- 1 -              Rev 2536/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2536/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) D. Ž. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice-protutužiteljice (dalje: tuženice) S. Š. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. L., odvjetniku u Z., radi isplate i utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5810/13-2 od 25. veljače 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5282/11-13 od 7. ožujka 2013., u sjednici održanoj 22. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Djelomično se prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5810/13-2 od 25. veljače 2014. u toč. II., III. i IV. izreke kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5282/11-13 od 7. ožujka 2013. u dijelu u kojem je prihvaćen protutužbeni zahtjev i sudi:

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5282/11-13 od 7. ožujka 2013. u toč. II. podtoč. I. i II. izreke.

 

Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 23.209,60 kn u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime troška revizije 6.580,00 kn u roku od 15 dana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

U dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 9. lipnja 2011. pa do isplate, te nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 38.387,00 kn s kamatama od presuđenja pa do isplate. Pod toč. II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženice za utvrđenje da je u cijelosti ništava i bez pravnog učinka „Izjava“ od 6. listopada 2002. (u stvarnosti potpisana 6. listopada 2009.) koja izjava je potpisana i ovjerena od strane tuženice (podtoč. I.) te je odbijen tužbeni zahtjev tuženice za isplatu 291.140,32 kn s kamatama tekućim od 24. kolovoza 2010. pa do isplate (podtoč. II.) kao i zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka (podtoč. III.).

 

              Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Pod toč. II. i III. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu te su ranije odbijeni protutužbeni zahtjevi na utvrđenje ništetnosti izjave i isplatu 291.140,32 kn prihvaćeni. Naloženo je tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 33.437,50 kn (toč. IV. izreke).

 

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), a sadržajno i reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, dok je u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu tužitelj podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijane presude na način da prihvati tužbeni zahtjev, a odbije protutužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.

 

              Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju na dan isplate s kamatama u ispunjenju preostalog dijela obveze po izjavi od 6. listopada 2009. te protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti izjave od 6. listopada 2009. i isplatu iznosa od 291.140,32 kn s kamatom na ime povrata iznosa isplaćenog u ispunjenju obveze iz izjave.

 

              U odnosu na tužbeni zahtjev:

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b tog Zakona.

 

Pobijana presuda u odnosu na tužbeni zahtjev u ovom sporu nije donesena prema odredbama čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP.

 

Tužitelj zahtijeva isplatu 10.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti koji iznos očito ne prelazi iznos od 200.000,00 kn koji predstavlja vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije sukladno čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Stoga je revizija iz čl. 382. st.1. ZPP protiv odluke o tužbenom zahtjevu nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema stavku 1. navedenog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema stavku 3. navedene zakonske odredbe stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Da bi revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP bila dopuštena sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Tužitelj u reviziji nije postupio na način propisan odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jer nije određeno naznačio pravno pitanje niti je naveo razloge važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga revizija nema ni minimalni sadržaj za njenu dopuštenost.

 

Stoga je u odnosu na tužbeni zahtjev valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP i čl. 392.b. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev:

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP i iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP tužitelj posebno ne obrazlaže pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbama čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP nije našao postojanje te povrede.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj jer suprotno njegovoj tvrdnji pobijana presuda ima razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Među strankama nije sporno da je tuženica u ispunjenju obveze iz izjave od 6. listopada 2009., nakon primitka kupoprodajne cijene za stan, koji je tuženica stekla na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenim sa sada pok. ocem, isplatila tužitelju iznos od 40.000,00 Eura, dok mu nije isplatila preostali iznos od 10.000,00 EUR. Tuženica se poziva na to da je izjavu potpisala zbog prijetnji tužitelja, pa da je stoga ista ništetna kao i da nije bila u obvezi prodati svoju imovinu da bi isplatila tužitelja.

 

Sud prvoga stupnja zaključuje da izjava od 6. listopada 2009. nije ništetna, jer da prijetnja ne predstavlja razlog za ništetnost ugovora, zbog koje je kao mane volje tuženica mogla zahtijevati samo poništenje izjave u zato zakonom određenim rokovima, a što tuženica nije učinila. Nadalje, imajući u vidu iskaz tuženice da prilikom potpisivanja izjave nije došlo do uporabe sile, sud prvog stupnja smatra da izjava nije potpisana niti uporabom sile pa da bi zbog tog razloga ista bila ništetna sukladno odredbi čl. 279. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), kao niti da je izjava protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, jer tvrdnje tuženice da je stekla pravo vlasništva na stanu prije potpisivanja predmetne izjave i da nije imala nikakvu obvezu isplatiti tužitelju predmetni novčani iznos prodajom svoje imovine ne čine izjavu ništetnom.

