- 1 -              I Kž 328/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 328/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. G., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 37. stavcima 1. i 2. i člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 8. ožujka 2017. broj K 6/2016, u sjednici održanoj 24. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku optuženi D. G. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela poticanja na ubojstvo iz članka 110. u vezi s člankom 37. stavcima 1. i 2. i člankom 34. stavkom 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.), odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud, imajući na umu različitost i međusobnu proturječnost u njihovom iskazivanju, pogrešno ocijenio iskaze svjedoka M. P. i F. P. neuvjerljivim i neprihvatljivim pa je, uslijed toga, izveo pogrešan zaključak da u konkretnim slučaju nije na izvjesni način dokazano da je optuženi D. G. svojim radnjama tempore criminis ostvario bitna obilježja kaznenog djela poticanja M. P. na ubojstvo T. V.

 

Naime, mišljenje je žalitelja da razlike u iskazima tih svjedoka do kojih je došlo tek prilikom njihovog iskazivanja na raspravi postoje samo o okolnostima koje nisu bitne za biće kaznenog djela te se mogu objasniti većim brojem događaja, susreta i razgovora između M. P. i optuženika u razdoblju od mjesec i pol dana kao i protekom više od godine dana od konkretnog događaja do ispitivanja tih svjedoka na raspravi.

 

Zbog toga je, prema stavu žalbe, prvostupanjski sud prilikom vrednovanja iskaza tih svjedoka trebao cijeniti njihove iskaze u državnom odvjetništvu, a koji su, zajedno s iskazima T. i I. V., dani mjesec i pol nakon događaja te u istima nema različitosti.

 

Također, budući da su iskazi svjedoka M. P., F. P., oštećenog T. V. i I. V. koje su dali kako u državnom odvjetništvu, tako i na raspravi, identični o bitnim činjenicama i okolnostima predmetnog kaznenog djela, dakle, u pogledu da je optuženi D. G. tražio M. P. da ubije T. V. ili da doveze T. V. pa da ga on ubije ili da ga ozlijedi, za što je M. P. nudio novac pa i oružje kojim da to učini, a do čega nije došlo jer je M. P. o tome obavijestio oštećenog T. V. koji je odmah potom podnio kaznenu prijavu, žalitelj smatra da ti iskazi u svojoj ukupnosti dokazuju da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo.

 

Suprotno iznesenom stavu državnog odvjetnika, razmatrajući rezultate provedenih dokaza svakog posebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi argumentirano i valjano ocijenjeni izvedeni dokazi na temelju kojih je činjenično stanje pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak da nema dovoljno pouzdanih dokaza iz kojih bi proizlazilo da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da su iskazi svjedoka M. P. i F. P. takvi da se na temelju istih može nedvojbenim utvrditi da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo kao niti kada tvrdi da su proturječja u iskazima tih svjedoka sasvim nebitna za vjerodostojnost tih iskaza. Nedosljednosti u iskazima svjedoka M. P. i F. P., koji jedini imaju neposredna saznanja o terećenom kaznenom djelu, te međusobna nesuglasja tih iskaza o činjenicama i okolnostima koje je prvostupanjski sud utvrdio i istaknuo u obrazloženju pobijane presude, takvog su značenja da i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda dovode do zaključka o dvojbenosti njihove vjerodostojnosti.

 

Naime, prema stanju dokazne građe, iskazi svjedoka M. P. i F. P. su u suštini jedini konkretan dokaz koji su bili na raspolaganju prvostupanjskom sudu, a na temelju kojih je mogao utvrditi je li optuženik počinio terećeno mu kazneno djelo ili nije. Da bi se donijela osuđujuća presuda samo na iskazima pojedinih svjedoka, ti iskazi moraju biti od početka do kraja postupka, kako sami za sebe, tako i međusobno, dosljedni i neproturječni, odnosno u takvom suglasju da ne daju bilo kakve mogućnosti za dvojbu u njihovu vjerodostojnost. Na dokazima takve kvalitete je moguće utemeljiti osuđujuću presudu, a to u konkretnom kaznenom predmetu nije slučaj.

 

Naime, obrana optuženika i svjedoka M. P. se razlikuje u tome tko je kome prilikom njihovog susreta u ugostiteljskom objektu ,Đ. predložio da M. P. za određenu svotu novca ubije ili ozlijedi T. V. Optuženi D. G. u obrani tvrdi da je počinjenje kaznenog djela njemu predložio svjedok M. P., što je on odbio, pri čemu je naglasio da tada u Đ. nije bio svjedok F. P. S druge pak strane, svjedok M. P. iskazuje da je optuženik tada od njega tražio da ubije, istuče ili stavi u gepek od auta T. V. i doveze ga k njemu da ga optuženik ubije, pri čemu mu je nudio 10.000,00 eura za ubojstvo, manje za invalidska kolica, a 14.000,00 ili 15.000,00 kuna da dobro istuče T. V. Također, svjedok M. P. je naglasio da mu je te zgode optuženik dao 1.000,00 kuna, ali i da je s njima za stolom bio i svjedok F. P. Također, napomenuo je da je htio od optuženika izvući novce jer je vidio da nudi, iako nije djelo nikad namjeravao počiniti već ga prijaviti policiji.

