- 1 -              Rev 2516/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2516/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d. Podružnica S., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u odvjetničkom društvu G. i p. u Z., protiv tuženice Županijska uprava za ceste S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-642/2014 od 15. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-9434/09 od 7. veljače 2013., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 815.567,51 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 238.869,91 kn od 19. veljače 2008., na iznos od 267.481,09 kn od 12. ožujka 2008., na iznos od 270.275,56 kn od 10. travnja 2008. i na iznos od 38.943,95 kn od 4. studenoga 2010. sve do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom ili drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prihvaćenjem ocjene dokaza, koju je izveo prvostupanjski sud, drugostupanjski sud prema ocjeni revizijskog suda nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, jer se ocjena dokaza drugostupanjskog suda temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Neosnovano revident ističe kako nižestupanjski sudovi nisu cijenili nalaz i mišljenje sudskog vještaka I. F. provedenog u kaznenom spisu Općinskog suda u Sinju poslovni broj K-73/03 s obzirom da su se u obrazloženju pobijanih odluka sudovi izričito pozvali na navedeno vještačenje utvrdivši da je izrađeno za potrebe kaznenog postupka koji se vodio protiv osiguranika tužitelja, ukazujući da u postupku tužitelj nije predložio izvođenje dokaza po vještaku prometne struke na okolnost nastanka predmetne prometne nezgode.

 

Isto tako, ukazujući na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka kroz tvrdnje da sud nije izveo sve po tužitelju predložene dokaze, revident sadržajno upućuje na relativno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 220. st. 2. ZPP.

 

Nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 220. st. 2. ZPP prema kojoj odredbi sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Tijekom postupka izvedeni su svi dokazi za koje je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP, smatrao da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a to što sud nije izveo kao dokaz presude koje je tužitelj dostavio (poslovni broj P-500/04 i Gž-6269/08 u kojima je osiguranik tužitelja tužio Ž. c. d.o.o. S. kao i P-175/07 i Gžnš-276/11 u kojima su roditelji oštećene A. D. tužili tužitelja radi naknade štete) nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke s obzirom da se ne odnosi na stranke u ovom regresnom postupku koji je tužitelj pokrenuo.

 

Također tužitelj sadržajno u reviziji navodi da je podnosi i zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. st. 3. ZPP počinjene u postupku pred prvostupanjskim sudom, a koju je drugostupanjski sud propustio sankcionirati. Naime, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 12. st. 3. ZPP, jer da nije uzeo u obzir sadržaj i utvrđenje kaznenog spisa poslovni broj K-73/03 u kojem spisu je prema osiguraniku tužitelja (vozaču) odbačen optužni prijedlog radi kaznenog djela protiv sigurnosti  prometa – izazivanja prometne nesreće.

 

Odredbom čl. 12. st. 3. ZPP propisano je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se on proglašava krivim.

 

Dakle, sud u parničnom postupku nije vezan za oslobađajuću presudu kaznenog suda niti rješenjem kojim je odbačen optužni prijedlog (argumentum a contrario čl. 12. st. 3. ZPP). Stoga, u konkretnom slučaju, s obzirom na različitost pretpostavki za postojanje građanskopravne od kaznenopravne odgovornosti, kao i opseg kaznenopravne odgovornosti koji je uži od građanskopravne, pravilno je prvostupanjski sud nakon parničnog postupka provedenog sukladno odredbama čl. 219. st. 1. i čl. 220. ZPP, te izvođenja onih predloženih dokaza koje je ocijenio nužnim radi utvrđivanja odlučnih činjenica, ocijenio provedene dokaze svakog zasebno kao i sve dokaze zajedno (čl. 8. ZPP), pa je na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka odlučio o regresnom zahtjevu tužitelja.

 

Slijedom navedenog, u ovom predmetu nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. st. 3. ZPP.

 

Iako tužitelj u reviziji navodi da reviziju podnosi i zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP u reviziji određeno ne navodi koje je žalbene navode od odlučnog značaja drugostupanjski sud trebao ocijeniti. Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka kao neobrazložen nije uzet u razmatranje sukladno odredbi čl. 386. ZPP.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji i na tvrdnji o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjenoj po oba suda s obzirom da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju nalaza i mišljenja vještačenja i samog tog nalaza i mišljenja.

