- 1 -              I Kž 32/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 32/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. V. zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. listopada 2019. broj K-1/2019, u sjednici održanoj 24. travnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. D. V. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 30. listopada 2019. broj K-1/2019, proglasio je krivim opt. D. V. zbog kaznenog djela protiv života i tijela – usmrćenjem u pokušaju iz čl. 112. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11. te ga je na temelju čl. 112. st. 1. u vezi s čl. 34. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11. opt. D. V. je u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 24. srpnja do 26. rujna 2014.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.– u daljnjem tekstu: ZKP/08.-17.) opt. D. V. obvezan je podmiriti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08.-17. s osnova medicinskog vještačenja u iznosu 1.500,00 kuna i psihijatrijskog vještačenja u iznosu 6.420,00 kuna, psihologijskog vještačenja u iznosu 3.000,00 kuna te troškove paušala u iznosu 1.000,00 kuna te troškove nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja visina kojih će, kada se pribave podaci, na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08.-17., biti određena posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. ZKP/08.-17. i zbog odluke o kazni iz čl. 471. ZKP/08.-17. s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno podredno preinači presudu i okrivljenika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju“.

 

Optuženik se žali po branitelju, odvjetniku Z. I. „iz svih žalbenih razloga koje predviđa ZKP-u“ s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske “uvažiti ovu žalbu te preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu na način da okrivljenika drugostupanjski sud oslobodi krivnje i odgovornosti za počinjenje kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret iz razloga što je okrivljenik u spornom događaju postupao u nužnoj obrani, podredno preinačiti odluku o kaznenim sankcijama izrečenim okrivljeniku na način da okrivljeniku bezuvjetnu kaznu zatvora zamijeni uvjetnom osudom, kao i da izmijeni odluku o troškovima kaznenog postupka na način da odredi da ti troškovi u cijelosti padnu na teret proračunskih sredstava jer su ostvarene zakonske pretpostavke iz članka 148.st.6. ZKP-u“.

 

Optuženik je po branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.– u daljnjem tekstu: ZKP/08.-19.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da pobijana presuda nije razumljiva i da navode iz obrazloženja iste nije moguće valjano ispitati čime da je sud učinio povredu odredaba kaznenog postupka, očito smatrajući da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-19. Međutim, kada obrazlaže tu povredu žalitelj zapravo osporava činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda pa se radi o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

Nadalje, optuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na iskazu optuženika koji je dao prilikom prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom kada je bio u stanju potpunog bunila, prestravljenosti, panike i straha, a i zbog potresa mozga koji je pretrpio bio je potpuno konfuzan i nedvojbeno bitno smanjeno ubrojiv bez pojma o vremenu i prostoru u kojem se točno nalazi, a time i potpuno nesposoban racionalno svjedočiti o štetnom događaju. Sve to je  i konstatirano u zapisniku o prvom ispitivanju optuženika, međutim, sud je takav iskaz dan u nesuvislom stanju uz čitav niz „dobronamjernih“ sugestija koje je dobio prije iskaza iskoristio protiv njega. Iz navedenog proizlazi da žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz 468. st. 2. ZKP/08.-19.

 

Međutim, navodi optuženika paušalni su i nisu potvrđeni snimkom prvog ispitivanja optuženika koje je u potpunosti provedeno sukladno tada važećem Zakonu o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13. i 145/13.– u daljnjem tekstu: ZKP/08.-13.) i kojem ispitivanju je bio prisutan i optuženikov branitelj. Iz zapisnika o prvom ispitivanju optuženika proizlazi osim toga da je ispitivanju bio prisutan izabrani branitelj optuženika, da je snimanje prekinuto zbog konzultacije optuženika s braniteljem kao i da optuženik i branitelj nisu imali nikakvih primjedbi na ispitivanje niti na sačinjavanje zapisnika.

 

Slijedom navedenog nisu počinjene bitne povrede kaznenog postupka koje u žalbi ističe optuženik.

