1                             Poslovni broj: 22 Gž R-619/19-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-619/19-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. D., iz D. P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u Z., protiv tuženice Gimnazija dr. M. U., I., OIB: ..., zastupane po zakonskom zastupniku, ravnatelju B. K., a on po punomoćnici S. Đ. M., odvjetnici u I., radi utvrđenja odluke nezakonitom i nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-656/18 od 31. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-656/18 od 31. svibnja 2019.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio utvrditi da je nezakonita i nedopuštena Odluka o rasporedu na radno mjesto Klasa: 112-07/18-01/18, Ur. broj: 2129/22-18-1 od 2. svibnja 2018. kao i Odluka Klasa: 602-03/18-06/21, Ur. broj: 2129/22-18-1 od 24. srpnja 2018. (točka I. izreke).

 

Ujedno tužitelj obvezan naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19, dalje u tekstu: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti Odluke o rasporedu na radno mjesto kao i Odluke o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 41. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: ZR).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj zaposlenik tuženice od 2. listopada 1980. prvotno na poslovima nastavnika hrvatskog jezika pri čemu je uz to na temelju ugovora o radu radio i na poslovima voditelja športske dvorane u punom radnom vremenu u razdoblju od 13. svibnja 2003. do 25. kolovoza 2008., a nakon toga na poslovima nastavnika hrvatskog jezika i stručnog suradnika knjižničara uz uvjet stjecanja knjižničarske spreme u roku od 5 godina;

- da su stranke dana 27. kolovoza 2013. sklopile novi ugovor o radu za poslove nastavnika hrvatskog jezika i za rad na poslovima stručnog suradnika knjižničara oboje za na pola radnog vremena;

- da su stranke posljednji ugovor o radu sklopile 25. kolovoza 2014. za rad na poslovima nastavnika hrvatskog jezika u punom radnom vremenu;

- da je rješenjem HZMO od 3. travnja 2013. tužitelju priznata profesionalna nesposobnost za rad dijelom (20%) uzrokovana bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom (80%) uzrokovana bolešću izvan tih okolnosti te mu je počevši od 13. prosinca 2012. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (dalje: Rješenje); da je tužitelj isto dostavio tuženici 21. travnja 2015.;

- da je tužitelj tuženici dana 4. studenog 2014. podnio zahtjev za promjenu radnog mjesta koje bi odgovaralo njegovoj stručnoj spremi jer da sve teže podnosi opseg pune satnice u nastavi te navodi i da bi pristao na odlazak u profesionalnu mirovinu uz pripadajuću otpremninu propisanu Kolektivnim ugovorom;

. da je tužitelj tuženici dana 2. lipnja 2015. podnio zahtjev za raskid ugovora o radu u formi redovitog osobnog uvjetovanog otkaza uz pripadajuću povlaštenu otpremninu čime je konkludentno prethodni zahtjev stavio van snage (što i tužitelj navodi u žalbi);

- da je radi postupanja po tom zahtjevu tuženica zatražila mišljenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava koje je dano tek 8. studenog 2017. i kojim se uputilo tuženicu na primjenu odredbi ZR, a posebno na odredbe članka 41. i članka 112. ZR;

- da je rješenjem Prosvjetne inspekcije Područne jedinice u Splitu od 16. studenog 2017. naloženo tuženici da u roku od 15 dana utvrdi postoje li poslovi na koje bi mogao biti raspoređen tužitelj, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje specijaliste medicine rada;

- da je tuženica postupajući po naputku Prosvjetne inspekcije dopisom od 19. travnja 2018. zatražila mišljenje od specijalista medicine rada navodeći da je prema Rješenju kod tužitelja nastala profesionalna nesposobnost za rad prema članku 34. stavak 1. ZOMO i članku 15. ZOPHBDR uz isključenje (kontraindikacije) većih psihofizičkih naprezanja pa da smatraju da mu mogu ponuditi obavljanje poslova stručnog suradnika knjižničara i poslove voditelja dvorane jer da ti poslovi isključuju veće psihofizičko naprezanje;

- da iz mišljenja specijalista medicine rada dr. M. M. od 23. travnja 2018. proizlazi da je utvrdio da su poslovi stručnog suradnika knjižničara i poslovi voditelja dvorane, poslovi koji isključuju veće psihofizičko naprezanje te da ih smatra odgovarajućim poslovima za tužitelja kojemu je utvrđenja profesionalna nesposobnost za rad;

- da je po pribavljenom mišljenju specijaliste medicine rada tuženica donijela 2. svibnja 2018. odluku kojom se odobrava zahtjev tužitelja za promjenu radnog mjesta, te mu nudi sklapanje aneksa ugovora o radu kojim bi se mijenjao članak 2. ugovora o radu nudeći mu tako obavljanje poslova stručnog suradnika i knjižničara i poslova voditelja dvorane.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud navodi da je odredbom članka 41. stavak 1. ZR propisano da je, ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, poslodavac dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje toga tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio; a stavak 2. da je radi osiguranja poslova iz stavka 1. tog članka, poslodavac dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno poduzeti druge mjere da radniku osigura odgovarajuće poslove.

