- 1 -              Revt 247/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 247/2016-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. T. d.d. Z., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. D., odvjetnik u O. društvu B., D. & P. u Z., ..., protiv tuženika A. H. d.o.o. Z., ..., OIB ... (ranije B. H. d.o.o. Z., ..., OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., ..., radi isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9866/2013-4 od 16. prosinca 2015., kojima je potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4664/11 od 8. srpnja 2013., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija i dopuna revizije tuženika se prihvaćaju te se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9866/2013-4 od 16. prosinca 2015., i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4664/11 od 8. srpnja 2013., i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odbacuju se revizija i dopuna revizije tuženika podnesena protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9866/2013-4 od 16. prosinca 2015., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4664/11 od 8. srpnja 2013., kao nedopuštena.

 

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku da preda tužitelju potpuni popis svih kabela koje je u vremenu od 1. siječnja 2006. godine do dana podnošenja ove tužbe uvukao u kabelsku kanalizaciju, uključujući i distribucijsku telekomunikacijsku kanalizaciju (DTK) tužitelja i to da za svaki od kabela navede slijedeće podatke: (1) redni broj kabela, (2) tip kabela, (3) kapacitet i dužina kabela, (4) trasa kabela i (5) vrijeme uvlačenja kabela u DTK te da pod prisegom izjavi da je predani popis potpun i točan."

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će sud naknadno odrediti kada ga sud na to pozove tijekom postupka, na temelju predanog popisa i po potrebi provedenog dokazivanja, u roku od 8 dana."

 

U točki II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 19.750,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Rješenjem suda drugog stupnja u točki I. njegove izreke potvrđeno je navedeno rješenje suda prvog stupnja, dok je u točki II. izreke  odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 6.375,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i rješenje, podredno iste ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno postupak.potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava iznesene revizijske navode tužitelja. Predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu i obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija podnesena protiv presude je osnovana, a protiv rješenja nedopuštena.

 

Predmet spora je stupnjevita tužba tužitelja u kojoj manifestacijskim zahtjevom traži da se tuženiku naloži da mu preda potpuni popis svih kabela koje je u vremenu od 1. siječnja 2006. do dana podnošenja tužbe uvukao u kabelsku kanalizaciju, uključujući i distribucijsku telekomunikacijsku kanalizaciju tužitelja i to da za svaki od kabela navede slijedeće podatke: redni broj kabela, tip kabela, kapacitet i dužina kabela, trasu kabela i vrijeme uvlačenja kabela u DTK, i da pod prisegom izjavi da je predani popis potpun i točan, te tužbeni zahtjev kojim bi se naložilo tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će sud naknadno odrediti kada ga sud na to pozove tijekom postupka, na temelju predanog popisa i po potrebi provedenog dokazivanja.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

 

Rješenje suda kojim je odbijen manifestacijaki zahtjev tužitelja, na predaju tužitelju potpunog popisa svih kabela, je rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija, ali ona iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, u smislu čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

S obzirom da podnesena revizija i dopuna revizije protiv citiranog rješenja nema potrebni sadržaj za izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a iz navedenih razloga je reviziju tužitelja valjalo odbaciti primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Iz činjeničnog stanja utvrđenog po nižestupanjskim sudovima proizlazi:

 

- da je između stranaka zaključen Ugovor o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme tužitelja broj ... od 24. studenoga 2010., koji se odnosi na trasu Z. – južna strana ..., od ... do ..., iz razloga što je u postupku pred HAKOM-om utvrđeno da je tužitelj infrastrukturni operator na navedenoj trasi,

 

- da tuženik s tužiteljem, osim navedenog, nije sklopio ni jedan drugi ugovor o najmu i uporabi slobodnog prostora u cijevima kabelske kanalizacije,

 

- da iz privremenog rješenja HAKOM-a za četiri trase u R. proizlazi da nije moguće utvrditi vlasnika telekomunikacijske infrastrukture,

 

- da tužitelj nije dokazao svoje vlasništvo niti pravo puta nad distributivnom telekomunikacijskom kanalizacijom,

 

