1              Poslovni broj: Gž-683/2018-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-683/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te dr. sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. J. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku A. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. i N. d.o.o. iz Z., protiv prvotuženika Grada Š., iz Š., kojeg zastupa zakonski zastupnik Ž. B., a ovog punomoćnik R. Š., diplomirani pravnik prvotuženika, i drugotuženika H.N.K. u Š., iz Š., koga zastupa zakonska zastupnica M. T., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-1237/2012 od 24. studenoga 2017., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1237/2012 od 24. studenoga 2017. u dijelu točke 1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 163.450,00 kuna od 8. svibnja 2010. do 23. studenoga 2017. kao neosnovan.

 

2. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1237/2012 od 24. studenoga 2017. u dijelu točke 1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 163.450,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. studenoga 2017. do isplate, i u tom dijelu sudi:

 

Nalaže se prvotuženiku Gradu Š. i drugotuženiku H.N.K. u Š., u roku od 15 dana, solidarno isplatiti tužiteljici J. J. s osnove naknade imovinske štete iznos od 163.450,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 24. studenoga 2017. do isplate po stopi od 7,41% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

 

3. Nalaže se prvotuženiku Gradu Š. i drugotuženiku H.N.K. u Š. solidarno u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici J. J. s osnove naknade parničnog troška iznos od 36.860,74 kuna.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo obvezati tuženike solidarno naknaditi tužiteljici imovinsku štetu u iznosu od 163.450,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana štetnog događaja tj. 8. svibnja 2010. do isplate.

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu odgovorili na žalbu tužiteljice.

 

Žalba tužiteljice je osnovana u pogledu odluke o glavnom zahtjevu, dok je djelomično osnovana u pogledu sporednog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate.

 

Iako je tužiteljica žalbu podnijela i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ona u žalbi određeno ne ukazuje ni na jednu od tih povreda. Ispitujući, pak, pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete koju je ona pretrpjela krađom (otuđenjem) viole majstorski rad Galinotti Pietra iz Alessandrie, Italija, izrađena 1949., gudala majstorski rad iz 1879. majstora H.R. Pfretzschnera i jednog pomoćnog gudala ukupne vrijednosti od 163.450,00 kuna do čega je došlo u štetnom događaju koji se zbio 7/8 svibnja 2010. u H.N.K. u Š.

 

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica kao članica S. orkestra H. bila angažirana na sudjelovanju u programu javne priredbe Diskografske nagrade pod nazivom "Porin Classic 2010" koji se održavao u Šibeniku 8. svibnja 2010. Taj je glazbeni događaj realiziran na temelju Ugovora o suradnji i realizaciji Diskografske nagrade "Porin Classic 2010" klasa: 402-01/10-01/168, Ur. broj: 2182/01-01/1-10-1 od 21. travnja 2010. kojeg su zaključili I. H. g. i. (u ime H. d. u., H. g. u. i H. d. s.), s jedne strane i prvotuženik Grad Š., s druge.

 

Tim se Ugovorom I. H. g. i. o svom trošku obvezao osigurati potrebna glazbala i ostalu opremu koju utvrđuje glavni glazbeni producent, osigurati o svom trošku odgovarajući sustav akreditacija i obaviti poslove akreditacije, dok se Grad Š. o svom trošku obvezao osigurati korištenje prostora - dvorane na kojem će se održati priredba, osigurati hotelski smještaj za sudionike događaja "Porin Classic 2010" i podmiriti troškove hotelskog smještaja, osigurati redarsku službu i prostore za potrebe izvođača (šminke, garderobe i dr.) te je preuzeo na sebe sve obveze organizatora javne priredbe u odnosu na predmetni događaj uz obvezu da naknadi eventualnu štetu (poglavito u skladu s člankom 1081. Zakona o obveznim odnosima).

