- 1 -              Kžzd 5/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 5/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. D., zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. i 5. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. studenog 2019. Kzd-9/2019., u sjednici održanoj 23. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalbe optuženog D. D. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. D. D. i to, pod točkom 1. izreke, zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11. za koje mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, pod točkama 3., 4., 6., 7. i 8. izreke za pet kaznenih djela bludnih radnji iz članka 158. stavak 2. i 6. KZ/11. za svako od kojih mu je, primjenom odredaba o ublažavanju, utvrđena kazna zatvora u trajanju od po deset mjeseci te pod točkom 9. izreke zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci pa je optuženik, primjenom odredaba u stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U navedenu kaznu uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. travnja 2019. pa nadalje, sukladno članku 54. KZ/11.

 

Temeljem članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), oštećena N. Š. upućena je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

 

Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. i 7. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 3000 kuna, dok će se o visini troškova punomoćnice oštećenice odlučiti posebnim rješenjem.

 

Istovremeno, temeljem članka 453. točka 3. ZKP/08., opt. D. D. oslobođen je optužbe da bi počinio dva kaznena djela bludnih radnji iz članka158. stavak 2. i 6. KZ/11., činjenično i pravno opisana pod točkom 2. i 5. tog dijela izreke prvostupanjske presude.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svom branitelju K. M., odvjetniku iz Z. K. M. i M. P. iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se žalba prihvati „na način da se okrivljenog oslobodi od optužbe za djela koja mu se stavljaju na teret, a podredno mu se izrekne blaža kaznena sankcija ili da se predmet vrati na ponovno suđenje“. Žalbi je priložena preslika presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-426/2019 od 14. listopada 2019.

 

Državni odvjetnik pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 2. izreke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a osuđujući dio zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se oslobađajuća presuda u pobijanom dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a osuđujući dio preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne te izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Odgovori na žalbu nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-I.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

 

Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

 

Optuženik u žalbi ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. „jer su izvedeni dokazi kontradiktorni sa izrekom pobijane presude… izvedeni dokazi ne mogu biti uzeti kao dovoljni za izricanje osuđujuće presude“ pa je prvostupanjsku presudu, po stajalištu žalitelja, nemoguće ispitati. Nasuprot takvoj paušalnoj tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i opširne razloge o svim odlučnim činjenicama relevantnim za utvrđivanje dokazanosti djela i kaznene odgovornosti optuženika pa nema zapreke pravilnost tih stavova povodom žalbe ispitati. Drugo je pitanje što se optuženik s razlozima prvostupanjskog suda ne slaže što, u suštini, predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Također, ovaj žalitelj smatra da je odlukom o obvezi plaćanja ukupnih troškova kaznenog postupka počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka (ne navodi se koja), što opet predstavlja drugu žalbenu osnovu i to iz članka 471. stavak 1. ZKP/08. o čemu će, prema redoslijedu žalbenih osnova, biti kasnije riječi.

 

Isto tako, optuženik ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo za koje je pod točkom 8. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim. Međutim, razlozi žalbe prema kojima počinjenje kaznenog djela u situaciji kada su majka oštećenice i ostali ukućani nazočni u stanu „fizički nije moguće“ te bi postojale okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost optuženika, ponovno se svode na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suština žalbe, dakle, ogleda se u tvrdnji optuženika da je osuđujuća presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, žalitelj smatra da je odbijanjem dokaznih prijedloga obrane i to psihijatrijskog vještačenja optuženika i oštećenice te rekonstrukcije događaja na licu mjesta, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a vjerodostojnost iskaza oštećenice nije moguće pravilno ocijeniti. Također, upire se na kontradiktornosti u iskazima majke i bake oštećenice o tome što im je ona povjerila, zbog čega je oštećenicu trebalo ponovno ispitati na raspravi. Ukazuje se na neodgovarajuće emocionalne reakcije oštećenice pri ispitivanju na dokaznom ročištu, a osporava se i vjerodostojnost iskaza njezine majke koja je ranije biološkog oca oštećenice neosnovano optuživala za seksualno zlostavljanje kćeri. Zaključno, tvrdi se da je oštećenica lažno teretila optuženika zbog ljubomore pa na temelju takvih rezultata dokaznog postupka treba donijeti oslobađajuću presudu.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, zlouporabom odnosa zavisnosti očuha prema djetetu N. Š. s kojom je živio u zajedničkom domaćinstvu, seksualno ju zlostavljao u periodu od njezine 12. do 13. godine života, obavljajući nad njom višekratne bludne radnje, a u jednom navratu i spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem (felatio), čime je počinio kaznena djela pod točkom 1., 3, 4., 6., 7. i 8. izreke prvostupanjske presude na način kako ga tereti optužba.

