1                            Poslovni broj: 22 Gž R-333/19-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-333/19-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. P., iz V., OIB: ..., zastupane po punomoćnici A. B. J. iz Z. odvjetničkog ureda A. B. J. i A. T. iz R., protiv tuženice Škola P. iz R., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu Ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj 31 Pr-162/2016-18 od 4. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj 31 Pr-162/2016-18 od 4. ožujka 2019.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom utvrđeno je da nije dopušten osobno uvjetovani otkaz Ugovora o radu koji je tuženica dala tužiteljici Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovanom otkazu) Klasa: 112-02/16-01/6, Ur. broj: 2170-55-01-16-1 od 10. svibnja 2016., te Odlukom Školskog odbora tuženika Klasa: 003-06/16-01/8, Ur. broj: 2170-55-01-16-2 od 9. lipnja 2016. te Odlukom o ispravku Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovanog otkaza) od dana 10. svibnja 2016. Klasa: 112-02/16-01/6, Ur. broj: 2170-55-01-16-4 od 7. srpnja 2016. i da radni odnos nije prestao, te je obvezana tuženica da vrati tužiteljicu na posao na radno mjesto učitelja matematike (točka 1. izreke); te je ujedno tuženica obvezana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka 2. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti osobno uvjetovanog otkaza Ugovora o radu od 10. svibnja 2016., da njen radni odnos nije prestao, te vraćanje na rad na radno mjesto učitelja matematike.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 115., članka 119. i članka 135. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14; dalje: ZR) te članka 112. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“, broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14, 07/17, 68/18, 98/19) kojom je propisano da ugovor o radu prestaje sukladno općim propisima o radu.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

 

- da je tužiteljica bila zaposlenica tuženice na radnom mjestu učiteljice matematike temeljem ugovora o radu od 28. studenog 2014.;

 

- da je tuženica utemeljila Odluku o otkazu ugovora o radu od 10. svibnja 2016. na rezultatima nadzora rada tužiteljice provedenom od strane Agencije za odgoj i obrazovanje od 9. veljače 2016. te daljnjeg nadzora od strane povjerenstva sastavljenog od ravnatelja tuženice, predsjednice radničkog vijeća i učitelja matematike koje je nazočilo nastavi tužiteljice;

 

- da su se uočeni nedostaci sastojali u tome da nastava matematike u svim razrednim odjeljenjima te artikulacija nastavnog sadržaja i metodika odstupaju od pravila struke, da je vidljiv i nedostatak znanstvenog pristupa izvođenju nastave, da je nedostatno u primjeni stručna terminologija, izražavanje da je siromašno, slabo izražajno i nedostatno razumljivo učenicima, da se učiteljica najčešće u radu obraća pojedincu, za obradu geometrijskih sadržaja u školi da postoje modeli geometrijskih tijela a učiteljica iako je koristila model nije redoslijedom rada niti upotrebom stručne terminologije postigla svrhu modelom niti uspjela u potpunosti postići ishod učenja geometrijskog tijela, da učenici nisu dobili temelje i znanja koje osnove su trebale poslužiti za primjenu i vježbanje za to predviđenih zadataka, da je izostalo povezivanje s naučenim, da većina učenika nije bilo uključena u nastavni proces; da su, kako je prevladavao individualni rad s učenikom pred pločom, učenici bili prepušteni sami sebi pri rješavanju karakterističnih primjena, a važne korake rada nisu uočavali; da je uočljiv nedostatak transparentnosti prema svim učenicima, koncentracija učenika da se gubila i bila popraćena dodatnom nervozom u radu zbog nedostatka naglaska na bitne elemente i korake rješavanja; da samoinicijativna volja učiteljice za suradnjom s članovima aktiva matematike nije bila izražena, te čak da je neočekivano zanemarena s obzirom na predložene mjere; da ista na dnevnoj razini nije pokazivala interes za traženje pomoći već da je samo na neprofesionalni način slala SMS-ove, mailove, a izbjegavala razgovor u svrhu poboljšanja svoje prakse; nadalje, dodatno se navode i nedostaci u izvršavanju obveza kao razrednika, nezadovoljstvo učenika ocjenjivanjem ispita, nakon čega da je utvrđen nestručan i demotivirajući pristup ocjeni ispita, prepravljanje, izmjena bodova i ocjena, te ocjenjivanje u neskladu s bodovnom skalom; da je uvidom u e-dnevnik utvrđeno kako ocjene iz matematike nisu u suglasnosti s Pravilnikom o načinu, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi pa da je poslodavac stoga imajući u vidu rezultate provedenih mjera i izvršeni nadzor utvrdio kako radnica ne može kvalitetno obavljati poslove učiteljice jer da za isto nema adekvatnu stručnu razinu kvalitete i znanja, a da ne raspolaže niti pedagoškim znanjem i kvalitetom dok ista osobno da nije pokazivala volju i interes za ispravljanje nedostataka u radu;

