- 1 -              I Kž 137/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 137/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenih djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 107/17. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama optuženika i oštećenika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 17. listopada 2019. broj K-2/2019, u sjednici održanoj 24. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

 

I. Odbacuje se žalba oštećenika Z. T. kao nedopuštena.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. M. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Županijski sud u Karlovcu, presudom od 17. listopada 2019. broj K-2/2019 proglasio je krivim M. M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11. i na temelju čl. 110. u vezi čl. 34., čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11. utvrdio mu kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine i kaznenog djela protiv javnog reda, nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 331. st. 1. KZ/11. za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci pa je opt. M. M. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine i 5 (pet) mjeseci, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. veljače 2018. do 3. travnja 2018.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenik Z. T. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. do 8. ZKP/08. optuženik je obvezan na platež troškova Kaznenog postupka kao u izreci pobijane presude.

 

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju M. B., odvjetniku iz K. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Optuženik je i osobno podnio žalbu s prijedlogom da "naslovljeni sud ponovo razmotri i utvrdi činjenice te donese presudu".

 

Zbog odluke o kazni žali se oštećenik Z. T. predlažući da se pobijana presuda preinači i optuženiku utvrde strože kazne zatvora za svako pojedino djelo i izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora.

 

Optuženik je po branitelju M. B. podnio odgovor na žalbu oštećenika s prijedlogom da se žalba odbaci kao nedopuštena.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba oštećenika nije dopuštena, a žalba optuženika nije osnovana.

 

Oštećenik Z. T. podnio je žalbu zbog odluke o kazni iako po čl. 464. st. 4. ZKP/08. oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu dakle, ne i zbog odluke o kazni pa je stoga žalba odbačena kao nedopuštena. Žalbu zbog odluke o kazni odnosno iz svih žalbenih osnova oštećenik bi mogao podnijeti samo u slučaju da je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, a to ovdje nije slučaj.

 

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ne navodeći koju postupovnu povredu iz čl. 468. ZKP/08. nalazi ostvarenom.

 

Navodeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. međutim, obrazlažući je navodom da iz obrazloženja nije vidljivo na temelju kojih činjenica je utvrđeno da je optuženik tražio nastavak sukoba, optuženik ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao razloge za sva svoja utvrđenja nije ostvarena postupovna povreda na koju optuženik ukazuje, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja samo u odnosu na kazneno djelo ubojstva u pokušaju, optuženik osporava utvrđenja u odnosu na nastavak sukoba na terasi između njega i oštećenika, te namjeru na počinjenje kaznenog djela ubojstva, ustrajavajući da je postupao u nužnoj obrani, tempore criminis. Ukazuje da je nakon prvog sukoba u lokalu izašao u posebnom stanju svijesti, alkoholiziran, pretučen, u strahu za prijatelja D., uzeo kuburu iz vozila, ali ne s namjerom da nastavi sukob pa kada ga je oštećenik udario tvrdim predmetom došlo je do opaljenja kubure i to kada su obojica bila na tlu.

 

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u odnosu na prvi sukob, u lokalu, utvrdio da je upravo opt. M. prvi započeo sa fizičkim sukobom. Kako to proizlazi iz iskaza svjedoka M. K., svjedok D. mu je nešto dobacio na što je on odgovorio, da bi se umješao optuženik i počeo ga navlačiti. Tada se u sukob upliće i oštećenik T. koji je rekao optuženiku da pusti svjedoka K. da bi na to optuženik počeo navlačiti oštećenika sa stolice. Tada su se umiješali C., B. i D., počeli se naguravati i u tom naguravanju su izašli izvan lokala.

 

Iskaz svjedoka K. je suglasan iskazu oštećenika T. te iskazu svjedoka A. T. S. u dijelu u kojem je ona vidjela dio sukoba. Stoga prvostupanjski sud nema razloga ne prihvatiti i dio iskaza oštećenika T. da ga je optuženik u tom sukobu i ugrizao za nogu, a otisak tog ugriza je i pokazao, a nalazi se iznad gležnja na potkoljenici.

 

S obzirom na navedeno nije prihvaćena žalba optuženika u tom djelu, u kojoj optuženik nastoji sebe prikazati kao žrtvu prvog sukoba, a ne inicijatora napada na oštećenika, ujedno tvrdeći da je oštećenik nogom udario njega po zubima i da mu je od toga ostao otisak. Navedena tvrdnja je, osim što je protivna provedenim dokazima, neživotna jer da se dogodilo na način kako to tvrdi optuženik logično je da bi morao imati ozljede zuba. Provedenim medicinskim vještačenjem je utvrđeno da je optuženik ozljede zadobio udarcima slabog do srednjeg intenziteta bez koštanih trauma što ujedno isključuje udarce vrlo jakog intenziteta o kojima govori optuženik. Slijedom toga očigledno je da je otisak zuba na potkoljenici oštećenika od ugriza od strane optuženika.

 

Slijedom navedenog, neprihvatljiva je i daljnja žalbena tvrdnja da je optuženik bio dezorijentiran, u posebnom stanju svijesti od udaraca i da je to razlog što odlazi u vozilo po kuburu i vraća se prema lokalu, u strahu za svog prijatelja D..