 

Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je optuženik postupao u stanju jake razdraženosti, odnosno da je svoj sud utemeljio na stavu vještaka koji nije dovoljno razjašnjen i nije utemeljen na znanstvenim činjenicama.

 

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud nalaz i mišljenje vještaka psihijatra prihvatio kao jasan i stručan s obzirom da je vještak nakon što je izradio pisani nalaz i mišljenje u dva navrata ispitan na raspravi kada je otklonio sve eventualne nejasnoće i odgovorio na sve upite stranaka, nakon čega na njegov nalaz i mišljenje nije bilo primjedbi, a takav nalaz i mišljenje nije doveden u pitanje niti žalbenim navodima državnog odvjetnika.

 

Nadalje, neosnovano državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud, a nakon što je na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra utvrdio da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio u stanju jake razdraženosti, pogrešno primijenio načelo in dubio pro reo utvrđujući činjenicu da li bi se u takvoj situaciji i prosječna osoba ponašala kao i optuženik.

 

Naime, kako je vještak u svom iskazu naveo da pretpostavlja da bi se i prosječna osoba slično ponašala kao i optuženik, ali to nije mogao tvrditi sa sigurnošću, prvostupanjski sud je u toj dvojbi u korist optuženika zaključio da je on bio u stanju jake razdraženosti koja bi postojala i kod prosječne osobe čime je postupio u skladu s čl. 3. st. 3. ZKP/08.-17.

 

Državni odvjetnik u žalbi navodi i kako nije prihvatljiv nalaz i mišljenje vještaka psihijatra o stanju jake razdraženosti kod optuženika s obzirom da je od fizičkog napada na optuženika do njegovog ubadanja oštećenika prošlo sigurno desetak minuta a da se stanje jake razdraženosti definira kao izvanredno duševno stanje koje po svom intenzitetu dovodi do tolikog uzbuđenja da počinitelj trenutno i bez daljnjeg razmišljanja iznenada stvori odluku za počinjenjem kaznenog djela.

 

Međutim, vještak psihijatar u svom nalazu i mišljenju naveo je da je optuženik bio fizički atakiran i da je u tom periodu došlo do promjene njegovog psihičkog stanja s tim da je afektivna tenzija rasla i da je on nakon direktnog napada na njega bio u stanju kumulirane afektivne tenzije kada je došlo do izbijanja potisnutog anksioznog naboja koji je rezultirao manifestiranjem impulzivnog i agresivnog postupka prema oštećeniku, s tim da je takvo promijenjeno stanje moglo trajati desetak minuta, a takav nalaz i mišljenje prvostupanjski sud pravilno je prihvatio, a kako je to već gore navedeno.    

 

U odnosu na daljnje navode žalbe državnog odvjetnika da optuženik nije mogao biti u stanju jake razdraženosti jer je napad oštećenika na njega već prestao i da je do ubadanja oštećenika došlo 60 metara od mjesta gdje je optuženik bio napadnut i kada optuženik više nije bio ugrožen, ističe se da navedene okolnosti čine obilježja postupanja optuženika u nužnoj obrani (s tim da je prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio da optuženik nije postupao u nužnoj obrani) i ne isključuju stanje jake razdraženosti kod optuženika.

 

U situaciji kada je optuženik napadnut od oštećenika i još jedne osobe na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, a što je prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra i dovelo do stanja njegove jake razdraženosti, bez značaja su navodi žalbe državnog odvjetnika da su svi sudionici inkriminiranog događaja koji se zbio prilikom dogovorene prodaje droge, upravo zbog toga što su radili nešto nezakonito bili pod stresom i pod povećanim tenzijama.

 

   I optuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje navodeći u žalbi da je osuđen samo na temelju iskaza oštećenika, a da niti jedan drugi dokaz nije upućivao na zaključak da je do ozljeđivanja oštećenika došlo desecima metara dalje od mjesta gdje je optuženik od strane oštećenika i ostalih sudionika spornog događaja bio brutalno napadnut, a koji zaključak isključuje obranu optuženika da je postupao u nužnoj obrani.

