- 1 -              Kž-rz 7/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kž-rz 7/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Dražena Tripala, Ratka Šćekića i dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K., zbog kaznenog djela iz čl. 122. u vezi čl. 28. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (,,Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93, 108/95., 16/96. i 28/96. – dalje u tekstu: OKZRH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 27. studenog 2019. broj K-Rz-9/2015-23, u sjednici održanoj 24. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M. K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Splitu u postupku provedenom u odsutnosti optuženika presudom od 27. studenog 2019. broj K-Rz-9/2015-23 proglasio je krivim opt. M. K. zbog kaznenog dijela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. u vezi čl. 28. OKZRH-a i na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 38. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i 3. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka kao u izreci pobijane presude.

 

Na temelju čl. 145. st. 4. ZKP/08. trošak branitelja okrivljenika postavljenih po službenoj dužnosti isplatit će se iz sredstava tijela koje vodi kazneni postupak, a naplatiti kasnije od okrivljenika.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Optuženik se žali po branitelju M. K., odvjetniku iz S., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženik u podnesenoj žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kako to proizlazi iz žalbenih razloga, budući u žalbi ne navodi osnove iz kojih ju podnosi. Smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi optuženik bio odgovoran na način kako to utvrđuje pobijana presuda. Navodi da su u vrijeme događaja na terenu djelovale razne paravojne postrojbe i postavlja pitanje što bi bilo da su ratne zarobljenike preuzele te postrojbe, dajući i odgovor da optuženik kao pripadnik JNA na ta zbivanja nije mogao utjecati.

 

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da je optuženik M. K. kao poručnik bio zapovjednik voda vojne policije u bivšoj JNA i u tom svojstvu je trebao ratne zarobljenike prevesti od vojnog tabora u mjestu Z. do logora za ratne zarobljenike u B..

 

Kako to proizlazi iz iskaza ratnih zarobljenika saslušanih kao svjedoka, A. D., M. B., Z. T., D. Š., J. Z., V. B. i T. G., optuženik nije spriječio podčinjene da ih tuku i ozljeđuju, iživljavaju se nad njima, ponižavaju ih, kao što u tome nije spriječio niti sve ostale nazočne prilikom zaustavljanja putem, kod vojnih taborišta, gostionica i drugih civilnih objekata. Na taj način je ratne zarobljenike svjesno izložio ozljeđivanju, ne sprečavajući da ih se tuče i udara, čak i sjekirom, iako je u svojstvu zapovjednika voda vojne policije imao moć odlučivanja i mogao je spriječiti takve postupke, kako svojih podčinjenih, tako i drugih osoba koje su to činile prilikom zaustavljanja.

 

S obzirom da su povrede oštećenika verificirane i u medicinskoj dokumentaciji koju je prvostupanjski sud pročitao u dokaznom postupku osnovano je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka kao uvjerljive i istinite otklanjajući na taj način obranu optuženika koji je tvrdio da su ratni zarobljenici te ozljede zadobili ranije, prije nego ih je on preuzeo.

 

Stoga prvostupanjski sud na temelju cjelokupnog dokaznog postupka pravilno utvrđuje da je optuženik u činu poručnika tzv. JNA kao zapovjednik voda vojne policije imao zadatak da ratne zarobljenike sprovede do logora B., osiguravajući im sigurnost, što nije učinio iako je imao zapovjednu ovlast nad podčinjenima, već je naprotiv, iako nazočan preprati svjesno izložio ratne zarobljenike nečovječnom postupanju, tučenju i iživljavanju, pristajući na njihovo ozljeđivanje, ponižavanje i nanošenje patnji, kršeći na taj način pravila međunarodnog prava, što pukim žalbenim poricanjem nije s uspjehom osporeno.

 

Što bi se s ratnim zarobljenicima dogodilo da su ih preuzele paravojne postrojbe nije pitanje za ovaj kazneni postupak jer se isti vodio protiv optuženika na temelju optužnice, za kazneno djelo koje je predmet optužnice, a s obzirom na mučenja koja su oštećenici pretrpjeli ne može se krivnja ublažavati hipotetskim pitanjem što bi bilo da je na mjestu optuženika bio netko drugi, jer on nije ništa učinio da to spriječi, a imao je tu mogućnost s obzirom na svojstvo u vrijeme događaja.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da je prvostupanjski sud dao preveliki značaj olakotnim okolnostima na strani optuženika dok nije na primjeren način cijenio postojeće otegotne okolnosti, kao niti sve one okolnosti koje ima u vidu odredba čl. 47. KZ/11. Smatra da nije na primjeren način cijenjena činjenica ozljeđivanja žrtava koje su zadobile teške tjelesne ozljede, a kod nekih je nastupio i trajni invaliditet.

 

Optuženik se ne žali zbog odluke o kazni pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana po žalbi optuženika na temelju čl. 478. ZKP/08 jer žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

 

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne cijeneći optuženiku kao olakotno raniju neosuđivanost, da je od počinjenja djela prošlo više od 28 godina, te osobne i obiteljske prilike koju okolnost je cijenio osobito olakotnim okolnostima, a kao otegotno da su za oštećenike nastupile teške posljedice, posljedično invaliditet te i da danas trpe posljedice grubog fizičkog i psihičkog zlostavljanja, kao i bezobzirnost te ustrajnost pri počinjenju kaznenog djela i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra. Dakle, upravo one okolnosti na koje upire žalba državnog odvjetnika.

 

Pri tako utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima pri čemu olakotne okolnosti cijeni osobito olakotnima prvostupanjski sud optuženiku izriče kaznu koju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud smatrajući da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja kako u vidu specijalne tako i generalne prevencije i takva odluka nije žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika s uspjehom osporena.

 

Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 24. travnja 2020.