 

- da je ishođena prethodna suglasnost radničkog vijeća time da je predsjednica radničkog vijeća ujedno bila članica povjerenstva za nadzor rada tužiteljice što je u koliziji, kao i suglasnost školskog odbora za predmetni otkaz;

 

- da iz zapisnika o nadzorima povjerenstva i samog ravnatelja proizlazi da je tužiteljica usmeno obaviještena o nedostacima na navedenim satovima te da su joj dane određene opaske i sugestije, više u smislu primjedbi na rad koje su trebale tužiteljici biti smjernice za poboljšanje rada i izbjegavanje do tada utvrđenih pogreški u istome;

 

- da je iz iskaza saslušanih svjedoka - članova povjerenstva, Ljerke Petrić Moser i Nedeljke Rajačić te ravnatelja Željka Šimunića, vidljivo da su isti usmeno davali tužiteljici primjedbe na njezin rad te joj objašnjavali na koji način bi ona trebala poboljšati svoj pedagoški i metodički način rada sa učenicima.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljici nije dano valjano upozorenje da bi njeno gore opisano postupanje ukoliko se nastavi moglo imati za posljedicu otkaz ugovora o radu, a tuženica da nije dokazala da bi postojale bilo kakve okolnosti zbog kojih ne bi bilo opravdano očekivati od poslodavca da ne upozori tužiteljicu na obveze iz radnog odnosa te na mogućnost otkaza.

 

Nadalje, taj sud navodi da tuženica ničim također ne dokazuje da bi tužiteljici omogućio iznošenje obrane, a niti dokazuje da su postojale okolnosti zbog kojih ne bi bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini što sve čini otkaz nedopuštenim.

 

Glede pak, razloga otkazivanja taj sud smatra da je osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu takva vrsta otkaza koja je izričito predviđena za situaciju kada radnik ne može uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa bez ikakve svoje krivnje jer su u njegovim sposobnostima ili osobinama nastale određene trajne promjene koje ga u tome onemogućavaju, a ako postoji bilo kakva krivnja radnika tj. da radnik obveze ne izvršava zato što ne želi, a ne zato što ga spriječavaju određene trajne osobine ili sposobnosti, da se radi o situaciji kada poslodavac može donijeti otkaz skrivljenim ponašanjem radnika.

 

Smatra da provedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno da bi tužiteljica imala bilo kakvu trajnu ili privremenu nesposobnost za rad do koje bi došlo zbog bolesti, a niti da ima bilo kakvu trajnu promjenu osobina ili sposobnosti koje su se dogodile od trenutka zasnivanja radnog odnosa pa do otkaza, a tužiteljica i danas da radi kao učiteljica matematike u dvije škole pa da je razvidno da ista očito ima poslovnu i radnu sposobnost za obavljanje tog posla.