- da je po tvrdnji tužitelja tuženik imao 83 upada u distribucijsku telekomunikacijsku kanalizaciju i da ima saznanja da je tuženik u njegovu DTK položio znatno veću količinu kabela od one koju je ugovorio,

 

- da tužitelj nije naznačio pojedinačne nekretnine (trase) na kojima ima određenu vrstu stvarnopravnog ovlaštenja, kako bi se tuženik mogao očitovati ima li na tim trasama položene svoje kabele,

 

- da iz postavljenog tužbenog zahtjeva nije razvidno na koje područje se zahtjev odnosi,

 

- da tužitelj svoj manifestaciji zahtjev temelji na tvrdnji da je kao infrastrukturni operator dužan omogućiti operatorima javnih telekomunikacijskih mreža u RH (kakav je tuženik) pristup i zajedničko korištenje svoje elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme (kabelske kanalizacije), te da su operateri javnih telekomunikacijskih veza dužni sklopiti odgovarajući ugovor se tužiteljem, pridržavati se i ispunjavati odgovarajuće uvjete za pristup i zajedničko korištenje kabelske kanalizacije i plaćati propisanu naknadu za takav pristup i korištenje.

 

Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, suprotno shvaćanju tužitelja, distributivna telekomunikacijska kanalizacija (dalje DTK) ne predstavlja samostalni objekt već dio nekretnine s kojom je trajno povezana (čl. 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09), a prema njihovom daljnjem shvaćanju tužitelj je za svoj manifestaciji zahtjev, koji temelji na navedenim tvrdnjama, trebao dokazati postojanje imovinskopravnog interesa, koji pretpostavlja postojanje tražbine, da bi bio u svojstvu infrastrukturnog operatora aktivno legitimiran za isticanje takvog manifestacijskog zahtjeva, a kako tužitelj od tuženika tek traži podatke kako bi saznao postoji li njegova tražbina, odnosno popis svih kabela uključujući i one u njegovu DTK koje je u određenom vremenskom razdoblju uvukao u kabelsku kanalizaciju na području cijele RH, smatraju da time nije dokazao postojanje svog konkretnog imovinskopravnog interesa za isticanje takvog manifestaciji zahtjeva, tim više što je takvim zahtjevom dovedena u pitanje mjesna nadležnost prvostupanjskog suda i što se radi o zadiranju u poslovnu tajnu tuženika.

 

Nižestupanjski sudovi smatraju da je tužitelj trebao, radi dokazivanja postojanja svoga imovinskopravnog interesa za isticanje manifestacijskog zahtjeva, dokazati na kojim je lokacijama (trasama-pojedinačnim nekretninama) na kojima postoji njegovo stvarnopravno ovlaštenje (pravo vlasništva ili pravo puta na koje je tuženik imao pristup) ili pravo zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme tužitelja, bio u svojstvu infrastrukturnog operatora, a kako je, prema navodima tužbe, tužitelj imao saznanja da je tuženik u razdoblju od 2006. do 2010. imao 83 upada u DTK sustav tužitelja, smatraju da je time raspolagao podacima o kojim se trasama-lokacijama radi, pa je i u odnosu na te trase trebao predočiti dokaze o pravu puta ili predložiti izvođenje drugih dokaza o postojanju stvarnopravnog ovlaštenja i tek ako bi, za tako precizirani zahtjev u odnosu na koji postoji imovinskopravni interes, bilo potrebno pribavljanje još nekih podataka od strane tužitelja radi preciziranja visine tužbenog zahtjeva, imao bi pravni interes za postavljanje takvog zahtjeva.

 

Cijeneći da tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije precizirao svoj osnovni tužbeni zahtjev, odnosno dokazao postojanje obveznopravnog odnosa sa tuženikom na način da je označio pravo puta za svaku pojedinu česticu na kojoj se nalazi cijevi kabelske kanalizacije tužitelja u koje je tuženik stavio svoje kabele, a za što tužitelju nije plaćao najamninu smatraju da je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a trebalo odbiti tužitelja sa svim zahtjevima.

 

Neosnovano je pozivanje tužitelja na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč.11. ZPP-a jer drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, niti postoji proturječnost u smislu citirane odredbe, a ni sam tužitelj ne navodi konkretni razlog glede postojanja navedene bitne povrede.

