- 1 -              Rev 860/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 860/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BiH-Federacije BiH-Kanton S., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima A. A. i A. Š. A., odvjetnicama iz M., protiv tuženika Sportski savez BiH, S., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u OD R. J.T.D. S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž x-118/15-2 od 1. listopada 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-285/12 od 6. listopada 2014. (sada Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj), u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud u točki I izreke je odbio, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je tražila da se utvrdi da je vlasnica nekretnina upisanih u K.O. Z., pobliže označene u toj presudi, da se ovlasti na tim nekretninama, na temelju navedene presude, upisati svoje pravo vlasništva uz istovremeni izbris s imena upisanog vlasnika, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, dok je u točki II izreke tužiteljica obvezana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 78.330,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode iz revizije tužiteljice i predlaže reviziju odbiti, a njemu dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice je neosnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st .1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje u tekstu ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona odbija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP-a).

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je vlasnica nekretnina upisanih u K.O. Z., pobliže označenih u toj presudi, da se ovlasti na tim nekretninama, na temelju navedene presude, upiše svoje pravo vlasništva uz istovremeni izbris s imena upisanog vlasnika.

 

Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice nalazeći da ona nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju u ovom sporu, jer nije dokazala da je pravna sljednica P. BiH Saveza za tjelesno vaspitanje S., iz kojih sredstava su stečene predmetne nekretnine (s obzirom da iz priložene dokumentacije-kupoprodajnog ugovora utvrđuje da ih je od bivših vlasnika kupio SOFK SR BiH), ni pasivnu legitimaciju jer nije dokazala da je tuženik Sportski savez BiH pravni sljednik SOFK SR BiH.

 

Osim navedenog, s obzirom da je pravo korištenja upisano u korist udruge, smatra da tužiteljica, sve i da je dokazala aktivnu legitimaciju njezin zahtjev ne bi bio osnovan iz razloga što se na nju ne bi mogle primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje u tekstu: ZVDSP) o pretvorbi prava vlasništva jer će ta materija u smislu čl. 390. ZVDSP-a tek biti uređena posebnim zakonom.

 

Nadalje, smatra da se na predmetne nekretnine odnosi i Anex Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije (Anex "G"), kojim su postavljena tek načela o povratu imovine, dok je za konačni povrat imovine nužno da korisnice sporazuma donesu propise kojima će se propisati postupak povrata takve imovine, a koji između RH i RBiH nisu doneseni.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a uz obrazloženje da je nesporno utvrđeno da su predmetne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo s pravom korištenja na ime Saveza organizacija za fizičku kulturu SRBiH, P. BiH, Savez za tjelesno vaspitanje S., i da obje stranke imaju sjedište izvan teritorija Republike Hrvatske, a s obzirom da se tužbom traži utvrđenje prava vlasništva i upis tako utvrđenog prava vlasništva u zemljišne knjige, zaključuje da se radi o aktu prijenosa prava raspolaganja na tim nekretninama.

 

Primjenjujući na tako utvrđeno činjenično stanje čl. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske od 17. srpnja 1991. ("Narodne novine", broj 36/91 – dalje u tekstu UZR), kojom je zabranjeno raspolaganje i opterećenje nekretnina na teritoriju RH koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina, a koja zabrana se, prema čl. 2. odnosi i na poduzeća i druge pravne osobe sa sjedištem izvan RH, čl. 3. te Uredbe, prema kojem su pravni akti i poslovi donijeti protivno odredbama te Uredbe ništavi, a imajući u vidu da ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa između RH i R BiH nije sklopljen, zaključuje da učinci pravnih akata donesenih od nadležnih tijela zakonodavne vlasti u RBiH, odnosno Zakon o pretvorbi društvene svojine ("Službeni list R BiH" broj 32/94 - dalje ZPDS) i Zakon o imovini Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 6/97 - dalje ZIKS), na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev, ne priznaju u RH.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a tužiteljica neosnovano navodi da je pobijana presuda nejasna, a utvrđenja drugostupanjskog suda proturječna jer je, time što je potvrdio prvostupanjsku presudu iz drugih razloga, priznao postojanje, u žalbi istaknute bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, jer prema odredbi čl. 368. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud može potvrditi prvostupanjsku presudu iz drugih razloga, dakle ne iz onih ne koje se pozvao prvostupanjski sud ukoliko bi pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo donijeti istu odluku, pa postupanje u okviru navedene odredbe nije rezultiralo navedenom bitnom povredom.

 

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 375. st. 5. ZPP-a, na koju se revidentica sadržajno pozvala, osim pozivanja na taj revizijski razlog, ne navodi ništa određeno (čl. 386. ZPP-a) pa taj revizijski razlog nije uzet u razmatranje, a osim toga drugostupanjski sud je i odgovorio na žalbene navode odlučne za odluku u sporu, dok na ostale nije dužan ni odgovarati.