 

Međutim, prvostupanjski sud o mjestu na kojem je optuženik ubo oštećenika nije zaključio isključivo na temelju iskaza samog oštećenika već i na temelju dugih provedenih dokaza i to iskaza svjedoka B. B., S. M., F. S. i S. O., iskaza optuženika prilikom prvog ispitivanja, mjesta gdje je nađen oštećenikov pištolj te rezultata očevida, a kako je to detaljno obrazloženo u pobijanoj presudi.

 

Ističe se da je prvostupanjski sud pravilno svoju odluku temeljio na iskazima svjedoka B. B. i optuženika koje su dali u prethodnom postupku. Naime, tada su i jedan i drugi iskazali da su oštećenik i svjedok J. F. nakon što su fizički napali optuženika u jednom trenutku otrčali, a da je optuženik potrčao za njima, dok su te iskaze na raspravi izmijenili na način da su iskazivali kako je optuženik nožem ubo oštećenika na praktički istom mjestu gdje su ga oštećenik i J. F. napali kao i da je optuženik oštećenika ubo nakon što ga je oštećenik ponovno fizički napao i to držeći u ruci pištolj. S obzirom da niti svjedok niti optuženik nisu iznijeli nikakvo logično niti uvjerljivo objašnjenje za ovakvu promjenu iskaza pravilno ih je prvostupanjski sud ocijenio usmjerenima ka izbjegavanju kaznene odgovornosti optuženika, odnosno potvrde teze obrane da je optuženik postupao u nužnoj obrani.

 

S obzirom da je iskaz oštećenika o mjestu njegovog ozljeđivanja u skladu s ostalim provedenim dokazima nisu osnovani navodi žalbe optuženika kojim se osporava njegova vjerodostojnost u tom dijelu, bez obzira što iz iskaza oštećenika zaista proizlazi da on pokušava minorizirati svoju ulogu u napadu na optuženika, a što prvostupanjski sud nije prihvatio.

 

Nadalje, bez značaja su na vjerodostojnost iskaza oštećenika i navodi žalbe optuženika da on nije sudjelovao u ovom kaznenom postupku osim što je dao iskaz, da nije postavio imovinskopravni zahtjev niti je u parnici optuženika tužio za naknadu štete.

 

Neosnovano optuženik u žalbi navodi kako pronađene stvari oštećenika (pištolj, kapa i sunčane naočale) upućuju na mjesto gdje optuženik tvrdi da je ubo oštećenika. Naime, činjenica da su na tom mjestu pronađene oštećenikove stvari doista može upućivati da se na tom mjestu dogodio fizički sukob između njih dvojice, ali samo na temelju te činjenice ne može se zaključiti da li se radilo o sukobu u kojem su oštećenik i J. F. napali optuženika, ili o sukobu u kojem je optuženik nožem ubo oštećenika. 

 

U odnosu na iskaz svjedokinje L. T. pravilno je prvostupanjski sud zaključio da njen iskaz, a bez da je svjedokinja detaljno opisala događaj, sudionike ili konkretan napad ne upućuje na zaključak da je optuženik inkriminirane prigode postupao u nužnoj obrani.

 

Neosnovano optuženik zaključuje da svjedokinja L. T. potvrđuje njegovu obranu na kojem mjestu je on nožem ubo oštećenika. Ovo stoga što iz iskaza svjedokinje L. T. proizlazi da je ona uočila četvoricu muškaraca od kojih su se dvojica tukla a u ruci jednog od njih bio je nož. Svjedokinja nije vidjela da bi on ti nožem mahao niti da bi ubo ovu drugu osobu s kojom se tukao. Iz navedenog proizlazi da je svjedokinja mogla svjedočiti i prvom sukobu između optuženika i oštećenika, kada je oštećenik napao optuženika.

 

Što se tiče ostalih žalbenih navoda optuženika vezano za svjedokinju L. T. ističe se da se oni odnose na dio obrazloženja presude od 26. svibnja 2017. koja je u međuvremenu ukinuta i koje obrazloženje ne sadrži pobijana presuda. 