 

Bezuspješno s žalbom pokušava dovesti u sumnju vjerodostojnost terećenja ošt. N. Š. Naime, ona je tijekom dokaznog ročišta dosljedno, opširno i uvjerljivo teretila optuženika za sve pretrpljene spolne zlostave, dajući jasan vremenski i prostorni opis kriminalnih radnji optuženika, što ukazuje da govori iz proživljenog iskustva. Tijekom inkriminiranog perioda se u jednom navratu potužila svojoj majci koja je takvo ponašanje prigovorila optuženiku, ali on je to negirao i majka mu je povjerovala. Zbog toga se više nije žalila sve do Nove godine 2019. kada se u Č. povjerila svojoj baki, a nakon toga ponovno i majci te su podnijele kaznenu prijavu protiv optuženika i on se odmah iselio iz zajedničkog stana.

 

Na jednak način oštećenica je opisivala događaje i tijekom razgovora sa stručnim osobama Poliklinike za zaštitu djece grada Z., kako to proizlazi iz njihovog pisanog nalaza i mišljenja.

 

Navode iskaza oštećenice potvrdile su njezina majka i baka, svjedoci O. D. i M. D., pri čemu svjedok O. D. iskazuje da je u načinu na koji je oštećenica opisala pojedine postupke optuženika prepoznala karakteristične detalje iz vlastitog seksualnog iskustva s njim, što ju je uvjerilo da ona govori istinu. Iako žalitelj ukazuje da su ove svjedokinje, iznoseći ono što im je oštećenica ispričala o događajima, različito iskazivale u pitanju je li optuženik pri tom ejakulirao i razmazivao spermu po tijelu oštećenice, treba reći da to ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza u cjelini. Naime, svjedok O. D. na raspravi pojašnjava da joj oštećenica ovaj detalj doista nije rekla, već je ona to sama zaključila vezano za upite oštećenice može li se na taj način zatrudniti. Ovo objašnjenje prihvatljivo je s obzirom na općepoznatu činjenicu da pri prepričavanju nekog događaja svjedoci nesvjesno unose vlastita promišljanja za koja vjeruju da su se logično dogodila. Zbog toga nije bilo potrebe za ispitivanjem oštećenice na raspravi koja se, kao dijete, samo iznimno može ponovno ispitati. Osim toga, optuženik i njegov branitelj bili su nazočni ispitivanju oštećenice na dokaznog ročištu kada su svojim pitanjima mogli razjasniti navedenu činjenicu, ali to su propustili učiniti iako su majka i baka oštećenice prethodno već dale iskaz pred državnim odvjetnikom. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio ovaj dokazni prijedlog rukovodeći se odredbom članka 292. stavak 4. ZKP/08.

 

Isto tako, nije u pravu žalitelj da se iskaz ošt. djeteta N. Š. ne može valjano ocijeniti bez provođenja njezinog psihijatrijskog vještačenja "na okolnost tinejdžerske dobi oštećenice koja podrazumijeva seksualno fantaziranje", a time i moguću podlogu za neistinito terećenje optuženika. Nasuprot tome, iz stanja spisa i priložene dokumentacije ne proizlaze nikakvi podaci koji bi ukazivali na psihičke devijacije oštećenice u bilo kojem smislu. Dapače, ona uredno funkcionira u školi i svojoj okolini niti takva odstupanja proizlaze iz nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece grada Z. koji su vršili obradu oštećenice. Iako takav nalaz i mišljenje doista ne predstavlja vještačenje oštećenice u procesnom smislu, sačinjena dokumentacija svakako ima relevantan značaj kojeg u kontekstu drugih dokaza treba uzeti u obzir, kako to pravilno čini sud prvog stupnja.

 

Što se tiče prigovora žalbe o izostanku očekivanih emotivnih reakcija oštećenice pri ispitivanju na sudu treba reći da je prvostupanjski sud na to već dao argumentirani odgovor (list 11, IV pasus obrazloženja presude) kojeg prihvaća i ovaj žalbeni sud. Osim toga, važno je istaknuti da oštećenica u svom iskazu iskreno govori da doživljaj spolne zlostave „nije bio tako strašan jer bi ju optuženik lijepo zamolio da se maze, a ona je to smatrala svojom obavezom koju mora odraditi i bilo bi joj fino“. Ovo obrazloženje djevojčice sukladno je njezinoj mladoj dobi i neiskustvu te ukazuje na njezinu iskrenost bez želje za otežavanjem optuženikovog položaja niti potrebe da sebe prikaže težom žrtvom od one koja stvarno jest.