 

U okviru ispunjenja navedenih ugovornih obveza prvotuženik Grad Š. je osigurao sudionicima korištenje prostora drugotuženika H.N.K. u Š. kao prostora u kojemu će se održati ova priredba te prostora kojeg će izvođači koristiti u pripremi nastupa. U tom je kontekstu tužiteljica kao članica spomenutog orkestra dana 7. svibnja 2010. s ostalim članovima orkestra sudjelovala na održanoj probi u prostoru drugotuženika unutar kazališne zgrade na koji su prostor članovi orkestra upućeni od domaćina koji im je pokazao prostor za probu. Proba je održana u podrumskoj prostoriji kazališne zgrade koja je prostorija i inače namijenjena za potrebe izvođača. Članovi orkestra su prema ranijem planu istog dana trebali održati u istom prostoru još jednu probu koja je kasnije otkazana, pa su između dvije probe ostavili svoje instrumente u spomenutoj podrumskoj prostoriji u kojoj se održala proba.

 

Kada su, međutim, nakon otkazivanja ranije zakazane druge probe pristupili u kazališnu zgradu, što je bilo neposredno prije početka programa 8. svibnja 2010., uočeno je da nedostaju dva instrumenta, tužiteljičina viola i violina člana orkestra K. V. nakon čega je utvrđeno da je do otuđenja instrumenata iz kazališne zgrade drugotuženika došlo od strane nepoznatog počinitelja koji je ušao u otvorenu i otključanu zgradu kazališta kroz otvoreni prozor u prizemlju i došao do podrumske prostorije te iz jedne od otključanih prostorija na kojoj se nalazio natpis "Orkestar" otuđio glazbeni instrument violu, majstorski rad Galinotti Pietra iz Alessandrie, Italija, napravljen 1949., gudalo, majstorski rad iz 1879. majstora H. R. Pfretzschnera i jedno pomoćno gudalo, što se sve nalazilo u smeđoj kutiji za instrumente s naramenicama i rukohvatom s crnim rubom sa strane – Gajeva koja je pripadala tužiteljici J. J. Ujedno je utvrđeno da kazališna zgrada drugotuženika u vrijeme nastanka štete nije imala prostorije "pod ključem" odnosno zaključane prostorije za pohranu odnosno čuvanje stvari uključujući i glazbala izvođača.

 

Sud je prvog stupnja, na temelju naprijed utvrđenih činjenica koje žalbenim navodima tužiteljice nisu ni dovedene u sumnju te ih kao pravilne prihvaća i žalbeni sud, odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji izvanugovorna (deliktna) odgovornost ni jednog tuženika smatrajući da tuženici nisu ni aktivnim ni pasivnim ponašanjem nanijeli štetu tužiteljici. Ovakav je zaključak sud izveo iz činjenice što kazališna zgrada drugotuženika u vrijeme nastanka štete nije imala prostorije "pod ključem" prikladne za pohranu odnosno čuvanje stvari uključujući i glazbala izvođača.

 

Osim toga, sud je ocijenio da tužiteljica nije dokazala da je osoba koja je njoj dozvolila ostavljanje vrijednog glazbala u prostoriji kazališta zaposlenik (djelatnik) tuženika, pa da odgovornost tuženika ne proizlazi ni iz odgovornosti poslodavca, a također ni da nema odgovornosti tuženika po kriteriju uzročnosti niti po osnovi krivnje koja bi se mogla ogledati u propustima tuženika u organizaciji manifestacije Porin Classic 2010.

 

Osnovano tužiteljica prigovara zaključku suda prvog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja nema odgovornosti obaju tuženika po principu krivnje i da nije bilo propusta tuženika u organizaciji predmetne priredbe.

 

Naime, odgovornost obaju tuženika prema tužiteljici za nestanak njezinog glazbenog instrumenta, viole, temelji se na odredbi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) koja propisuje tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, što znači da tuženik odgovara tužiteljici po principu pretpostavljene krivnje. Kada štetnik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje, oštećenik mora dokazati štetnu radnju, uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete time da se krivnja pretpostavlja, a predmnijeva se krivnja u stupnju obične nepažnje (stavak 2. članka 1045. ZOO-a), dok je teret dokaza o nepostojanju krivnje na štetniku koji mora dokazati da nije kriv za nastanak štetnog događaja i štete.

