- 1 -              Rev 2228/2015-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2228/2015-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja J. B. iz K., II-tužiteljice B. K. iz Z., i III-tužiteljice N. S. iz Č., koje zastupa punomoćnik Lj. G., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Kninu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-718/2013-2 od 2. ožujka 2015. ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Gž-718/2013-4 od 29. travnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kninu poslovni broj P-195/2012 od 23. siječnja 2013., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Odbija se djelomično kao neosnovana revizija tuženice u odnosu na točku 1. izreke presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-718/2013-2 od 2. ožujka 2015. ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Gž-718/2013-4 od 29. travnja 2015.

 

II. Prihvaća se djelomično revizija tuženice i preinačuje presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-718/2013-2 od 2. ožujka 2015. ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Gž-718/2013-4 od 29. travnja 2015. u dijelu točke 2. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u daljnjem iznosu od 264.000,00 kuna i u odluci o troškovima postupka pod točkom 3. izreke, te se u tom dijelu sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u tom dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Kninu poslovni broj P-195/12 od 23. siječnja 2013.

 

III. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženici troškove postupka iznosu od 3.959,29 kuna u roku od 15 dana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao djelomično nedopuštena revizija tuženice podnesena protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-718/2013-2 od 2. ožujka 2015. ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Gž-718/2013-4 od 29. travnja 2015. u odnosu na dio u kojem je tužbeni zahtjev (u iznosu od 108.000,00 kuna) odbijen i potvrđena presuda Općinskog suda u Kninu poslovni broj P-195/12 od 23. siječnja 2013.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev I do III-tužitelja za naknadu štete, te je tuženici naloženo isplatiti 540.000,00 kuna, od čega svakom tužitelju 180.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2013. do isplate (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen (točka II. izreke). Tuženici je naloženo naknaditi tužiteljima parnični trošak od 108.000,00 kuna na jednake dijelove (točka III. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja (točka 1. izreke) potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu točke II-izreke na način da je svakom od tužitelja dosuđen daljnji iznos od 84.000,00 kuna (ukupno 264.000,00 kune), sa zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2013. do isplate, dok je u preostalom odbijajućem dijelu (za iznos od 108.000,00 kuna odnosno 36.000,00 kuna po tužitelju) prvostupanjska presuda potvrđena (točka 2. izreke). Tuženici je naloženo naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 184.757,50 kuna (točka 3. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/17 i 70/19 - dalje: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti nižestupanjske presude, te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.

 

Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano revidentica prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP jer drugostupanjskom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev.

 

Naime, iako tužitelji zahtijevaju naknadu štete u iznosu od 150.000,00 kuna po roditelju, a drugostupanjski sud je utvrdio da im pripada 220.000,00 kuna po roditelju, ovaj je iznos umanjen za 40% prema odredbi članka 7. stavak 2. Zakona o odgovornosti države za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZOŠT), odnosno suđeno im je 132.000,00 kuna po roditelju. Dakle, protivno navodima tuženice, nije suđeno preko zatraženih 150.000,00 kuna po roditelju.

 

Što se tiče revizijskih navoda o tome da je presuda suda drugog stupnja utemeljena na odredbi članka 375. stavak 6. ZPP iz 2013. („Narodne novine“, broj 25/13 - dalje: ZPP/13), valja reći da članak 375. ZPP/13 niti ne sadrži stavak 6. U slučaju da je revidentica pogreškom naznačila članak 375. stavak 6 ZPP/13, imajući na umu stavak 5. tog članka, ističe se da, iz obrazloženja pobijane odluke ne proizlazi da je drugostupanjski primijenio navedenu pravnu normu. Vezano za primjenu te odredbe, revidentici valja napomenuti da je odredbom članka 102. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13 - dalje: ZIDZZP) propisano da se odredba članka 82. ZIDZZP (kojom je u članak 375. ZPP dodan stavak 5.) primjenjuje na sve postupke u tijeku. Dakle, i na predmetni postupak.

 

Premda revidentica tvrdi da su u pobijanoj presudi počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, ne navodi određeno o kojim je bitnim povredama postupka riječ i ne obrazlaže na koji su način počinjene (osim one iz članka 375. stavak 6. ZPP). Stoga ovaj revizijski razlog nije uzet u obzir (članak 386. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev I, II i III-tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih boli zbog smrti roditelja. Zahtjev temelje na odredbama ZOŠT.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da su roditelji tužitelja ubijeni ... u dvorištu kuće,

 

- da je činjenica smrti utvrđena očevidom ...,

 

- da su tužitelji za smrt roditelja saznali najranije danom izdavanja potvrde MUP-a 24. rujna 1997.,

 

- da je smrt roditelja tužitelja uzrokovana terorističkim aktom (utvrđeno ukidnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1310/10-2 od 18. siječnja 2012., list 180-182 spisa),

 

- da su tužitelji zahtjev za mirno rješenje spora podnijeli Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske 3. srpnja 2006.,

 

- da je tužba u ovom sporu podnesena 15. rujna 2006.

 

Polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su primjenom odredbe članka 376. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 11/93, 107/95 i 7/96 - dalje: ZOO) i članka 11. stavak 1. ZOŠT-a odbili prigovor zastare tražbine izjavljen od strane tuženice kao neosnovan.

 

Protivno revizijskim navodima, o prigovoru zastare odlučeno je pravilno, i to iz sljedećih razloga.

