku iz U. protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Poslovni broj: PpJ-6/2020 od 4. ožujka 2020. godine, na sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2020.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog M.Đ. i prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

II.              Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) okrivljeni M.Đ. je obvezan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kn (dvjesto kuna) u roku od 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom okrivljeni M.Đ. je proglašen krivim te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u zadržavanju od 8. siječnja 2020. u 8,55 do 22. siječnja 2020. kao 15 dana zatvora zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

 

Na temelju odredbe čl. 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljenik je izrečena zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola u trajanju od 1 godine koja će se provoditi u Psihijatrijskoj bolnici Rab.

 

Nadalje, okrivljenik je obvezan na naknadu troška prekršajnog postupka u iznosu od 3.024,00 kune.

 

Protiv te presude okrivljeni M.Đ. je pravodobno po branitelju podnio žalbu u odnosu na primijenjenu zaštitnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja od ovisnosti od alkohola u trajanju od 1 godine, navodeći da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka.

 

Žalitelj ističe da mu je izrečena zaštitna mjera u maksimalnom propisanom trajanju te da je izricanje tako drastične zaštitne mjere trebalo valjano obrazložiti, pa kako u odnosu na zaštitnu mjeru nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka. Nadalje ističe, da je prvostupanjski sud trebao cijeniti s većom pozornošću činjenicu da se sam prijavio u terapijsku zajednicu – klub liječenih alkoholičara, a imajući u vidu odredbu čl. 53. st. 3. Prekršajnog zakona koji predviđa da se izvršenje te zaštitne mjere u terapijskoj zajednici može uračunati u trajanje zaštitne mjere.

 

Predlaže da se žalba prihvati, da se pobijana presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači na način da mu se izrekne zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u znatnom kraćem trajanju.

 

Žalba nije osnovana.

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojoj se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti, ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč.  6., 7., 9. i 10. citiranog zakona, i jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava.

 

              Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti bitne povrede odredaba prekršajnog postupka u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola koju žalitelj ističe u žalbi.

 

              Naime, po ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud žalitelju izrekao zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola u trajanju od 1 godine koja će se provesti u Psihijatrijskoj bolnici Rab i za istu dao valjane i argumentirane razloge koje u cjelini prihvaća ovaj Sud.

 

              Prvostupanjski sud je odredio psihijatrijsko vještačenje okrivljenika M.Đ., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, i psihijatrijskim vještačenjem trebalo je utvrditi je li okrivljenik ovisan o alkoholu ili drogama, te ukoliko je u kojoj zdravstvenoj ustanovi je potrebno provesti njegovo liječenje. Prvostupanjski sud je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je okrivljenika neophodno uputiti na liječenje od ovisnosti od alkohola u psihijatrijsku ustanovu zatvorenog tipa, uz liječenje u bolničkim uvjetima i kasnije nastavljanja održavanja apstinencije upućivanjem u klub liječenih alkoholičara može se znatno doprinijeti održavanju apstinencije (premda ne u potpunosti) i uspostavljanja bolje funkcionalnosti u socijalnoj i obiteljskoj sredini.  Dakle na temelju navedenog vještačenja sudskog vještaka psihijatrijske struke dr. medicine I.Š. okrivljeniku je izrečena predmetna zaštitna mjera.

 

              Prvostupanjski sud je naveo da je prihvaćeno mišljenje vještaka da trajanje apstinencije neće biti uspostavljeno ukoliko se okrivljeniku odredi liječenje u ustanovi otvorenog tipa, pa ne stoje žalbeni navodi žalitelja da prvostupanjski sud nije imao u vidu odredbe čl. 53. st. 3. Prekršajnog zakona koja predviđa i izvršenje zaštitne mjere u terapijskoj zajednici.

 

              Nadalje, žalitelj se upućuje na odredbu čl. 53. st. 5. Prekršajnog zakona koja propisuje, sud može i prije isteka vremena na koje je izrečena zaštitna mjera iz st. 1. ovoga čl., obustaviti njezino daljnje izvršavanje ako utvrdi da su prestali razlozi zbog kojih je izrečena ili ako je njezino dosadašnje i daljnje provođenje pred izgledno. Ovo sud može utvrditi na zahtjev ustanove kod koje se zaštitna mjera izvršava ili na zahtjev okrivljenika.

 

              Slijedom navedenog kako je prvostupanjski sud valjano i argumentirano obrazložio zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola odnosno ista je utemeljena na rezultatima provedenog dokaznog postupka, nisu prihvaćeni žalbeni navodi žalitelja, odnosno isti nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru.

 

              Nadalje, na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona okrivljenik je obvezan na naknadu troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna sukladno složenosti i trajanju žalbenog postupka, odnosno sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN broj: 18/13) kojim rješenjem je propisan opći okvir paušalne svote od 100,00 do 5.000,00 kuna.

 

 

              Zbog navedenih razloga trebalo je u smislu odredbe čl. 205. st. 1. Prekršajnog zakona odlučiti kao u izreci.

 

                           

U Zagrebu, 24. travnja 2020.

 

 

 

              Presuda se dostavlja  Općinskom sudu u Pazinu u 6 (šest) ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, oštećenicu, branitelja i tužitelja.