 

Kod pravilno utvrđene činjenice da se prvotuženik u vezi s predmetnom priredbom obvezao osigurati prostore za potrebe izvođača koje su potrebe u naprijed spomenutom ugovoru naznačene primjerice i da je taj prostor osigurao za potrebe proba orkestra u čijem je sastavu bila i tužiteljica baš u kazališnoj zgradi drugotuženika namijenjenoj za potrebe orkestra, da je jedna proba održana u tom prostoru i da su svi članovi orkestra ostavili svoje instrumente u prostoriji u kojoj se održala ta proba što tuženicima nije nikako moglo ostati nepoznato, a kod daljnje činjenice izostanka upozorenja (pisanog ili usmenog) drugotuženika članovima orkestra na zabranu ostavljanja instrumenata u prostorijama kazališne zgrade, žalbeni sud ocjenjuje da su tuženici kao organizatori, prvotuženik na posredan način preko drugotuženika, a drugotuženik neposredno dopustili članovima orkestra ostavljanje instrumenata u prostoriji kazališne zgrade.

 

U takvim okolnostima tuženici, s obzirom na svoje naprijed opisane uloge u organizaciji priredbe, nisu smjeli ostaviti unutarnji kazališni prostor bez nadzora, neovisno o činjenici što predmetna prostorija nije imala ključ zato što je do otuđenja tužiteljičine viole došlo tako što je nepoznati počinitelj ušao u otvorenu i otključanu zgradu kazališta kroz otvoreni prozor u prizemlju. Ta također pravilno utvrđena činjenica upućuje na zaključak da su tuženici kazališnu zgradu ostavili potpuno bez nadzora i time omogućili slobodan ulazak trećim osobama u prostore kazališta usprkos tome što su znali da se u jednoj od nezaključanih prostorija zgrade nalaze vrijedni instrumenti članova orkestra. Kada su tuženici tako postupili, zaključiti je da oni nisu uložili ni minimalan stupanj pažnje u zaštiti glazbala članova orkestra koji su ostavili svoje instrumente u zgradi uz znanje i dopuštenje tuženika, iako su znali da je otvoren prozor u prizemlju i da je kroz tako otvoreni prostor bilo moguće ući u zgradu te su tuženici time omogućili otuđenje instrumenata.

 

S druge strane, treba imati na umu i da ostavljanje instrumenata članova orkestra između dviju proba u prostoru kazališta namijenjenog probama nije tako neuobičajena, već upravo uobičajena pojava u kazalištu što proizlazi ne samo iz iskaza tužiteljice i saslušanih svjedoka članova orkestra, već to proizlazi iz iskaza svjedoka Ž. G. čiji je iskaz sud pravilno reproducirao, ali ga nije ispravno cijenio. Naime, iz iskaza ovog svjedoka, inače zaposlenika drugotuženika, proizlazi da je uobičajeno da glazbenici instrumente pohrane između dviju proba u prostoriji u kojoj se održava proba time da zaposlenici kazališta ne idu u te prostorije izuzev čistačica, Ovaj je svjedok, jednako kao i drugi saslušani zaposlenik drugotuženika J. B., istakao da ravnatelj kazališta ili druga osoba nisu dali nalog da članovi orkestra u konkretnom slučaju pohrane instrumente izvođača, što za odgovornost tuženika nije ni odlučno. U takvim je okolnostima tužiteljica, jednako kao i ostali članovi orkestra, imala opravdano očekivanje da tuženici neće omogućiti nekontrolirani pristup kazalištu trećim osobama i na taj način omogućiti otuđenje instrumenata.

 

Valja napomenuti da iskaz svjedoka Z., tadašnjeg ravnatelja drugotuženika, žalbeni sud nije cijenio jer je isti, imajući na umu njegov sadržaj kako je pravilno reproducirao sud prvog stupnja, usmjeren na zaštitu interesa drugotuženika, s obzirom na ravnateljsku ulogu svjedoka u vrijeme štetnog događaja.

 

Dakle, kada tuženici sudjelujući posredno ili neposredno u organizaciji glazbene priredbe koja uključuje probe orkestra, dopuste da članovi orkestra ostave svoje instrumente u prostoriji namijenjenoj izvođačima između dviju proba ili između probe i nastupa, a potom taj prostor ostave bez nadzora i time omoguće slobodan ulazak trećih osoba u prostor uslijed čega dođe do otuđenja instrumenata, tada oni odgovaraju za štetu nastalu otuđenjem po principu pretpostavljene krivnje u skladu s odredbom članka 1045. stavka 1. ZOO-a.