 

Također sud smatra da bi ponašanje tužiteljice u smislu da ona ne pokazuje volju i interes za suradnju u cilju ispravljanja nedostataka u radu (metodička odstupanja od pravila struke, pogrešan pristup radu sa učenicima, nesuradnja s aktivom matematike, krivo vođenje dnevnika, nestručan i neispravan pristup ocjenjivanju) predstavljalo povrede radne obveze, ali da se tada radi o skrivljenom ponašanju radnika, a ne o nedostatku trajnih osobina i sposobnosti iz kojeg razloga se tužiteljici mogao dati samo otkaz radi skrivljenog ponašanja, a nikako osobno uvjetovani otkaz. Osobno uvjetovani otkaz da bi mogao biti osnovan samo u slučaju da je tužiteljica pokušavala ispraviti navedene propuste, pokazivala volju i interes za suradnjom, dolazila na aktive matematike, postupala po primjedbama a da uz sav trud i pokušaj od strane tužiteljice i tuženika nije bilo moguće promijeniti rad tužiteljice iz nekih objektivnih razloga zbog nedostatka određenih sposobnosti ili bolesti tužiteljice.

 

Uz po tuženici, isticanu nemotiviranost tužiteljice i nesudjelovanje u promjenama, tvrdnju da je tužiteljica propuste mogla riješiti uz malo više volje i truda, da je ista trebala raditi na boljem poštivanju metodologije rada i održavanju discipline ali da očito nije shvatila veličinu navedenog problema, što sve da ukazuje ne na nemogućnost tužiteljice da to napravi zbog nekih trajnih osobina već na propust da isto poduzme, a što da je skrivljeno ponašanje. Svjedokinja Rajačić potvrdila da je da tužiteljica nije bila pripremljena za sate, da nije imala pismene pripreme, da nije uspijevala uključiti razred u rad, a što ukazuje da tužiteljica nije izvršavala svoje radne obveze sukladno pravilima struke, za što je istoj bilo moguće dati otkaz ugovora o radu ali radi propusta i neadekvatnog rada, a ne radi nedostatka trajnih osobina i sposobnosti pri čemu je tuženica bila dužna postupiti sukladno odredbi članka 119. ZR jer da ne postoje okolnosti zbog kojih ne bi bilo opravdano očekivati da se to ne učini.

 

Pritom taj sud navodi odredbu članka 115. stavak 1. točka 2. ZR kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz); te članka 135. stavak 3. ZR kojom je propisano da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Odredbom člana 119. ZR propisano je da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini; prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Ovaj drugostupanjski sud smatra da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo te se radi zaista nepotrebnog ponavljanja u cijelosti upućuje na razloge pobijane odluke.

 

U odnosu na žalbene navode samo je dodatno za istaći da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer nema proturječja u razlozima presude i taj navod je paušalan.

 

Nadalje, sud je prvog stupnja dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. ZPP i njegova odluka nije arbitrarna, pa tako i glede sadržaja zapisnika Agencije; dok iskaz svjedoka V. N. ne može sadržavati mišljenje jer prema odredbi članka 244. ZPP svjedoci daju iskaz o činjenicama o kojima trebaju svjedočiti a ne smiju iznositi svoje zaključke ni mišljenja bez obzira na njihovu stručnost.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

Žalitelj i u žalbi ponavlja da utvrđeni nedostaci u vidu metodičnog odstupanja od pravila struke, pogrešnog pristupa radu učenika, neispravnom pristupu ocjenjivanju i dr. predstavljaju trajne nedostatke tužiteljice zbog čega da ista ne može izvršavati svoje radne obveze; dok sud prvog stupnja pravilno smatra da se radi o skrivljenom ponašanju tužiteljice zbog kojeg joj se nije mogao dati osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu već samo eventualno redoviti otkaz ugovora o radu uzrokovan skrivljenim ponašanjem tužiteljice.

