1                             Poslovni broj: 22 Gž-2140/19-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-2140/19-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane  Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. L., OIB: ..., iz D. B., protiv tuženika Odvjetničkog društva L. i P. d.o.o., OIB: ..., Z., radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj 10 P-4679/2015-32 od 27. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj 10 P-4679/2015-32 od 27. svibnja 2019. u pobijanom dijelu i to u točki II. i III. izreke.

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom djelomično je proglašena nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu tog suda poslovni broj Pu Ovr-4012/2015 određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-136/2015 od 25. veljače 2015. za iznos tražbine od 11,57 kn sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2004. do isplate i zateznih kamata u iznosu od 602,50 kn (točka I. izreke).

 

              Odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi ovog suda Ovr-136/2015 preko iznosa tražbine iz stavka I. (točka II. izreke).

 

              Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.625,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 27. svibnja 2019. do isplate (točka III. izreke).

 

              Protiv ove presude u odbijajućem dijelu žalbu pravovremeno podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Zaprešiću broj Ovr-136/2015 od 25. veljače 2015., jer da je prijeporna tražbina zastarjela.

 

              Prvostupanjski je sud smatrao da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan uz obrazloženje da nije nastupila zastara prijeporne tražbine ali i da je tužbeni zahtjev djelomično utemeljen obzirom na izračun visine duga na dan podnošenja prijedloga za ovrhu.

 

              Pritom se taj sud pozvao na odredbe članka 379. stavak 1., članka 388. i članka 389. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) a kojega je glede prigovora zastare ovdje za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO/05) jer je prijeporni odnos nastao 2002. godine, te i odredbe članka 80. do 100. ZOO/05 glede utvrđenja valjanosti ustupa tražbine koji ustup je nastao 2014. godine.

 

              Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

              Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

              - da su kreditor P. b. Z. d.d. i dužnik B. R. sklopili ugovor o kreditu broj 20628-251 za kupovinu vozila dana 27. studenog 2002. solemniziran od strane javnog bilježnika I. A. iz Z. dana 29. studenog 2002. pod brojem OU-542/2002, te da je tužitelj u istome sudjelovao kao jamac (dalje: Ugovor);

 

              - da je u spisu Općinskog suda u Zaprešiću Ovr-310/04 ovrhovoditeljica PBZ d.d. podnijela ovršni prijedlog na temelju ovršne isprave - Ugovora i da je donijeto rješenje o ovrsi dana 3. siječnja 2007. na pokretninama i mirovini/plaći ovršenice pod 1. B. R., i ovršenika pod 2. J. L.;

 

              - da je ta ovrha na pokretninama u odnosu na ovršenicu pod 1. obustavljena nakon dva bezuspješna pokušaja pljenidbe pokretnina rješenjem suda od 12. ožujka 2008.;

 

              - da je PBZ d.d. dana 1. prosinca 2011. u tom predmetu u odnosu na ovršenika J. L. podnijela prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe koji prijedlog je usvojen rješenjem od 6. veljače 2013. pod brojem Ovr-1346/11-54; dok je žalba ovršenika na isto odbačena kao nedopuštena rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž Ovr-70/13-2 od 4. rujna 2013.;

 

              - da je u odnosu na ovršenika pod 2. obustavljena ovrha određena rješenjem o ovrsi od 3. studenog 2004. rješenjem suda broj Ovr-1346/11-65 od 19. studenog 2013. uz obrazloženje da isti nema pokretnina i jer da je usvojen prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe; dakle, u cijelosti je obustavljen postupak protiv ovršenika J. L. i na pokretninama i na plaći/mirovini iz predmeta broj Ovr-310/04;

 

              - da je ugovorom o prijenosu potraživanja od 24. travnja 2014. PBZ d.d. Z. ustupila potraživanje iz Ugovora tuženiku;

 

              - da je u spisu Općinskog suda u Zaprešiću broj Ovr-136/15 tuženik kao ovrhovoditelj podnio ovršni prijedlog na temelju ovršne isprave - Ugovora, radi namirenja tražbine u iznosu od 15.844,92 €/kn po srednjem tečaju PBZ d.d. na dan plaćanja sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2004. do isplate, te da je donijeto rješenje o ovrsi dana 25. veljače 2015. na računima tužitelja kao ovršenika; dakle, radi se o novom ovršnom prijedlogu;