 

U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica se poziva na Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije od 2. travnja 2004., kao i na Ugovor o pitanjima sukcesije za bivšu SFRJ od 29. lipnja 2001., Aneks "G" tog ugovora kojeg su potpisale države bivše članice SFRJ, i navodi da je taj pravni akt po pravnoj snazi iznad zakona donesenih u RH i da je riječ o međunarodnom ugovoru s "bezuvjetnom i neposrednom primjenom". Smatra da su u ovom slučaju, nižestupanjski sudovi, osim navedenog međunarodnog ugovora, trebali primijeniti Ustav BiH, u dijelu u kojem se govori o nadležnosti i odnosima između institucija BiH i Entiteta, da su trebali primijeniti Ustav Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 1/96 i 28/04 - dalje UKS), u dijelu u kojem se nalaze odredbe o nadležnosti toga Kantona, iz kojih se može zaključiti da je sport, fizička kultura tjelesni odgoj u nadležnosti entiteta.

 

Tvrdi da je vezano za pitanje postojanja aktivne legitimacije tužiteljice pogrešno primijenjena i odredba čl. 4. ZPDS-e i čl. 4. ZIKS-o, propuštena primijeniti odredba čl. 67. Statuta SOFK-e BiH iz 1984. I čl. 37. st. 1. Statuta Sportskog saveza BiH od 11. lipnja 1992. i te odredbe dovesti u vezu sa čl. 4. ZPDS, a da je vezano za način osiguranja sredstava za izgradnju Sportsko rekreacionog centra u Z. i pretvorbu društvenog vlasništva, ostala neocijenjena "Informacija" u prilogu 6. Elaborata Javne ustanove Historijskog arhiva Sarajevo, iz kojih proizlazi da je financiranje izgradnje predmetnog sportskog centra izvršeno iz budžeta BiH za 1965. i 1966.

 

Ni revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

 

Prema čl. 1. UZR-a, zabranjeno je raspolaganje i opterećenje nekretnina na teritoriju RH koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina, a prema njezinom čl. 2. ono se odnosi i na poduzeća i druge pravne osobe sa sjedištem izvan RH. Člankom. 3. te Uredbe izričito je određeno da su pravni akti i pravni poslovi donijeti protivno odredbama te Uredbe ništavi.

 

Temeljem naprijed iznesenog, pravo korištenja koje je upisani korisnik predmetne nekretnine, odnosno eventualno imala i tužiteljica, kao njegov pravni sljednik, na predmetnim nekretninama na temelju navedene Uredbe i nadalje je ostalo kao takvo dok se ne donesu posebni pretvorbeni propisi za imovinu tih pravnih osoba ili dok između RH i RBiH ne dođe do dogovora oko te imovine.

 

U pogledu primjene Aneksa "G" Sporazuma o pitanju sukcesije za bivšu SFRJ, a koji se odnosi na privatnu imovinu stečenog prava drugih pravnih osoba SFRJ u članku 4. propisano je da će države slijednice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela, prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje poslovnih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih državnih tijela. Dakle, sama odredba Aneksa "G" Ugovora o pitanju sukcesije govori da su u njemu navedena načela, a koja da bi se primijenila treba sklopiti dodatne ugovore. Prema navedenom u Aneksu "G" Ugovora izričito je navedeno da je za provedbu Aneksa ugovora potrebno sklopiti kasnije ugovore potrebne za provedbu Aneksa, a što će u konačnici riješiti uzajamna prava i obveze država slijednica.

 

Prema članku 2. st. 1. podst. a) Aneksa "G" prava na pokretnu i na nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici bivše SFRJ na koju su građani i druge pravne osobe imale pravo na dan 21. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićene i vraćene u države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava.

 

O pitanju sukcesije i primjeni Ugovora o sukcesiji i Aneksa "G", važno je reći, ovaj sud je već izrazio svoje pravno shvaćanje kao npr. u odluci Rev-1292/12-2 od 11. ožujka 2015., a identično takvo stajalište zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske kao i EU sud za ljudska prava. I u navedenim odlukama iznesena su pravna shvaćanja prema kojima su u ugovorima o pitanjima sukcesije data samo načelna rješavanja pitanja sukcesije u skladu s Međunarodnim pravom i sporazumom stranaka, te način rješavanja eventualnih sporova oko tumačenja i primjene njegovih odredbi, a za provedbu Aneksa "G" Ugovora o pitanjima sukcesije za bivšu SFRJ, koji se odnosi na privatnu imovinu, bit će potrebno sklopiti nove ugovore koji će s Ugovorom o pitanjima sukcesije riješiti sva prava i obveze država članica, a njegova je provedba u djelokrugu nadležnosti državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

 

Iz navedenog slijedi da se ne radi o povredi Ustava Republike Hrvatske iz čl. 14. st. 2. kojim je propisana jednakost svih pred zakonom, povredi čl. 26. Ustava Republike Hrvatske, kojim je propisano da svi državljani i stranci imaju pred sudovima i drugim državnim tijelima koje imaju javne ovlasti jednak status, kao niti članka 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, kojim se jamči pravo vlasništva, a niti Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 1. Protokola broj 1. o pravu na mirno uživanje vlasništva.

 

Imajući u vidu izneseno nisu odlučni revizijski navodi vezano za primjenu međunarodnog ugovora o sukcesiji bivše SFRJ, pretvorbenih propisa RBiH, niti propisa kojima revidentica dokazuje aktivnu legitimaciju (pravno sljedništvo od upisnog korisnika), na koje se revidentica poziva, upućujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo na odredbu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice.

 

Zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju je odbijen, kao neosnovan, pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v. r.