 

Zaključno, dakle, imajući u vidu životan i uvjerljiv iskaz oštećenice na sudu koji je potvrđen kontrolnim dokazima u vidu onoga što je ispričala stručnim osobama, ali i svojoj majci te baki, pravilno prvostupanjski sud cijeni da je terećenje oštećenice u svemu vjerodostojno. Motiv za lažno terećenje kojeg nudi žalitelj tvrdeći da je oštećenica bila ljubomorna zbog činjenice što dijeli ljubav majke s optuženikom i njihovim zajedničkim sinom tj. „više nije bila centar obitelji oko koje se sve vrti“, uopće nije uvjerljiv. Doista, zar bi oštećenica sebe i svoju obitelj izlagala neugodnostima koje nesumnjivo nosi vođenje ovakvog kaznenog postupka samo zato da napakosti optuženiku? Nasuprot tome, iz cjelokupnog njezinog ponašanja i okolnosti pod kojima je došlo do otkrivanja kaznenih djela za zaključiti je da je oštećenica u tijeku odrastanja shvatila težinu i značaj seksualnih radnji optuženika pa u želji da to prestane odlučila potražiti pomoć svojih najbližih, što je rezultiralo podnošenjem kaznene prijave.

 

Rekonstrukcija događaja na okolnost objektivne mogućnosti počinjenja kaznenih djela uz prisutnost drugih ukućana u stanu, također je s pravom odbijena. Naime, oštećenica iskazuje da joj je optuženik prilazio i vršio bludne radnje dok se njezina majka tuširala ili uspavljivala mlađeg brata, a par puta to je bilo za vrijeme kada bi majka odvela brata na trening ili otišla na posao. Zbog toga,  ali i zbog činjenice da su radnje spolnog zlostavljanja kratko trajale (po oštećenici par minuta), počinjenje kaznenih djela objektivno je moguće pa prvostupanjski sud osnovano odbija i ovaj dokazni prijedlog obrane kao nevažan.

 

Psihijatrijskim vještačenjem optuženika također se ne bi utvrdile relevantne okolnosti niti se takve sada navode u žalbi, a ubrojivost optuženika, kao osnovna zadaća psihijatrijskog vještačenja, ionako nije sporna.

 

Zbog navedenog, neovisno o tome što je prvostupanjski sud odbio pojedine dokazne prijedloge obrane, načelo jednakosti oružja nije povrijeđeno, kako paušalno tvrdi optuženik u svojoj žalbi. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude argumentirano odgovorio zbog čega su predloženi dokazi nevažni, a istovremeno je pojedine dokaze obrane prihvatio pa je tako ispitao svjedoke T. L. i A. D. S druge strane, odbijeni su i pojedini dokazni prijedlozi državnog odvjetnika (čitanje obavijesti MUP-u, prijava spolnog zlostavljanja CZSS Zagreb, Podružnice S. M.-u) pa nije točno da bi obrana glede dokazivanja bila stavljena u neravnopravni položaj prema optužbi.

 

Kvalifikatorne okolnosti pod kojima su ova kaznena djela počinjena u žalbi nisu sporne.

 

Što se tiče kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11 opisanih pod točkom 9. izreke prvostupanjske presude, treba reći da se žalitelj na to posebno ne referira, osim što načelno pobija vjerodostojnost terećenja oštećenice. Međutim, dokazanost i tog kaznenog djela proizlazi iz iskaza ošt. N. Š. koje je potvrđeno iskazima svjedoka očevidaca, njezine majke O. D. i bake M. D. Dapače, opisujući kako ju je optuženik vrijeđao i zastrašivao, oštećenica iskazuje da joj je takvo psihičko zlostavljanje bilo teže podnositi od onog seksualnog, što pokazuje da je ugrožavanje njezinog pravilnog psihičkog razvoja neupitno dokazano.

 

Slijedom izloženog, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno te je primjenom odgovarajućih odredbi materijalnog prava optuženik osnovano proglašen krivim.

 

Nisu u pravu optuženik, ali niti državni odvjetnik, kada predlažu izricanje blaže, odnosno strože kazne zatvora.

 

Prvostupanjski je sud pri odmjeravanju kazne vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima konkretnog slučaja te ih je valjano ocijenio u kontekstu brojnosti i težine počinjenih kaznenih djela te osobina ličnosti samog optuženika.