 

Imajući na umu sve naprijed navedeno, žalbeni sud zaključuje da tuženici nisu dokazali da nisu krivi za nastanak štetnog događaja i štete što su bili dužni ukoliko su se željeli osloboditi odgovornosti za štetu, s obzirom na načelo pretpostavljene krivnje po kojem odgovaraju u konkretnom slučaju. S druge strane, tužiteljica je dokazala ostale pretpostavke odštetne odgovornosti, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo zaključiti da su tuženici solidarno odgovorni za štetu koju je tužiteljica pretrpjela otuđenjem njezine viole.

 

Solidarna odgovornost tuženika u konkretnom je slučaju utemeljena na odredbi članka 1107. stavka 4. ZOO-a zato što su tuženici naprijed opisanim postupcima koji su doveli do predmetnog štetnog događaja na posredan i neposredan način povezani.

 

Što se tiče visine štete, vještačenjem je po vještaku za gudačke i njima srodne instrumente Z. S. utvrđeno da je predmetna viola koja je tužiteljici otuđena utužene prigode majstorski rad Galinotti Pietra iz Alessandrie, Italija, izrađena 1949., gudalo majstorski rad iz 1879. majstora H. R. Pfretzschnera i jedno pomoćno gudalo te da njihova ukupna vrijednost iznosi 163.450,00 kuna.

 

Stoga je tužiteljici taj iznos i dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate u skladu s odredbom članka 1089. stavka 2. ZOO-a po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a. Kako se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti koju tužiteljica nije reparirala, a visina koje je štete utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, zatezne kamate na tu štetu teku od donošenja presude kojom je utvrđena ta naknada, a ne od štetnog događaja kako je tužiteljica neutemeljeno zatražila.

 

Stoga je o žalbi tužiteljice odlučeno kao u točkama 1. i 2. izreke temeljem odredbi članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

O parničnom je trošku odlučeno temeljem odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavkom 3. i člankom 155. stavkom 1. ZPP-a. Tužiteljici je parnični trošak obračunat prema vrijednosti predmeta spora od 163.450,00 kuna primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa) na čiju primjenu upućuje odredba članka 155. stavka 2. ZPP-a.

 

Tako je tužiteljici priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to: za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kuna, za zastupanje na šest ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi (ročišta od 8. srpnja 2014., 10. rujna 2014., 7. veljače 2017., 24. svibnja 2017., 6. rujna 2017. i 10. listopada 2017) pod 2.500,00 kuna (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za zastupanje na jednom ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima (ročište od 5. travnja 2017.) iznos od 1.250,00 kuna (Tbr. 9. točka 2. Tarife), za sastav podneska od 29. rujna 2016. iznos od 100,00 kuna koliko je tužiteljica zatražila (sud nije ovlašten prekoračiti zahtjev), za sastav žalbe iznos od 3.125,00 kuna (Tbr. 10. točka 1. Tarife), za trošak poreza na dodanu vrijednost 5.493,75 kuna (Tbr. točka 42 Tarife), što ukupno daje trošak zastupanja po punomoćniku u iznos od 30.967,87 kuna.

 

Ovom je iznosu dodan iznos od 3.499,12 kuna koliko je plaćeno vještačenje iz sredstava koje je tužiteljica predujmila te iznos od 6.300,00 kuna po osnovi pristojbi koje je tužiteljica također platila (po 2.100,00 kuna za pristojbu tužbe, prvostupanjske presude i žalbe). Napominje se da je tužiteljica po osnovi žalbe platila ukupan iznos pristojbe u visini od 3.968,00 kuna, ali joj je sud priznao iznos od 2.100,00 kuna jer je toliko zatražila zato što sud nije ovlašten prekoračiti njezin zahtjev jer to priječi odredba članka 2. stavka 1. ZPP-a.

 

Tako izračunat ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 36.860,74 kune koliko je njoj i dosuđeno jer, s obzirom na ishod postupka, ona nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženik u obvezi naknaditi joj njezin cjelokupni trošak.

 

S druge strane, tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 16. travnja 2014. jer žalbeni sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Jednako tako, tužiteljici nije priznat ni trošak sastava podnesaka od 28. travnja 2016., 4. travnja 2017. i 1. rujna 2017. jer je tužiteljica te troškove sama prouzročila.

 

Split, 23. travnja 2020.