 

Slijedom navedenoga sud prvoga stupnja prihvatio je kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, jer se potpisivanjem izjave od 6. listopada 2009. tuženica obvezala tužitelju isplati u određenom roku iznos od 50.000,00 EUR, a sama obveza koju je tuženica preuzela nije ni zbog kojeg razloga ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO.

 

Drugostupanjski sud je, smatrajući da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Izjave te isplatu iznosa od 291.140,32 kn s kamatom na ime povrata novca, a odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju na dan isplate kao neosnovan.

 

Pritom drugostupanjski sud uz obrazloženje

 

- da je „tužitelj preuzeo obvezu da se neće „osporavati ostavinu odnosno podnositi tužbu“ ukoliko tuženica izvrši isplatu 50.000 eura (dobivenog prodajom stana koji bi bio predmet ostavine da nije sklopljen ugovor o doživotnim uzdržavanju oca stranaka s tuženicom), je obveza nedopuštenog sadržaja“;

 

- da pobuda s kojom je takav pravni posao sklopljen između stranaka, nije dopuštena, jer je ta pobuda, a koja se sadržajno sastoji u samoj protuobvezi tužitelja, bitno utjecala na odluku tuženice da sklopi taj pravni posao, a to je tužitelj znao, pa je takav ugovor bez učinka. Radi se o postupanju koje je suprotno moralu društva“;

 

- da izjava nije potpisana pod prisilom;

 

primjenom odredbe čl. 273. st. 2. ZOO protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti izjave ocjenjuje osnovanim, a posljedično tome tužitelju nalaže isplatu iznosa od 291.140,32 kn.

 

U revizijskom postupku sporno je li izjava koju je potpisala tuženica potpisana pod utjecajem nedopuštene pobude.

 

Prema odredbi čl. 273. st. 1. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, međutim u smislu odredbe stavka 2. istog članka ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

 

Odredbom čl. 270. st. 1. u vezi s čl. 269. st. 2. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, da je ugovor ništav.

 

Zaključak suda drugog stupnja ne može se prihvatiti.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje izneseno u presudi suda prvog stupnja, da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke ništetnosti iz čl. 322. st. 1. ZOO, ali ni iz čl. 273. st. 2. ZOO.

 

Potpisivanju sporne izjave prethodio je sporazum stranaka do kojeg je došlo u situaciji provođenja ostavinskog postupka iza oca stranaka, sporne valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju i mogućeg sudskog postupka.

 

Stoga po ocjeni ovog suda u osnovi sporne izjave nije nedopuštena pobuda, već slobodno izražena volja stranaka kao nasljednika iza njihovog oca da sporazumno riješe nasljedne odnose i izbjegnu eventualne sudske postupke.

 

Budući da nisu ispunjene pretpostavke ništetnosti iz čl. 273. st. 2. ZOO kako to pogrešno navodi drugostupanjski sud osnovana je tvrdnja tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz navedene odredbe.

 

Slijedom iznesenog, budući da je drugostupanjski sud za razliku od prvostupanjskog suda pogrešno primijenio materijalno pravo kada je spornu izjavu ocijenio ništetnom i posljedično tome naložio vraćanje danog po ništetnom pravnom poslu, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Tužitelj je podnio troškovnik kojim zahtijeva naknadu troškova u ukupnom iznosu od 38.387,00 kn za postupovne radnje poduzete i u povodu tužbe i u povodu protutužbe. I tuženica imala je isti pristup sastavljanju troškovnika te je za sve poduzete radnje u vezi tužbenog i protutužbenog zahtjeva zahtijevala naknadu u iznosu od 37.500,00 kn.

 

Tužitelj u parnici u svom protivljenju protutužbenom zahtjevu uspio je u cijelosti, dok je tuženica u svom protivljenju tužbenom zahtjevu također uspjela u cijelosti.

 

U konačnici ovom sporu tužitelj je uspio u omjeru od 80%, dok je tuženica uspjela u omjeru od 20 %, u kojim omjerima im je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12) priznat pravilno zahtijevan trošak postupka.

 

Prebijanjem ovako utvrđenih iznosa tuženica konačno obvezana je tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 23.209,60 kn (čl. 166. st. 2. i 154. st. 2. ZPP).

 

Tužitelj s revizijom uspio je također u omjeru od 80% pa mu je u istom omjeru dosuđen i trošak revizije (čl. 166. st. 2. i 154. st. 2. ZPP).

 

Zagreb, 22. travnja 2020.