Broj: Rev-x 696/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana, vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća, i Slavka Pavkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice L. F. i II-tužitelja M. F., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u Z., protiv I-tuženice M. I. iz Z., i II-tuženice Z. I. iz C., koje zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Z., radi sukorištenja tavana, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-683/10-2 od 29. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4219/03-77 od 22. svibnja 2009., u sjednici održanoj 7. siječnja 2015.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženica za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženicama da im omoguće trajno pravo sukorištenja tavana u obiteljskoj kući u Z., …, uz naknadu parničnog troška (toč. I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljima naknaditi tuženicama troškove postupka u iznosu od 2.430,24 kn, a odbijen je zahtjev tuženica za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 5.499,76 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke te u dijelu kojim su tužitelji obvezani naknaditi tuženicama parnični trošak (dio toč. II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tuženici su izjavili  reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ujedno su podnijeli i reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlažu da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelji predlažu da se revizija tuženika odbaci kao nedopuštena, a podredno odbije kao neosnovana.

Prije svega, glede navoda odgovora na reviziju kojim se predlaže njezino odbacivanje treba reći sljedeće:

- prema odredbi čl. 382. st. 1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom sporu primjenjuje sukladno odredbi čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) - dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn,

- tužba u ovom predmetu je podnesena 27. studenoga 1992. U vrijeme podnošenja tužbe mjerodavni vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije u smislu odredaba tada važećeg Zakona o parničnom postupku („Sl. list SFRJ“, broj 20/90) prelazio je iznos od 8.000 dinara odnosno HRD. Obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi (60,000,00 HRD), proizlazi da je revizija prema vrijednosnom cenzusu revizije u vrijeme podnošenja tužbe dopuštena. Naime, premda je tijekom parničnog postupka izmijenjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije, pri tome valja uzeti u obzir činjenicu da je u međuvremenu, tj. od podnošenja predmetne tužbe došlo do inflacije i denominacije dinara (uvođenjem HRD i potom kune), pa u takvim okolnostima treba imati na umu opravdana očekivanja tužitelja da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja tužbe (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2646/07 od 18. lipnja 2008. - „Narodne novine“ broj 104/08). U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje redovne revizije (što uostalom prema sadržaju  revizije prihvaćaju i sami revidenti), nema mogućnosti podnošenja tzv. izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Stoga je ovaj sud razmatrao samo redovnu reviziju tužitelja (čl. 382. st. 1. ZPP-a) i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda i zakonitost pobijane presude.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, , u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 8. ZPP-a.

Neosnovano se u reviziji prigovara  bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP,-a jer obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. suprotno navodima revizije, prvostupanjski sud je postajući sukladno uputi iz ranije ukidne odluke ovog suda (čl. 377. st. 1. ZPP-a) utvrdio sve sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva (čl. 7. ZPP-a), a drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na sve relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a). Okolnost što se drugostupanjski sud pritom pozvao na iskaz svjedoka B. G., premda isti uopće nije saslušan kao svjedok u ovoj parnici (na što se opravdano ukazuje u reviziji), ne čini pobijanu presudu nejasnom i nerazumljivom. Naime, iz stanja spisa razvidno je da se sadržaj tog prepričanog iskaza - kojeg sud apostrofira kao iskaz svjedoka B. G., zapravo odnosi na iskaz u postupku saslušanog svjedoka D. K. (list 46 spisa), što ukazuje da je riječ o očitoj pogrešci u pisanju u imenu svjedoka (čiji se iskaz reproducira), a koju je moguće ispraviti u svako doba (čl. 342.  st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, dakle, to ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog koje se pobijana presuda ne bi mogla ispitati.

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Sudovi su provedene dokaze ocijenili upravo u skladu s citiranom zakonskom odredbom, zbog čega ne postoji ni relativno bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju se opisno upire u reviziji.

Također, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP (stranačka nesposobnosti, nedostaci u zastupanju) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom navedenog, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao suvlasnika stambene zgrade, da se tuženice kao suvlasnice iste stambene zgrade obveže da dopuste tužiteljima trajno pravo sukorištenja tavana u spomenutoj obiteljskoj kući, jer tužitelji ističu da predmetni tavan predstavlja zajednički dio te kuće koji koriste isključivo tuženice iako služi potrebama stana koji koriste i tužitelji.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelji upisani kao suvlasnici spomenute zgrade u 2/6 dijela i koriste u naravi stan u prizemlju, a tuženice su suvlasnice zgrade u 2/6 te koriste stan koji se nalazi u prvom katu zgrade, dok preostali suvlasnik u 2/6 dijela (D. K.) koristi stan u suterenu i ne traži sukorištenje tavana,