 

U situaciji osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu smatra se da razlozi za takav otkaz mogu postojati ako radnik nema potrebno znanje ili sposobnost za obavljanje određenog posla, ali da krivnja nije na strani radnika ili ako taj posao ne može obavljati zbog neke trajne osobine ili ako nije sposoban obavljati ugovorene poslove za koje je sklopio ugovor o radu unatoč svom zalaganju.

 

Navedeno mora biti uvjetovano bilo trajnim osobinama (psihički ili fizički nedostaci, bolest trajnog karaktera) ili sposobnostima (nedostatak znanja, netočnost, neurednost). Dakle, radnik nije kriv nego nije sposoban za ispunjavanje radnih obveza.

 

Svi nedostaci koji su utvrđeni od strane Agencije i naknadnom kontrolom ravnatelja i dr., doista bi se mogli uzeti kao nesposobnost ali npr. u situaciji da se radilo o početku obavljanja posla učitelja matematike a kako je ovdje tužiteljica zaposlenica tuženice više godina, kako ista i sada radi u drugim školama na istim poslovima, te kako tuženica nije dokazala da je ista i tamo nesposobna za obavljanje tog posla, to doista proizlazi da se ne radi o nekim trajnim osobinama i trajnoj nesposobnosti tužiteljice već o njenom skrivljenom ponašanju koje nije moglo biti sankcionirano osobno uvjetovanim otkazom ugovora o radu.

 

Ovo stoga jer nedostaje element trajnosti gubitka sposobnosti, a svakako nedostaje valorizirana ocjena njene radne ne/sposobnosti bilo od strane upravnih tijela bilo od strane vještaka medicine rada ili dr. o uzrocima gore navedenog ponašanja.

 

Nadalje, nedostaje element volje za ispunjavanje radnih zadataka jer, ako bi tužiteljica pokazivala volju da ispunjava svoje radne obveze (a prema tvrdnji same tuženice ista nije pokazivala takvu volju) a zbog nekih trajnih osobina ili nesposobnosti ih ne bi mogla ispunjavati (dakle, bez njene krivnje) tada bi moglo doći do predmetnog otkaza što međutim, ovdje nije slučaj.

 

Za napomenuti je da u situaciji kada poslodavac radniku otkaže ugovor o radu osobno uvjetovanim otkazom, iako je temeljem razloga zbog kojega je otkazao ugovor o radu mogao isti otkazati redovitim otkazom uzrokovanim skrivljenim ponašanjem radnika ili pak, izvanrednim otkazom, osobno uvjetovani otkaz ne bi samo zbog te činjenice bio nedopušten (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 178/2003 od 14. siječnja 2014. navodi: „U situaciji kad je utvrđeno da je tužitelj radne zadatke unatoč upozorenjima obavljao sporo i nekvalitetno, zbog čega mu je tuženik dao osobno uvjetovani otkaz, koji otkaz je s obzirom na odredbu članka 119. stavka 1. ZR te odredbu članka 39. stavka 4. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti - „Narodne novine“ 80/08, manje otegotan za radnika, nije odlučno je li nepostizavanje odgovarajućih rezultata rada posljedica određenih trajnih osobina ili sposobnosti tužitelja ili jednostavno nedostatka volje tužitelja, dakle, negativnog odnosa tužitelja prema radu koji bi predstavljao njegovo skrivljeno ponašanje).

 

Upravo stoga je pravilno sud prvog stupnja imao u vidu i odredbu članka 119. ZR te je pravilno smatrao da je poslodavac trebao pisano upozoriti tužiteljicu na obvezu urednog ispunjavanja radnih obveza a ne samo usmeno je „izvijestiti“ bez ostavljanja rokova i točne i precizne upute o načinu otklanjanja propusta; kao što je bio obvezan pozvati je na iznošenje obrane a što neprijeporno, isti nije učinio.

 

              Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te je njegova odluka argumentirana i zasnovana na zakonu.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP i jer je isti pravilno izračunat.

 

Stoga je, a kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tuženice valjalo odbiti te potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP.

 

U Splitu 22. travnja 2020.