 

Utvrđene kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo pravilno su odmjerene. Iako državni odvjetnik u žalbi tvrdi da konkretno ne postoje naročito olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne, suprotno proizlazi iz okolnosti utvrđenih u obrazloženju prvostupanjske presude, prvenstveno činjenice da optuženik nikada ranije nije dolazio u sukob sa zakonom. Ta činjenica, zajedno s drugim utvrđenim olakotnim okolnostima, u svojoj ukupnosti opravdava utvrđivanje pojedinačnih kazni zatvora ispod zakonom zapriječenog minimuma.

 

Zbog toga, suprotno stajalištu državnog odvjetnika, nema potrebe za izricanjem strožih pojedinačnih i jedinstvene kazne zatvora optuženiku, a s druge strane, niti opravdanja za njegovo blaže kažnjavanje jer su okolnosti istaknute u optuženikovoj žalbi već našle dovoljno odraza u kazni odmjerenoj po sudu prvog stupnja. Pri tome, promašeno se žalbom optuženika tvrdi da oštećenica ne trpi nikakve posljedice zbog pretrpljenih spolnih zlostava kada suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja stručnih osoba i činjenice da je za vrijeme vođenja postupka pred sudom prvog stupnja bila podvrgnuta psihologijskom tretmanu.

 

Slijedom navedenog, dakle, i po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, utvrđene pojedinačne kazne, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina, pravedne su i nužne kako bi se izrazio odgovarajući prijekor društva prema ovim odioznim kaznenim djelima počinjenim na štetu djeteta, a ujedno će se takvom kaznom ostvariti sve zakonom predviđene svrhe i utjecati na optuženika, ali i druge građane, da se klone sličnih ponašanja.

 

Konačno, nije u pravu optuženik kada tvrdi da su troškovi kaznenog postupka nastali u vezi s oslobađajućim dijelom prvostupanjske presude trebali pasti na teret proračuna, a ne njega osobno. Iako odredba članka 149. stavak 1. ZPK/08. to omogućuje, u konkretnom slučaju ti se troškovi ne mogu izdvojiti iz ukupnih troškova budući da su istovremeno nastali i odnose se na svega dva kaznena djela od njih ukupno devet, koliko ih je bilo predmetom dokazivanja. Stoga je valjanom primjenom odredbe članka 148. stavak 2. ZKP/08. optuženik obavezan snositi troškove kaznenog postupka u cijelosti.

 

Slijedom izloženog, dakle, navodima žalbi osuđujući dio prvostupanjske presude nije s uspjehom doveden u sumnju pa je podnesene žalbe kao neosnovane trebalo odbiti.

 

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je oslobađajuća odluka za djelo iz članka 158. stavak 2. i 6. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da iz rezultata provedenog postupka ne proizlaze sigurni dokazi o počinjenju ovog kaznenog djela.

 

Žalitelj ukazuje da, kada su iskazi ošt. N. Š. te njezine majke i bake ocijenjeni uvjerljivim i vjerodostojnim, tada je optuženika trebalo osuditi i za ovo kazneno djelo, kao jedno u nizu počinjenih seksualnih zlostava na štetu djeteta N. Š.

 

Međutim, analizom iskaza oštećenice prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da, iako je isti vjerodostojan, nije dostatan za optuženikovu osudu. Naime, ona iskazuje da je za vrijeme dok je spavala u Č. tijekom 2016. godine "osjetila da ju netko dira po intimnom organu", a kada se razbudila, nikog nije zatekla u sobi. Iz takvog iskaza ošt. N. Š., koja govori o spolnim radnjama doživljenim u snu, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da ona, ustvari, nije sigurna je li to realno doživjela, a kamoli da je te radnje počinio upravo optuženik. S obzirom na izostanak bilo kakvih drugih dokaza očito je da državni odvjetnik temelji zaključak o dokazanosti ovog kaznenog djela bludnih radnji tek na činjenici što je optuženik, nastavno tijekom 2017. i 2018. godine, doista oštećenicu spolno zlostavljao na slične načine. Međutim, ovo rezoniranje svodi se tek na pretpostavku koja nije dostatan temelj za donošenje osuđujuće presude, kako pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud.

 

Budući da državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju činjenične zaključke prvostupanjskog suda, to je oslobađajuća presuda za ovo kazneno djelo u svemu pravilna i zakonita.

 

Slijedom svega izloženog, žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane, pa kako ispitivanjem prvostupanjske presude ovaj žalbeni sud nije našao povrede na koje, u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08.-I., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 482. ZKP/08.-I., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. travnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.