 

Prema tome, zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika je u konkretnom kaznenom predmetu ovisio ne samo o uvjerljivosti iskaza svjedoka M. P., već, možda čak i u većoj mjeri, od uvjerljivosti iskaza svjedoka F. P., kao kontrolnog dokaza. Ovo stoga što se radi o svjedoku koji je jedini bio prisutan razgovorima koji su se vodili između optuženika i svjedoka M. P. Taj je svjedok u istrazi potvrdio da je bio u ugostiteljskom objektu Đ. s M. P. te je te prilike s njima bio i optuženik. Pojasnio je da je otišao u WC i kada se vratio, zatekao je M. P. i optuženika kako pričaju. Bio je dosta alkoholiziran pa se ne sjeća o čemu su razgovarali, ali mu je M. P. rekao da mu je optuženik dao novac, iako nikakav novac nije vidio. To je jedini put kada je vidio optuženika. Međutim, taj je svjedok na raspravi, iako je prvotno ostao kod svog iskaza iz istrage, nakon prigovara obrane u dijelu u kojem je tvrdio da nije bio u kući optuženika, promijenio svoj iskaz naglasivši: ,,Ja te čupam i lažem za tebe, a ti meni sada prigovaraš.“ Potom je iskazao da je bio u kući optuženika, ali da nikad nije bilo susreta njih trojice u ugostiteljskom objektu Đ. već je to izmislio jer mu je bilo žao da čovjek ide u zatvor. Također je iskazao da su se njih trojica našli u šumici gdje je svjedok M. P. rekao optuženiku da je istukao T. V. te mu, kao dokaz, pokazao osobnu iskaznicu T. V. i palicu, na što je optuženik svjedoku M. P. dao 1.000,00 kuna.

 

S obzirom na tako izmijenjen iskaz svjedoka F. P., u dokaznom postupku je provedeno suočavanje svjedoka M. P. i svjedoka F. P., pri čemu su obojica ostali u cijelosti kod svojih iskaza na raspravi. Doduše, svjedok M. P. je na posljetku ipak u manjem dijelu odstupio od ranijeg iskaza navodeći da se tek u tom trenutku sjetio da je u šumici koju spominje svjedok F. P. pokidana osobna iskaznica T. V. te da je tada u svom autu imao bejzbol palicu za koju je optuženiku rekao da istom istukao T. V., ali da i dalje ostaje kod iskaza da mu je optuženik 1.000,00 kuna dao u ugostiteljskom objektu Đ.

 

Kada se pored naprijed navedenog ima na umu da je iskaz svjedoka M. P. u biti u cijelosti potvrđen samo iskazima svjedoka I. V. i oštećenog T. V. koji nemaju neposrednih saznanja o inkriminiranom odgađaju, već su tijekom postupka iskazivali isključivo o onome što im je navodno rekao svjedok M. P., pri čemu iz iskaza svjedokinje J. S. proizlazi da je T. V. često dolazio kod nje zajedno s M. P., odnosno da se njih dvojica poznaju od ranije, dok iz iskaza svjedokinje Š. O., zaposlenice ugostiteljskog objekta Đ. proizlazi da su na terasi tog objekta nekoliko godina ranije sjedili optuženik i svjedok M. P., a da se ne sjeća da li je s njima u društvu bio još netko, sve navedeno dovodi u ozbiljnu dvojbu vjerodostojnost iskaza M. P. Zbog toga taj dokaz i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne može biti podoban dokaz na kojem bi se mogla utemeljiti osuđujuća presuda.

 

Također, iako je indikativno da se protiv optuženog D. G. vodio kazneni postupak, u kojem se optuženik osnovano sumnjičio zbog počinjenja kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom na štetu T. V. i to na način da je od dviju osoba zatražio da mu dovedu T. V., što su iste i učinile, kojom prilikom je došlo do fizičkog obračuna između optuženika i T. V. te je optuženik pištoljem u smjeru T. V. ispalio jedan hitac, ta činjenica, koju ne spori niti optuženik, sama za sebe pa niti u vezi s ostalim žalbom istaknutim činjenicama ne upućuje, a osobito ne dokazuje da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo.

 

Prema tome, s obzirom na to da se osuđujuća presuda može temeljiti samo na nedvojbenim dokazima i nedvojbenim činjenicama utvrđenim na temelju takvih dokaza, a što u ovom kaznenom predmetu nije slučaj, analizirajući svu dokaznu građu, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da odnos i kvaliteta dokaza koji bi trebali poduprijeti optužbu nisu pouzdani za siguran zaključak da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo, slijedom čega je potom s pravom, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., oslobodio optuženika od optužbe za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 37. stavcima 1. i 2. i člankom 34. stavkom 1. KZ/11., za koje je bio optužen.

 

Stoga, s obzirom na to da žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja kao ni izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Slijedom svega navedenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/2019. - dalje: ZKP/08.-19.), nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. travnja 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Žarko Dundović, v. r.