 

Odredbom članka 376. stavak 1. ZOO propisano je da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (članak 376. stavak 2. ZOO).

 

Prema odredbi članka 11. stavak 1. ZOŠT-a propisano je da je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovoga zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ako je šteta nastala nakon 3. veljače 1996. zastarijevanje počinjen teći o dana stupanja na snagu ovoga Zakona (članak 11. stavak 2. ZOŠT).

 

Kako su tužitelji za smrt roditelja saznali najranije izdavanjem potvrde MUP-a 24. rujna 1997., dakle nakon 3. veljače 1997., to znači da je trogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 376. stavak 1. ZOO (tzv. subjektivni zastarni rok) počeo teći danom stupanja na snagu ZOŠT - 31. srpnja 2003. Tužitelji su zahtjev za mirno rješenje spora podnijeli 3. srpnja 2006., čime je u smislu odredbe članka 186. a stavak 3. tada važećeg Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP/05) prekinuta zastara, a tužbu su podnijeli 15. rujna 2006., dakle, i prije nego li je zastara počela ponovo teći.

 

Nadalje, kao prvi dan tzv. objektivnog zastarnog roka iz odredbe članka 376. stavak 2. ZOO ima se uzeti ... (kada je očevidom utvrđena činjenica smrti roditelja). Protivno navodima revidenta, u razdoblju od 3. veljače 1996. do 31. srpnja 2003. je u smislu odredbe članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 7/96) došlo do zastoja zastare. Kako je već rečeno, zahtjev za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnesen je 3. srpnja 2006. S obzirom na to da je od 29. rujna 1995. do 3. veljače 1996. prošlo četiri mjeseca i četiri dana, a da je od 31. srpnja 2003. do 3. srpnja 2006. prošlo 2 godine, 11 mjeseci i tri dana, odnosno da je od 29. rujna 1995. do 3. srpnja 2006 proteklo manje od pet godina, to proizlazi da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen prije isteka zastarnog roka od pet godina (tako i VSRH u odluci broj Rev-1910/2011-2).

 

Glede visine tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja primjenom odredbe članka 201. stavak 1. ZOO utvrđuje da tužitelji imaju pravo na naknadu štete u iznosu od 150.000,00 kuna po roditelju, što umanjeno za 40% prema odredbi članka 7. stavak 2. ZOŠT-a (kojom je propisano da oštećenik ima pravo na naknadu 60 % iznosa utvrđene štete, s tim da mu ukupna šteta ne može biti naknađena u iznosu većem od 350.000,00 kuna) iznosi 90.000,00 kuna, odnosno 180.000,00 kuna po tužitelju, ukupno 540.000,00 kuna.

 

Drugostupanjski sud smatra da je prilikom odmjeravanja visine naknade štete pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe članka 201. stavak 1. ZOO te da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom navedene odredbe trebao utvrditi da tužitelji imaju pravo na naknadu štete u iznosu od 220.000,00 kuna po roditelju, što umanjeno po odredbi članka 7. stavak 2. ZOŠT-a iznosi 132.000,00 kuna po roditelju svakome od tužitelja, ukupno 792.000,00 kuna. Stoga svakom od tužitelja dosuđuje daljnji iznos od 84.000,00 kuna.

 

Odluka drugostupanjskog suda glede dosuđene visine naknade štete nije pravilna.

Naime, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, pogotovo činjenicu da s obzirom na dob tužitelja u vrijeme štetnog događaja (I-tužitelj je rođen ..., II-tužiteljica ... i III-tužiteljica ...) nije za očekivati da su kao djeca u to vrijeme bili na skrbi roditelja, niti su oni tijekom postupka to tvrdili ili dokazivali (što se ističe u reviziji tuženice). Slijedom toga, pravilnom primjenom odredbe članka 201. u vezi članka 200. ZOO, svakome od tužitelja pripada novčana naknada u iznosu od 150.000,00 kuna po roditelju, što umanjeno za 40% sukladno odredbi članka 7. stavak 2. ZOŠT-a iznosi 90.000,00 kuna po roditelju. Dakle, ukupno bi imali pravo na naknadu štete u iznosu od 540.000,00 kuna, kako je to pravilno presudio sud prvog stupnja. Stoga je u tom smislu revizija tuženice prihvaćena i odluka suda drugog stupnja preinačena na način da je žalba tužitelja u tom dijelu odbijena kao neosnovna.

 

Kako je revizijskom odlukom izmijenjen uspjeh stranaka u odnosu na drugostupanjsku presudu, to je primjenom članka 154. stavak 2. i 155. ZPP u vezi članka 166. stavak 2. ZPP preinačena pobijana odluka i u dijelu koji se odnosi na trošak postupka na način da je prvostupanjska odluka o trošku tuženika potvrđena.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe članka 393. i 395. stavak 1.  ZPP presuđeno kao u izreci.

 

Tuženici je prema postignutom uspjehu (članak 154. stavak 2. ZPP) dosuđen i trošak revizije prema Tbr. 10. točka 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) u iznosu od 3.959,29 kuna.

 

S obzirom da je u dijelu točke 2. izreke drugostupanjske presude potvrđena presuda suda prvog stupnja u svom odbijajućem dijelu, to tuženica protiv tog dijela odluke nema pravni interes za podnošenje revizije jer njezinim podnošenjem ne može za sebe ishoditi povoljniju odluku ili veću korist od one koju je ostvarila donošenjem nižestupanjskih odluka.

 

Stoga je primjenom odredbe članka 392. stavak 1. i 2. ZPP riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.