 

S obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su oštećenik i J. F. prijetili optuženiku i maloljetnom B. B., a optuženika i udarali pištoljem, rukama i nogama, nakon čega su pobjegli, a optuženik je krenuo za njima i sustigao oštećenika te ga ubo nožem, neosnovani su žalbeni navodi optuženika kojima se ponavlja njegova obrana i ustraje u tezi da je optuženik postupao u nužnoj obrani.

 

Iz svih navedenih razloga te razloga iz pobijane presude koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i upućuje žalitelje na njih da se ne bi bespotrebno ponavljalo, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.

 

S obzirom da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon u pogledu kvalifikacije kaznenog djela, nije osnovana žalba optuženika niti zbog povrede kaznenog zakona koju ističe kao tzv. posrednu povredu.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da su olakotne okolnosti na strani optuženika u bitnome precijenjene, posebno stoga što optuženik u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bio otac dvoje maloljetne djece, a da optuženiku kao otegotno nisu cijenjene opće okolnosti u kojima se djelo dogodilo, a to je preprodaja droge kao društveno neprihvatljivo ponašanje.

 

Na odluku o kazni žali se i optuženik, smatrajući da mu je izrečenu kaznu „trebalo zamijeniti uvjetnom osudom“ s obzirom da nikada, niti prije niti poslije inkriminiranog događaja nije kažnjavan, da je kazneno djelo počinio u stanju jake razdraženosti u koje stanje nije doveden svojom krivnjom, da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da nema opasnosti da će počiniti novo kazneno djelo, da je zaposlen, oženjen i otac dvoje maloljetne djece koje uzdržava isključivo on te da obitelj nema nikakvih drugih prihoda niti imovine. Smatra da je već dovoljno kažnjen dugotrajnim kaznenim postupkom i neizvjesnošću koju on nosi kao i dvomjesečnim boravkom u istražnom zatvoru te da je izricanje bezuvjetne kazne zatvora prestrogo i ne bi ostvarilo svrhu kažnjavanja.

 

Protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika pravilno je prvostupanjski sud kao olakotno optuženiku cijenio dosadašnju neosuđivanost, da je zaposlen i otac dvoje djece, smanjenu ubrojivost i činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, dok otegotnih okolnosti nije našao.

 

S obzirom na okolnosti u kojima se kazneno djelo dogodilo i ponašanje kako optuženika tako i oštećenika i svjedoka pravilno prvostupanjski sud optuženiku nije kao otegotno cijenio da se kazneno djelo dogodilo prilikom preprodaje droge.

 

Isto tako s obzirom da je stanje jake razdraženosti u kojem je optuženik počinio kazneno djelo zakonsko obilježje istog, ono nije moglo biti cijenjeno kao olakotna okolnost pa u tom dijelu nije osnovana niti žalba optuženika.

 

Navedene olakotne okolnosti prvostupanjski sud cijenio je u dovoljnoj mjeri i one nisu precijenjene, pa je i po stavu ovog drugostupanjskog suda izrečena kazna zatvora u minimalnom trajanju od jedne godine u skladu s ličnosti optuženika i njegovim stupnjem krivnje (čl. 47. KZ/11.) te će se upravo ovakvom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja, čime je izražena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača se povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela i jača svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te će se omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo (čl. 41. KZ/11).

 

Optuženik se žali i zbog odluke o troškovima postupka, međutim pravilno je prvostupanjski sud optuženiku s obzirom da ga je proglasio krivim naložio i plaćanje troškova kaznenog postupka sukladno čl. 148. st. 1. ZKP/08-17., dok će odluku o prijedlogu optuženika za oslobađanje od obveze plaćanja troškova kaznenog postupka donijeti prvostupanjski sud sukladno čl. 148. st. 6. ZKP/08.-19.

 

Slijedom svega navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08.-19. pazi po službenoj dužnosti, žalbe su na temelju čl. 482. ZKP/08.-19. odbijene kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Zagreb, 24. travnja 2020.