- da jer sporni tavan, a koji se nalazi iznad stana  tuženica, u isključivom posjedu tuženica,

- da se do spornog tavana dolazi zajedničkim stepenicama, ima odvojen ulaz, tako da se ne nalazi u sklopu bilo kojeg od tri postojeća stana u navedenoj zgradi; u tavanu se nalaze zajednički dimnjaci i glavni osigurač za struju za cijelu zgradu,

- da su prednici stranaka, prije nego što su tuženice 1964. kupile  stan na prvom katu kuće, kao posebni dio zgrade, postigli usmeni sporazum (koji je i realiziran) o tome da tavan ne predstavlja zajednički dio zgrade, već isključivo vlasništvo tuženih,

- da je prema kupoprodajnom ugovoru od 3. travnja 1964. sklopljenom između H. P. kao prodavateljice i tuženica kao kupaca, predmet prodaje bio stan na prvom katu – sa cijelim tavanom te sa pravom zajedničkog sukorištenja hodnika, stepeništa, praonice rublja i isključivo korištenje jednog dijela drvarnice,

- da prema kupoprodajnom ugovoru od 13. prosinca 1983. (i anexu tog ugovora) zaključenom između M. P. kao prodavatelja i ovdje tužitelja kao kupaca, tužitelji kupuju 1/3 idealnog dijela obiteljske kuće, koji se sastoji od stana u prizemlju pov. 52 m2, drvarnice u dvorištu 1/1, praonice rublja u podrumu u 1/3, zajedničkih prostorija stubišta u 1/3 te pravo korištenja dvorišta u 1/3 dijela – osim tavana.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev, a time su po ocjeni ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

Prema odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96 i dr. – dalje: ZVDSP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., propisano je da se stjecanje, promjene i pravni učinci te prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Stoga, a jer je stjecanje prava suvlasništva (odnosno prava vlasništva na posebnom dijelu zgrade) u pogledu svih stranaka nastupilo prije stupanja na snagu ZVDSP-a, pravilno su nižestupanjski sudovi imali u vidu odredbe ranijeg Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada (Sl. list SFRJ broj 43/65 i 57/65 - dalje: ZVDZ), a osobito odredbu čl. 5. tog Zakona koja je propisivala da na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini (kao npr. tavan i dr.) svi vlasnici posebnih dijelova imaju trajno pravo korištenja te takvi zajednički dijelovi predstavljaju nedjeljivo vlasništvo svih vlasnika posebnih dijelova, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe.

Prema shvaćanju ovoga suda, tavan zgrade koji je odijeljen od drugog etažnog dijela zgrade te ima poseban ulaz, a kroz koji prolaze zajednički dio zgrade samo zbog toga po svojoj namjeni nužno ne služi zgradi kao cjelini, napose u konkretnom slučaju s obzirom na utvrđenu okolnost da tuženice ne ometaju čišćenje dimnjaka i pristup do glavnog osigurača električne struje u zgradi. Stoga, suvlasnici pri određivanju suvlasništva u idealnim dijelovima u vlasništvo posebnog dijela zgrade mogu se sporazumjeti, da tavan ostane u vlasništvu jednog od etažnih vlasnika i da služi njegovim potrebama. Naime, zajedničkim dijelovima  isključivi vlasnik ili svi suvlasnici zajedno mogu promijeniti njihovu namjenu i uporabu i u tom slučaju prestaje primjena čl. 5. st. 3. ranijeg ZVDZ-a glede takve tavanske prostorije kao zajedničkog dijela zgrade. Drugim riječima, nije protivan zakonu (čl. 5. ZVDZ-a) sporazum etažnih vlasnika prema kojem tavan pripada jednom od njih, ako se radi o takvoj prostoriji koja po svojoj namjeni i položaju ne mora nužno zgradi kao cjelini – što je konkretno slučaj.

Slijedom izloženog, a budući da je u postupku utvrđeno da su se svi raniji suvlasnici spomenute zgrade sporazumjeli da sporni tavan ne predstavlja zajednički dio zgrade, nego pripada suvlasniku koji je vlasnik stana na (prvom) katu zgrade – a to su upravo tuženice, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tuženi zahtjev tužiteljica ocijenili neosnovanim i odbili ga. Stoga suprotna razlaganja tužiteljica u reviziji nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena (a niti  oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti), reviziju tužiteljica valjalo je  odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

Tuženicama nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 7. siječnja 2015.