 

Osnovano se, međutim tužitelj u reviziji poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 186.b st. 4., čl. 325.a st. 2. i čl. 109. st. 1. ZPP-a, koje su bile od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

 

Naime, ukoliko sud, nakon što eventualno provede dokazni postupak radi provjere navoda iz tužbe, utvrdi da manifestacijski zahtjev nije osnovan (kao u ovom slučaju) tada ne donosi posebno rješenje kojim odbija taj zahtjev već je dužan odrediti tužitelju rok za postavljanje određenog zahtjeva kojim će nadomjestiti nekvalificirani odnosno uopćeni kondemnatorni zahtjev sadržan u stupnjevitoj tužbi (čl. 186.b st. 4. i čl. 325.a st. 2. ZPP-a). To rješenje u tom slučaju ima značenje rješenja o rukovođenju postupkom (čl. 311. st. 4. ZPP-a).

 

U slučaju da tužitelj ne precizira tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe, u toj situaciji rješenje iz odredbe čl. 186. st.4. ZPP-a treba smatrati rješenjem kojim se u smislu odredbe čl. 109. ZPP-a poziva tužitelja na dopunu tužbe, i zavisno o daljnjem tužiteljevom ponašanju, stupnjevitu tužbu u pogledu drugog tužbenog zahtjeva treba odbaciti, odnosno smatrati da je tužba u tom dijelu povučena.

 

Ako tužitelj u skladu sa sudskim rješenjem precizira tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe, daljnji postupak provodi se kao u povodu svake kondemnatorne tužbe. U tom slučaju će sud konačnom presudom odlučuje o manifestacijskom zahtjevu i o naknadno određenom zahtjevu za isplatu. Sukladno čl. 329. ZPP-a sud je ovlašten donijeti i djelomičnu presudu o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, ali i presudu kojom bi odbio oba zahtjeva, ako bi već pri odlučivanju o manifestacijskom zahtjevu utvrdio da je i nespecificirani zahtjev neosnovan, a to bi bilo u situaciji ako je sa sigurnošću utvrđeno da ne postoji temeljni odnos iz kojega se izvode oba zahtjeva.

 

U konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da manifestacijski zahtjev nije osnovan, a kako tužitelj nije precizirao svoj osnovni tužbeni zahtjev (nije dokazao postojanje obveznopravnog odnosa sa tuženikom) time što nije jasno označio pravo puta za svaku pojedinu česticu na kojoj se nalazi cijev kabelske kanalizacije, a niti je nakon što mu je ostavljen rok za očitovanje na podnesak tuženika i za dostavu dokumentacije na kojoj je inzistirao tuženik, dostavio tu dokumentaciju (o pravu puta na pojedinim česticama), odbili su i glavni zahtjev tužitelja i prijedlog tužitelja za dodjelu novog roka, pozivom na načelo ekonomičnosti iz čl. 10. ZPP-a.

 

Postupajući na navedeni način nižestupanjski sudovi su počinili bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 186.b st. 4., čl. 325.a st. 2. i čl. 109. st. 1. ZPP-a, kada, nakon što su ocijenili neosnovanim manifestacijski zahtjev tužitelja istog nisu pozvali da dopuni svoj glavni zahtjev, s obzirom da se ovdje ne radi o situaciji kao kada je sa sigurnošću utvrđeno da ne postoji temeljni odnos iz kojega se izvode oba zahtjeva. To se u ovom slučaju ne može reći jer ni sam tuženik ne spori da je imao više upada u distribucijsku telekomunikacijsku kanalizaciju tužitelja, niti da se tužiteljeva elektronička infrastruktura i povezana oprema prostire na području cijele RH, da je tuženik svoje kabele polagao u njegovu navedenu infrasrukturu i da je obveza plaćanja naknade za korištenje DTK utvrđena zakonom.

 

Kako je pred nižestupanjskim sudovima počinjena navedena bitna povreda postupka bilo je nužno ukinuti obje nižestupanjske presude temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Stoga će u nastavku postupka sudovi otkloniti navedenu bitnu povredu postupka vodeći računa o svemu iznesenom, a nakon što na izneseni način postupe biti će u mogućnosti donijeti novu i zakonitu presudu.

 

O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v. r.