 

Taj sud smatra da je tuženica u skladu s navedenom zakonskom odredbom i naputkom Ministarstva i Prosvjetne inspekcije pribavila mišljenje specijaliste medicine rada o tome da su poslovi stručnog suradnika knjižničara i poslovi voditelja dvorane, poslovi koji isključuju veće psihofizičko naprezanje i da se smatraju odgovarajućim poslovima za tužitelja, nakon čega je donijela odluku kojom odobrava zahtjev tužitelja za promjenu radnog mjesta te mu je ponuđeno sklapanje aneksa ugovora o radu za te odgovarajuće poslove pri čemu bi i nadalje primao plaću obračunatu prema istom koeficijenta prema kojem mu se obračunava plaća za rad na poslovima nastavnika hrvatskog jezika.

 

Ovaj drugostupanjski sud smatra da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo te se radi zaista nepotrebnog ponavljanja u cijelosti upućuje na razloge pobijane odluke.

 

U odnosu na žalbene navode dodatno je za istaći da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer nema proturječja u razlozima presude i taj navod je paušalan.

 

Nadalje, sud je prvog stupnja dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. ZPP i njegova odluka nije arbitrarna.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

Nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelju zbog profesionalne nesposobnosti za rad utvrđene Rješenjem HZMO, tuženica kao poslodavac bila dužna sukladno odredbi članka 41. stavak 1. ZR ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban (u protivnom odredbom članka 228. stavak 1. točka 8. ZR predviđena je i prekršajna odgovornost poslodavca), što je i učinila nakon što je pribavila mišljenje specijaliste medicine rada koja obveza pribave mišljenja proizlazi iz odredbe članka 41. stavak 3. ZR koja propisuje da u sporu između poslodavca i radnika, samo je doktor specijalist medicine rada nadležan ocijeniti jesu li ponuđeni poslovi iz stavka 1. ovoga članka odgovarajući.

 

Zbog navedenog, pravno je irelevantno što je tuženica u pobijanoj odluci navela da prihvaća zahtjev tužitelja o rasporedu na drugo radno mjesto (kojega je isti očito povukao tražeći prestanak radnog odnosa), jer je ista bila obvezna postupati prema odredbi članka 41. stavak 1. ZR i na način kako je u odredbi članka 41. stavak 3. ZR predviđen.

 

Tužitelj nije predlagao provođenje dokaza medicinskim vještačenjem u predmetnom parničnom postupku po vještaku medicine rada kao ni saslušanje u svojstvu svjedoka dr. Marijana Mijića, tako da su svi njegovi navodi glede osporavanja izvansudskog mišljenja neargumentirani.

 

Osim toga, sam tužitelj ne navodi koje bi to po njegovom mišljenju radno mjesto bilo odgovarajuće njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti; dok tvrdnja da je isti raspoređen na iste poslove na kojima je radio prije donošenja Rješenja nije točna jer je isti radio u vrijeme donošenja Rješenja na poslovima nastavnika hrvatskog jezika i stručnog suradnika knjižničara, a ne ponuđenim poslovima a tužitelju upravo očito najveći problem predstavlja nastava i rad s učenicima što je ponuđenim poslovima, uz zadržavanje plaće, otklonjeno.

 

Ovaj drugostupanjski sud smatra ovdje nužnim napomenuti, a obzirom na traženje tužitelja za „profesionalnom mirovinom“, da je u vrijeme donošenja Rješenja od 3. travnja 2013. na snazi bio Zakon o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje u tekstu: ZR/09), koji je u odredbi članka 104. stavak 1. točka 5. određivao da ugovor o radu prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad (a što kod tužitelja nije slučaj), da bi tek odredbom članka 112. stavak 1. točka 6. ZR koji je stupio na snagu nakon 7. kolovoza 2014. bilo propisano da ugovor o radu prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti za rad (a što je kod tužitelja slučaj).

 

Nadalje je ZR/09 u odredbi članka 78. stavak 1. određivao da, ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je on sposoban, koji što je više moguće moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Dakle, prema toj odredbi postojala je obveza poslodavca rasporediti radnika na odgovarajuće radno mjesto samo uzimajući u obzir nalaz i mišljenje konkretno, HZMO što je u načelu nepovoljnije za tužitelja jer je odredbom članka 41. ZR predviđena obveza poslodavca ne samo da ima u vidu navedeno već i da pribavi nalaz i mišljenje medicine rada, a što je ovaj u konkretnom slučaju i učinio.

 

Slijedom navedenog, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te je njegova odluka argumentirana i zasnovana na zakonu.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP i jer je isti pravilno izračunat.

 

Stoga je, a kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tužitelja valjalo odbiti te potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP.

 

U Splitu, 22. travnja 2020.