 

Naime, kako to utvrđuje prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza, a koji se u tom dijelu ne osporavaju u žalbi, prvotni sukob u lokalu je završio, nitko ga ne namjerava nastaviti i nitko ne ugrožava optuženika. Naprotiv, oštećenik briše pod u lokalu i terasu "močo" krpom, što su potvrdili svjedoci B., K. i A. T. S., dok optuženik odlazi u svoje vozilo, uzima kuburu i vraća se prema lokalu te napada oštećenika. Prihvaćajući iskaz oštećenika T. prvostupanjski sud utvrđuje da je to najprije bilo metalnom šipkom kojom je zadobio ozljedu glave od čega mu je ostao ožiljak na početku vlasišta s lijeve strane čela. Iako navedena ozljeda nije verificirana medicinskom dokumentacijom prvostupanjski sud osnovano prihvaća iskaz oštećenika T. o takvom slijedu događaja s obzirom da je medicinska intervencija bila usmjerena na saniranje ozljede prouzročene kuburom pa nisu konstatirane i ostale ozljede. Međutim, svjedok K. je iskazao da je po završetku sukoba uočio metalnu šipku pa činjenica da očevidom nije konstatirana ne osporava iskaz svjedoka K., a time niti iskaz oštećenika T..

 

Prihvaćajući iskaz oštećenika T. prvostupanjski sud zaključuje da ga je optuženik u povratku od vozila prvi napao, najprije metalnom šipkom, a kada se počeo braniti u hrvanju je optuženik izvadio kuburu, ispalio hitac te nanio oštećeniku osobito tešku tjelesnu ozljedu, a život mu je spašen pravovremenom liječničkom intervencijom.

 

Na temelju takvih utvrđenja osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik postupao s izravnom namjerom što nije s uspjehom osporeno žalbenim navodima da je bio dezorijentiran i postupao odbijajući istovremeni protupravni napad.

 

Kako je već ranije rečeno napada nije bilo jer je u momentu povratka optuženika od svog vozila prema terasi lokala oštećenik prao terasu i tada je udaren i nakon toga upucan iz štuc-kubure koju je optuženik donio iz vozila.

 

Kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka te toksikološkog vještaka kojeg je psihijatrijski vještak imao u vidu, temore criminis su zbog dezinhibirajućeg djelovanja alkohola te nakupljenog bijesa, srdžbe i povrijeđenosti optuženikove sposobnosti da shvati značenje svog postupanja i da upravlja svojom voljom bile smanjene, ali ne bitno. Takvo utvrđenje prvostupanjskog suda nije osporeno pukim osporavanjem optuženika u žalbi i tvrdnjom da je postupao uslijed dezorijentiranosti jer takvo stanje nije utvrđeno.

 

U osobno podnesenoj žalbi optuženik konstatira da je prvostupanjski sud odbio provođenje balističkog vještačenja, ali ne navodi zbog čega ustrajava na tom prijedlogu.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda za neprihvaćanje ovog prijedloga jer u postupku nije bilo sporno u kojem položaju su optuženik i oštećenik bili u trenutku opaljenja hica, niti su se u tim navodima razilazili pa stoga nije bilo potrebe da se to utvrđuje i provođenjem balističkog vještačenja.

 

Optuženik u osobno podnesenoj žalbi obrazlaže genezu loših obiteljskih odnosa obitelji optuženika i obitelji oštećenika, međutim, to nije relevantno za utvrđivanje činjeničnog stanja u konkretnom slučaju.

 

Stoga činjenično stanje nije pogrešno ni  nepotpuno utvrđeno.

 

U žalbi se ističe i žalbeni osnov povrede kaznenog zakona tvrdnjom da su na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjene odredbe kaznenog zakona. Na taj način optuženik ustvari ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona koja nije ostvarena jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik postupao s izravnom namjerom na počinjenje djela dakle, subjektivni elemenat djela, isključujući postupanje u nužnoj obrani, a slijedom toga i u prekoračenju nužne obrane i na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio Kazneni zakon pa stoga nije osnovana žalba optuženika niti u tom dijelu.

 

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni koju nalazi  "tegobnom" i smatra da je ona rezultat pogrešne primjene čl. 21. KZ/11. u čemu međutim, nije u pravu.

 

Člankom 21. KZ/11. reguliran je institut nužne obrane međutim, kako u postupku nije utvrđeno da bi optuženik postupao u nužnoj obrani, niti u prekoračenju nužne obrane nisu se stekli uvjeti za primjenu ovog članka kako u pogledu isključenja protupravnosti tako ni za primjenu stavka 3. članka 21. koji propisuje da se počinitelj koji prekorači granice nužne obrane može blaže kazniti.

 

Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti o kojima ovisi odabir vrste i visine kazne cijeneći optuženiku kao olakotno raniju neosuđivanost, razmjerno stariju životnu dob (53 godine), da je bio sudionik Domovinskog rata, odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Oluje, da je otac jednog malodobnog djeteta dok otegotnih okolnosti nije našao, međutim imao je u vidu težinu počinjenog kaznenog djela, prije svega težinu ozljeda koje je kritične zgode zadobio oštećenik i kojem je život spašen isključivo zbog pravodobne medicinske intervencije te da je upravo optuženik bio taj koji je izazvao i prvi fizički sukob unutar lokala kao i činjenicu da je temore criminis, bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno i to uslijed samoskrivljene okolnosti dezinhibirajućeg djelovanja alkohola kao i zbog nakupljenih osjećaja bijesa, srdžbe i povrijeđenosti, a imao je u vidu i stupanj krivnje odnosno da je kaznena djela počinio s izravnom namjerom.

 

Sve navedene okolnosti pravilno su cijenjene pri čemu je uzeto u obzir da je djelo ubojstva ostalo u pokušaju, te smanjena ubrojivost ali ne bitno pa su u odnosu na to djelo primijenjene i zakonske odredbe o ublažavanju kazne.

 

Pri tako utvrđenim okolnostima optuženiku su utvrđene kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo te jedinstvena kazna zatvora koju prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazeći da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne tako i generalne prevencije pa stoga nije prihvaćena niti žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

Iz svih navedenih razloga na temelju čl. 481. st. 2. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 24. travnja 2020.