 

              - da je u tom postupku tužitelj podnio žalbu u kojoj je istakao prigovor zastare, prigovor nevaljanosti ovršne isprave jer da su sredstva kredita nenamjenski plasirana, prigovor promašene pasivne legitimacije jer da se tuženik trebao prvotno pokušati naplatiti od glavnog dužnika i prigovor visine tražbine jer da je dug djelomično podmiren;

 

              - da je Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem broj 3 Gž Ovr-780/15 od 3. lipnja 2016. potvrdio rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zaprešiću u dijelu u kojem je određena ovrha na novčanim sredstvima J. L. radi namirenja tražbine tuženika u iznosu od 14.540,02 €/kn po srednjem tečaju PBZ d.d. na dan plaćanja sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2004. te iznosa od 1.304,90 EUR, dok je isto preinačio u dijelu u kojem je određena ovrha radi namirenja zateznih kamata na iznos od 1.304,90 €/kn po srednjem tečaju PBZ d.d. na dan plaćanja i dijela troškova postupka te je u tom dijelu odbijen ovršni prijedlog, time da iz obrazloženja proizlazi da je neosnovan prigovor nenamjenskog trošenja sredstava kredita, nepostojanja aktivne legitimacije ovrhovoditelja, nevaljanosti ovršne isprave i njene nepodobnosti za određivanje ovrhe i pasivne legitimacije ovršenika kao jamca po Ugovoru;

 

              - da je rješenjem broj Pu Ovr-4012/2015-9 (ranije Ovr-136/2015 ) od 7. srpnja 2015. tužitelj upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanih odredbom članka 50. stavak 1. točka 9. i 11. OZ; dakle, preostalih žalbenih razloga.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je prvog stupnja odlučivao o prigovoru zastare i prigovoru djelomičnog podmirenja duga što je pravilno jer je o svemu ostalom odlučivao Županijski sud u Velikoj Gorici.

 

              Glede prigovora zastare taj sud navodi da je u vremenskom razdoblju od 16. kolovoza 2004. do 19. studenog 2013. vođen postupak ovrhe na tužiteljevim pokretninama i da je rješenjem od 19. studenog 2013. navedeni postupak obustavljen radi bezuspješnog pokušaja sudskog ovršitelja da pronađe i zaplijeni njegove pokretnine.

 

              Prema odredbi članka 379. stavak 1. ZOO sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje je zakon inače predviđa kraći rok zastare.

 

              Nadalje, prema odredbi članka 388. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbi članka 389. ZOO da prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo; isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako isposlovana ili poduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena.

 

              Prvostupanjski sud navodi da u predmetu broj Ovr-310/04 (kasnije Ovr-1346/11) prijedlog nije ni odbijen, ni odbačen niti je ovrhovoditelj odustao od prijedloga za ovrhu već je do obustave ovrhe došlo zbog objektivne nemogućnosti njene provedbe - jer nisu nađene pokretnine, pa da se navedena situacija ne može podvesti pod odredbu članka 389. stavak 2. ZOO jer se ne može izjednačiti ni s odustajanjem od prijedloga za ovrhu ni s odbijanjem ili odbacivanjem prijedloga za ovrhu. Stoga da je zastara prekinuta do 19. studenog 2013. kako u odnosu na PBZ d.d., tako i na tuženika koji je u cijelosti stupio u njenu pravnu poziciju (a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 1667/2017-3 od 22. listopada 2019. i broj Rev 943/2017-2 od 10. svibnja 2017.).

 

              Iako je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare, za navesti je da prvostupanjski sud nije imao u vidu i odredbu članka 1019. ZOO koja propisuje da zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca; da kad je rok za zastarijevanje obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika izuzev kad jamac odgovara solidarno s dužnikom; da prekid zastarijevanja potraživanja prema glavnom dužniku djeluje i prema jamcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika, dok zastoj zastarijevanja obveze glavnog dužnika nema učinka prema jamcu.

