Broj: Rev-x 844/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Bruna Frankovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužitelja V. M., OIB ..., iz H. na S. kbr. ..., II. tužiteljice D. M., OIB ..., iz H. na S. k.br. ... i III. tužitelja T. M., OIB ..., iz H. na S., svi zastupani po punomoćnici T. T., odvjetnici u K., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja U. V. s.p.p. u stečaju zastupanog po stečajnom upravitelju M. M. i punomoćniku D. A., odvjetniku u D. i A. d.o.o. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u Z., protiv I. tuženika Općine O. i II. tuženika V. C. d.o.o. iz V., zastupanih po punomoćnici S. R., odvjetnici u D., radi utvrđenja ništetnosti i brisanja uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-518/14 od 21. svibnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Korčuli poslovni broj P-485/13-58 od 21. siječnja 2014., u sjednici održanoj 13. siječnja 2015.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom kao neosnovan odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je pravno ništav Kupoprodajni ugovor sklopljen ... između prvotuženika Općine O. i drugotuženika „V. C.„“ d.o.o. kojeg zastupa vlasnik i direktor J. O. iz O., na kojem je ovjeren potpis za prodavatelja, načelnika općine dr. D. B. iz O., ovjeren u Matičnom uredu O. K.: 037-02/99-1120, Ur.broj: 21717-I-11/503-14-990 od 20.12.1999.godine kod Ureda za opću upravu Županije Dubrovačko-neretvanske, pa je slijedom toga ništavo i Rješenje posl.br. Z -1093/99 od 22.12.1999.godine, kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva: čest. zgrade 485, čestice zemlje 1026, 1024, 1027/1 na ime drugotuženika V. C. d.o.o., te se ima uspostaviti prijašnje zemljišnoknjižno stanje uknjižbom Općenarodna imovina s organom upravljanja narodni odbor Općine O., u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženici su dužni tužiteljima naknaditi ovom parnicom prouzročeni trošak solidarno, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Ujedno je tužiteljima naloženo solidarno naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 9.073,90 kn.

              Drugostupanjskom presudom kao neosnovana odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, a prihvaćanjem žalbe kao djelomično osnovane preinačeno je rješenje o parničnom trošku i tužiteljima je naloženo da tuženicima naknade parnični trošak u iznosu od 3.024,63 kn svakome.

              Protiv ove presude reviziju su na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

              Tuženici su odgovorili na reviziju i predlažu njezino odbijanje.

              Revizija je neosnovana.

              Na temelju odredbe čl. 392. a). st. 1. ZPP revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelji su u reviziji naveli da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a postoji kontradiktornost između provedenih dokaza, sadržaja isprava i obrazloženja, posebno glede nerazumljivosti izreke obzirom da u njoj nisu navedene katastarske čestice 1027/2 i 1027/3 upisane u z.k.ul. 629 k.o.Viganj koje su bile predmetom tužbenog zahtjeva.

              Suprotno tvrdnji revidenata, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena ova bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi na temelju odredbe čl. 375. st. 1. i 5. ZPP navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i obrazloženje drugostupanjskog suda nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku  i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

              Osim toga, ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena ni u odnosu na izreku prvostupanjske presude jer je ona razumljiva i nije proturječna samoj sebi ili razlozima presude, budući su u njoj navedene samo one katastarske čestice koje su i bile predmetom konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 23. travnja i 18. rujna 2013. (list 101-105 spisa).

              Nisu u pravu revidenti ni kada tvrde da je kod nižestupanjskih sudova počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP jer su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom ove zakonske odredbe odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaza.

              Činjenica što nije prihvaćena njihova ocjena provedenih dokaza i što su nezadovoljni zaključcima suda o utvrđenim činjenicama upućuju na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog za izjavljivanje revizije (članak 385. ZPP).

              Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim kupoprodajnog ugovora sklopljenog .... između prvotuženika Općine O. i drugotuženika V. C. d.o.o. V., slijedom toga i rješenja posl.br. Z -1093/99 od 22.12.1999. godine, kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva: čest. zgrade 485, čestice zemlje 1026, 1024, 1027/1 na ime drugotuženika te zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su predmetne nekretnine Ukazom predsjedništva prezidijuma NR Hrvatske, a na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća oduzete ranijem vlasniku (pravnom predniku tužitelja) bez naknade i da su kasnije upisane kao općenarodna imovina s organom upravljanja NO Općine O.,

- da su predmetne nekretnine upisane kao vlasništvo prvotuženika Općine O. temeljem toč. IV i V Odluke Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 6.prosinca 1997.(Z-856/98),

- da je prvotuženik u prosincu 1998. oglasio javnu prodaju predmetnih nekretnina za cijenu od 1. 102.401,98 kn na koji natječaj je prispjela ponuda samo drugotuženika V. C. d.o.o. V.

- da su prvotuženik kao prodavatelj i drugotuženik kao kupac sklopili kupoprodajni ugovor u odnosu na nekretnine č.k.br. zgr. 485 i č.k.br. zem. 1026, 1024, 1027/1, 1027/2 i 1027/3 iz z.k.ul. 629 k.o. V., u naravi kamp „L.“ u V., za cijenu od 1.102.401,98 kn,

- da se navedenu cijenu drugotuženik kao kupac obvezao isplatiti u roku 15 dana, te da je navedeni rok bitan sastojak ugovora o prodaji,

- da je prvotuženik u siječnju 1999. prije isteka roka za uplatu ugovorene kupoprodajne cijene donio zaključak da se s kupcem nekretnine, odnosno drugotuženikom sklopi ugovor kojim će se sredstva uplaćene jamčevine od 110.250,00 kn preimenovati u zajam s kamatom od 16% godišnje, na vrijeme od dva mjeseca,

- da je 1. veljače 1999. sklopljen ugovor o zajmu  na rok povrata pozajmljenog novca do 31. prosinca 1999.,

- da je istim ugovorom utvrđeno da kupoprodajni ugovor od 18. siječnja 1999. nije sklopljen, te da jamčevina nije vraćena drugotuženiku već je navedeni iznos pozajmljen prvotuženiku,

- da je 31. prosinca 1999. drugotuženik platio cjelokupni ugovoreni iznos cijene,

- da drugotuženik od strane prvotuženika nije uveden u posjed prodanih nekretnina niti je prvotuženik raspisivao novi natječaj za prodaju predmetnih nekretnina,

- da je drugotuženik uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama.

              Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim zaključujući da sporni kupoprodajni ugovor nije ništav u smislu odredbe čl. 103. st.  1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a koje se ovdje primjenjuju temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) jer je sklopljen u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. i 4.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (" Narodne novine " broj 91/96, 68/98, 137/99, 92/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV), budući je prije sklapanja navedenog ugovora raspisan javni natječaj za prodaju nekretnina prvotuženika kao jedinice lokalne samouprave po tržnoj cijeni, a nakon provedenog natječaja i odabira najpovoljnijeg ponuditelja (drugotuženika) sklopljen je sporni ugovor temeljem kojeg je drugotuženik i uknjižen kao zemljišnoknjižni vlasnik kupljenih nekretnina. Pritom drugostupanjski sud smatra da za valjanost spornog ugovora nisu od značaja pravni poslovi sklopljeni između tuženih nakon potpisivanja spornog ugovora.

              Osim toga, nižestupanjski sudovi zaključuju da sporni ugovor nije protivan ni Zakonu o zabrani raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" broj 53/90, 62/91, 25/93 i 70/93) jer je odredbom čl. 6. navedenog Zakona propisano da zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu na koje se ovaj Zakon odnosi (čl. 1. ovog Zakona) prestaje donošenjem zakonskih propisa o vraćanju nekretnina ili plaćanju naknade, pa je donošenjem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96 ) ova zabrana prestala.

              Suprotno navodima revidenata pravilno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova kada su u ovom slučaju zaključili da predmetni kupoprodajni ugovor nije ništav.

              Na temelju odredbe čl. 103. st. 1. ZOO propisano je da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

              Odredbom čl. 391. st. 1. ZVDSP propisano je da nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne uprave i samouprave poglavarstva tih jedinica mogu otuđiti ili njom na drugi način raspolagati samo na osnovi javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako zakonom nije drukčije određeno.

              Takva odredba bila je na snazi u vrijeme raspisivanja natječaja i sklapanja spornog ugovora od 18. siječnja 1999. i u postupku uopće nije sporno da je ugovor od 18. siječnja 1999. sklopljen nakon što je prvotuženik u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZVDSP raspisao javni natječaj.

              Stoga pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi da kupoprodajni ugovor od ... sklopljen između tuženika nije sklopljen suprotno navedenoj odredbi čl. 391. st. 1. ZVDSP, odnosno bez provođenja javnog natječaja, slijedom čega nema niti pretpostavki za njegovu ništavost sukladno čl. 391. st. 2. ZVDSP i čl. 103. st. 1. ZOO (tako i u Revt – 112/10-2 od 14. rujna 2011.)

              Naime, svrha i cilj odredbe čl. 391. st. 1. ZVDSP je da jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave ne sklapaju ugovore o otuđenju nekretnina bez provođenja natječaja i bez utvrđenja tržišne cijene, a u ovom slučaju je utvrđeno da je sporni ugovor sklopljen nakon provedenog natječaja, dakle sukladno navedenoj zakonskoj odredbi. Pritom treba napomenuti da predmet ovog spora nisu pravne radnje i postupci tuženika koje su uslijedile nakon sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora i one ne mogu dovesti do ništavosti ugovora o prodaji, već eventualno do drugih pravnih učinaka i posljedica (eventualni raskid).

              Osim toga, nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da navedeni kupoprodajni ugovor nije sklopljen ni protivno odredbi čl. 1. Zakona o zabrani raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno vlasništvo fizičkih i pravnih osoba, a koja zabrana je na temelju odredbe čl. 6. navedenog Zakona bila na snazi do donošenja Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, budući je navedeni kupoprodajni ugovor sklopljen nakon stupanja na snagu tog Zakona.

              Naime, u odnosu na primjenu Zakona o zabrani raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno vlasništvo fizičkih i pravnih osoba sudovi pravilno navode da je čl. 6. navedenog Zakona određeno da zabrana određena tim zakonom prestaje donošenjem zakonskih propisa o vraćanju nekretnina ili plaćanju naknade za nepokretnu imovinu oduzetu temeljem zakonskih propisa navedenih u čl. 1. tog Zakona, te da upravo Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. predstavlja taj zakonski propis – slijedom čega je njegovim stupanjem na snagu i prestala zabrana prijenosa prava raspolaganja propisana Zakonom o zabrani raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno vlasništvo fizičkih i pravnih osoba.

Stoga revidenti pogrešno smatraju da je ova zabrana raspolaganja postojala i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (18.siječnja 1999.), odnosno da je ta zabrana trajala (trebala trajati) do pravomoćnog okončanja postupka po njihovom zahtjevu za vraćanje oduzete imovine – (tako i u Rev-1346/08).

              Nisu u pravu revidenti ni kada prigovaraju da bi navedeni ugovor bio protivan moralu društva jer je njihovo pravo na eventualnu naknadu za oduzete nekretnine zaštićeno Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine

              Stoga su nižestupanjski sudovi na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja i zakonskih odredbi i po ocijeni ovog revizijskog suda pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

              Slijedom navedenog, budući nisu utvrđeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 13. siječnja 2015.