 

Nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je osiguranik tužitelja (S. U.) automobilom ušao u zavoj pri brzini od 60 km/h, da isti nije prilagodio vožnju uvjetima na cesti iako je naišao na masnu mrlju na kolniku, da je nezgodu mogao izbjeći da je postupao sukladno privremenim znakovima upozorenja i ograničenja brzine na 30 km/h te znakovima opasnosti na cesti (klizav kolnik) postavljenim od strane djelatnika tuženika. Stoga sudovi zaključuju da masna mrlja koja se nalazi na cesti nije uzrok nastanka prometne nezgode jer je na istu osiguranik tužitelja naišao neprimjerenom brzinom što ga je destabiliziralo te je došlo do sudara s automobilom koje je vozilo u suprotnom smjeru, dok na strani tuženika ne postoji odgovornost s obzirom da su upozorili vozače na nesigurnost prometovanja  te masnu mrlju na kolniku.

 

Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio: “vozilo bi kritične prigode u uslovima mokrog kolnika, poprečnog pada od 5%, uzdužnog pada 8% prošlo mirno krivinom od 80 km/h, a u normalnim uslovima prometovanja suh kolnik garantira prolaz vozila i do 120 km/h; kako je sudarna brzina G. G. bila od 57 km/h to je njegova prolazna brzina u zavoju bila maksimalno 60 km/h, jer na masnom kolniku nije bilo gotovo nikakvog otpora te da pri ulazu u krivinu brzinom od 60 km/h prema polupračniku zakrivljenja od 208 m, mala bočna akceleracija od svega 1,32 m/sek2 može uznemiriti vozilo bez daljnjega, isto dovesti na sudarnu poziciju ravnine (YYA1B1).”

 

Sam revident ističe kako iz vještačenja proizlazi da ukoliko bi kolnik bio samo mokar bez drugih primjesa, pri brzini od 60 km/h ulaska vozila u predmetni zavoj ništa se ne bi dogodilo kao i da je do destabilizacije vozila došlo ulaskom u zavoj potpuno zamašćenog kolnika (nafta) i mokre podloge.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. jer iz vještačenja proizlazi zaključak nižestupanjskih sudova da je osiguranik tužitelja u zavoj ušao neprimjerenom brzinom od 60 km/h.

 

Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa 815.567,51 kn, koji iznos je tužitelj isplatio na ime naknade štete A. D., putnici ozlijeđenoj u prometnoj nezgodi koju je prouzročilo vozilo osigurano kod tužitelja. Tužitelj tvrdi da je odgovoran tuženik zbog neodržavanja ceste, navodeći da je uzrok te nezgode proliveno ulje na cesti.

 

U postupku su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da se predmetna prometna nezgoda dogodila 23. prosinca 2002. u 13,50 sati na županijskoj cesti,

- da je uzrok prometne nezgode proliveno ulje na kolniku, uslijed čega je vozač S. U. izgubio nadzor nad vozilom (koje je bilo osigurano kod tužitelja), prešao na drugi kolnički trak te se sudario s vozilom koje je dolazilo iz suprotnog smjera,

- da se prije predmetne nezgode dogodila prometna nezgoda na istom mjestu oko 12,00 sati te da je uzrok nezgode također bio zamašćeni asfalt kolnika,

- da je u predmetnoj nezgodi kao putnik stradala A. D. kojoj je tužitelj u drugom parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Imotskom broj P-722/08 isplatio ukupan novčani iznos koji sada potražuje od tuženika, te da u tom postupku nije utvrđivana krivnja vozača za nastanak predmetne nezgode, jer je tužitelj priznao pravnu osnovu odgovornosti,

- da iz službene zabilješke policije od 9. siječnja 2003. (koji se nalazi u kaznenom predmetu poslovni broj K-73/03) proizlazi da su nakon prve prometne nezgode oko 13,25 sati na lice mjesta po pozivu policije postupili djelatnici N. S. te da su postavili privremene prometne znakove s obje strane ceste, da su osigurali mjesto, a dok su išli po pijesak radi nasipavanja kolnika da se dogodila predmetna prometna nezgoda tako da u trenutku prometne nezgode mrlja nije bila posuta pijeskom, dok je djelatnik Ž. upozoravao vozače iz drugog smjera da uspore vožnju, a iz smjera tužitelja nije bilo nikoga jer je bila dobra preglednost,

- da iz zapisnika o očevidu PU Splitsko dalmatinske proizlazi da je kolnik bio mokar i sklizav u trenutku druge prometne nezgode, da su postojali znakovi ograničenja brzine na 30 km/h, opasnost na cesti i klizav kolnik postavljeni prije predmetne nezgode te da je na taj način bilo osigurano mjesto do trenutka kada su istu masnu mrlju trebali sanirati posipanjem pijeska,