 

              Prvotni vjerovnik PBZ d.d. Z. je prijedlog za ovrhu protiv glavnog dužnika (a i jamca) podnijela dana 30. lipnja 2004. kada je došlo do prekida zastare pa je, a nakon donošenja rješenja o obustavi u odnosu na glavnog dužnika dana 12. ožujka 2008., počev od dana 13. ožujka 2008. ponovno počeo teći desetogodišnji zastarni rok sukladno odredbi članka 389. ZOO u vezi sa odredbom članka 1019. ZOO.

 

              Budući je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu dana 17. veljače 2015., to proizlazi da nije protekao desetogodišnji zastarni rok pa prigovor zastare nije osnovan.

 

              U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud u predmetu broj Ovr-1346/11 obustavio ovrhu određenu rješenjem od 3. studenog 2004. samo u odnosu na pokretnine, za navesti je da takvo što ne proizlazi iz izreke rješenja a navedeno rješenje je postalo pravomoćno. No, i u situaciji ako se i nadalje vodi postupak na plaći/mirovini oba ovršenika, to je ustvari nepovoljnije za tužitelja pa je taj žalbeni navod otkloniti. S druge strane, podnesak tuženika - ovrhovoditelja kojim se podnosi prijedlog za ovrhu te istodobno povlači prijedlog broj Ovr-1346/11 ne utječe na zaključke o zastari u svezi postupka u predmetu broj Ovr-310/04.

 

              Nadalje, kako prema odredbama članka 80. do članka 100. ZOO/05 primatelj tražbine ima prema dužniku sva prava koja je imao ustupitelj do ustupanja, prvostupanjski sud pravilno smatra da procesnopravna pozicija primatelja tražbine na koju ukazuje tužitelj time što tvrdi da tuženik prema tada važećem OZ nije mogao preuzeti ovršni postupak koji je pokrenut od strane ustupitelja (što je točno), ne utječe na materijalnopravno pitanje zastare i da se te dvije pravne situacije ne mogu poistovjećivati.

 

              Ovo stoga jer promjena subjekata u parnici i u ovrsi ovisi i o pristanku druge strane, dok kod cesije za promjenu nije potreban pristanak dužnika osim ako je suprotno dogovoreno a to ovdje nije slučaj. Stoga da primatelj tražbine ne može u odnosu na materijalnopravno pitanje zastare biti doveden u lošiji položaj u odnosu na ustupitelja slijedom čega radnje koje je ustupitelj poduzimao radi prekida zastare imaju pravni učinak prema primatelju.

 

              Pravilno je sud otklonio prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer se nije radilo o subjektivnoj preinaci u ovršnom postupku. Naime, ustupanje tražbine ugovorom (cesija) je prijenos otuđive tražbine od dosadašnjeg vjerovnika (cedenta) na novog vjerovnika (cesionara), a dužnik (cesus) i tražbina ostaju isti. Proizlazi da se promjenom osobe vjerovnika ne mijenja položaj dužnika glede obveze koja ga tereti, pa za prijenos nije potreban njegov pristanak te je zbog toga ugovor o prijenosu potraživanja perfektan u trenutku sklapanja ugovora između ustupitelja (cedenta) i primatelja (cesionara).

 

              U konkretnom slučaju PBZ d.d. Z. je kao vjerovnik mogla ugovorom sklopljenim s trećim - ovdje tuženikom, prenijeti na ovoga svoju tražbinu jer se ne radi o tražbini čiji bi prijenos bio zabranjen zakonom niti je ista strogo osobne naravi, niti se ista po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o visini tražbine nakon što je proveo financijsko vještačenje, u kom dijelu žalitelj nije ni isticao posebne navode pa je u tom dijelu u cijelosti uputiti na obrazloženje pobijane odluke.

 

              Stoga je sud prvog stupnja nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te o svemu dao jasne razloge.

 

              Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 3. ZPP i jer je trošak pravilno obračunat.

 

              Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu, 22. travnja 2020.