- te da iz nalaza i mišljenja vještaka izrađenog za potrebe kaznenog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Sinju poslovni broj K-73/03 proizlazi da je S. U. automobilom ušao u zavoj pri brzini od 60 km/h.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je osiguranik tuženika u zavoj ušao automobilom pri brzini od 60 km/h, da je upravljao brzinom mnogo većom od dopuštene (30 km/h), što ga je destabiliziralo i dovelo do sudara s automobilom koje je vozilo u suprotnom smjeru, da nije prilagodio vožnju uvjetima na cesti te da iako je naišao na masnu mrlju na kolniku da je nezgodu mogao izbjeći da je postupao sukladno privremenim znakovima upozorenja ograničenja brzine na 30 km/h i klizavom kolniku.

 

Pritom su sudovi utvrdili da masna mrlja koja se nalazila na cesti nije uzrok nastanka predmetne nezgode, da je tuženik pravovremeno poduzeo odgovarajuće radnje u smislu označavanja dijela ceste ne kojem je bilo proliveno ulje, da su djelatnici tuženika započeli radnje uklanjanja ulja nabavljanjem pijeska u blizini koje nije dovršeno jer se dogodila predmetna nezgoda.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi zaključili da u konkretnom slučaju nema tuženikove krivnje za nastanak štetnog događaja, a time i odgovornosti za nastalu štetu. Zbog toga su pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), čl. 6. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 100/96 i 76/98, 27/01, 114/01, 117/01 i 65/02 – dalje: ZJC) te čl. 26. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("Narodne novine", 25/98 i 162/98, dalje: Pravilnik) ocijenili kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev za regresnu isplatu iznosa 815.567,51 kn.

 

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova.

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li tuženik odgovoran za nastalu štetu iz predmetnog štetnog događaja, kao i po kojem kriteriju isti odgovara.

 

Odredbom čl. 154. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Prema odredbi čl. 6. ZJC, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja Hrvatska uprava za ceste (u daljnjem tekstu: Uprava za ceste), županijske uprave za ceste, odnosno korisnik koncesije, dužan je nadoknaditi štetu korisniku javne ceste, ako je šteta prouzrokovana stanjem javne ceste.

 

Iz odredbe čl. 24., 25. i 26. Pravilnika proizlazi da redovno održavanje ceste (kolnika) podrazumijeva sve radove na čišćenju površina i otklanjanju oštećenja ceste. Čišćenje kolnika podrazumijeva uklanjanje osulina, odrona, pojedinačnog kamenja, masnih mrlja, blata, smeća i drugih materijala i predmeta koji ugrožavaju sigurnost prometa.

 

Valja napomenuti da revizijski sud ispituje presudu glede revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u okviru činjeničnih utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda, a iz kojih slijedi pravilan zaključak suda da nije bilo propusta tuženika u održavanju javne ceste kojom se kretalo vozilo osiguranika tužitelja. S obzirom na utvrđenja da je tuženik pravovremeno poduzeo odgovarajuće radnje u smislu označavanja dijela ceste na kojem je bila masna mrlja postavljanjem prometnih znakova ograničenja brzine, opasnosti na cesti i klizav kolnik, da su djelatnici N. S. započeli radnje uklanjanja masne mrlje nabavljanjem pijeska u blizini koje nije dovršeno, jer se dogodila predmetna nezgoda, to u konkretnom slučaju, suprotno revizijskim navodima tužitelja, nema krivnje tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, jer nije bilo propusta u održavanju prometnice u smislu odredbe čl. 6. ZJC te odredbi čl. 24., 25. i. 26. Pravilnika

 

Stoga, s obzirom da iz utvrđenja u postupku proizlazi da na strani tuženika nije bilo propusta u održavanju prometnice, to i prema shvaćanju ovog suda nema ni odgovornosti tuženika za nastalu štetu, kako su to uostalom pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi.

 

Osim toga valja reći da za štetu koja je prouzročena time što s kolnika nije uklonjena masna mrlja i osigurani uvjeti za siguran promet (dakle zbog propusta u održavanju ceste), tuženik odgovara po načelu krivnje u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi (tako i u odluci Rev-1199/95-2 od 7. listopada 1998., Rev-1350/86 od 23. listopada 1986. PSP-33/91 i dr.), a to što se drugostupanjski sud izrijekom nije pozvao niti na jednu odredbu materijalnog prava, ne čini pobijanu presudu nezakonitom.

 

Ostali revizijski navodi tužitelja su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka - suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima sudova u postupku koji je prethodio reviziji. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tužitelja u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da u predmetnom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 22. travnja 2020.